FATALNA PRIVLAČNOST

Velika analiza odnosa stranih korporacija prema radnicima u istočnoj i srednjoj Europi

ritn by: Ante Radić | 29.04.2020.
FATALNA PRIVLAČNOST: Velika analiza odnosa stranih korporacija prema radnicima u istočnoj i srednjoj Europi
Trideset godina nakon pada željezne zavjese i prelaska brojnih kompanija na dojučerašnja socijalistička tržišta napravljeno je veliko istraživanje o odnosu tih „multinacionalki“ prema radnicima i sindikatima. Pod povećalom su se našle europske multinacionalke u Poljskoj, Češkoj, Slovačkoj, Sloveniji, Mađarskoj, Latviji, Estoniji, Litvi, Bugarskoj, Rumunjskoj i Hrvatskoj. Tu je pravi „creme de la creme“ industrije i trgovine - Volkswagen, Peugeot, Carrefour, Lidl, Carlsberg, Auchan, Bridgestone ... Multinacionalke nisu iskoristile priliku da nivo radničkih prava i uvažavanja sindikata iz svojih matičnih država prenesu na novouspostavljena tržišta, već su promicale ili zadovoljavale se nižom razinom i radničkih prava i ulogom sindikata. A o tome da bi radnike platili barem približno kao što ih plaćaju „kod kuće“, da se i ne govori.

Trideset godina nakon pada željezne zavjese i prelaska brojnih europskih multinacionalnih kompanija na dojučerašnja socijalistička tržišta, Europska konfederacija sindikata, najveća krovna sindikalna organizacija na Starom kontinentu, naručila je od svoga instituta istraživanje o odnosu tih „multinacionalki“ prema radnicima i sindikatima. Ako nije riječ o prvom takvom istraživanju, zacijelo je najobuhvatnije do sada jer je, uhvativši se u koštac s spomenutom zadaćom, vanjski suradnik Instituta Europske konfederacije instituta (ETUI) i profesor na Sveučilištu zapadne Škotske, Martin Myant, stavio pod povećalo ponašanje europskih multinacionalki u Poljskoj, Češkoj, Slovačkoj, Mađarskoj, Latviji, Estoniji, Litvi, Bugarskoj i Rumunjskoj te dvjema zemljama koje nisu bile iza željezne zavjese - Hrvatskoj i Sloveniji. 

Myant je u svoj analitički stroj ubacio pravi „creme de la creme“ europske industrije i trgovine, u rad je, među ostalima, uključio Volkswagen, Peugeot, Carrefour, Lidl, Carlsberg, Auchan, Bridgestone, Robert Bosch, Jeronimo Martins, ali i europske ispostave američkih (Tesco, Eastman) i azijskih multinacionalki (Suzuki, Hyundai) koje su nakon sloma socijalističkog lagera također pohrlile na „slobodne teritorije“ Europe. 

Ovi nalazi o ponašanju multinacionalnih kompanija na Baltiku te u istočnoj i srednjoj Europi, najblaže rečeno, nisu dobrodošli u ovaj „zao čas“ kad se diljem Europe u razvoju, kako MMF naziva članice EU koje su nekoć pripadale socijalističkom bloku, računa s daljnjim doprinosom stranih ulagača izvlačenju ekonomija iz gliba u koje su zapale uslijed širenja koronavirusa. Ugledni profesor škotskog sveučilišta upozorava, među ostalim, da multinacionalke nisu iskoristile priliku da nivo radničkih prava i uvažavanja sindikata iz svojih matičnih država prenesu na novouspostavljena tržišta, već su promicale ili zadovoljavale se nižom razinom i radničkih prava i ulogom sindikata. A o tome da bi radnike u Češkoj, Mađarskoj ili Poljskoj platili barem približno kao što ih plaćaju „kod kuće“, da se i ne govori. 

Radnik
Plaće u istočnoj i srednjoj Europi još uvijek su u svim slučajevima ispod polovice razine plaća u najbogatijim zapadnoeuropskim zemljama (FOTO: Lupiga.Com)

Kad je riječ o plaćama radnika u ispostavama multinacionalki u istočnoj i srednjoj Europi, Myant od početka teksta napominje kako je snižavanje troškova tih kompanija u matičnim državama bio jedan od dva osnovna razloga zašto su one uopće dolazile u negdašnje socijalističke države. Drugi razlog bio je čisto preuzimanje tržišta putem kupnje drugih kompanija, pogotovo kada se radi o bankama i maloprodajnim trgovačkim lancima. Myant, prije svih važnih nalaza u njegovu istraživanju, ukazuje na veliku povezanost primanja stranih ulaganja i rasta bruto društvenog proizvoda u negdašnjim zemljama socijalističkog lagera. Ovisno o godinama, u nekim zemljama istočne i srednje Europe udio stranih ulaganja u BDP-u dosezao je i 89 posto, poput Estonije u 2017. godini ili vrlo visokih 71 posto u Češkoj iste godine. U prilog važnosti stranih ulagača za ekonomije istočne i srednje Europe autor podcrtava i udjele multinacionalki u izvozu tih zemalja (u nekim godištima i u nekim državama i do 100 posto), kao i godišnjem stvaranju dodane vrijednosti. 

Čak i u Hrvatskoj, u kojoj brojni promicatelji stranih ulaganja već godinama kukaju kako nismo uspjeli dovesti nijednu značajniju svjetsku korporaciju, visok je udio stranih ulaganja u domaćem BDP-u. Myant navodi kako je u 2008. godini taj udjel u našem BDP-u bio 39,5 posto, a u 2017. godini 61 posto. 

Ako se nekome spomenuti Myantovi zaključci da su multinacionalke pohodile negdašnje socijalističke zemlje radi tržišta i snižavanja troškova čine kao „otkrivanje tople vode“, neka samo, s obzirom na utvrđene udjele stranih ulaganja u BDP-u zemalja, ali i važnost tehnologije i izvoznih tržišta koje one donose, razmisli što bi s ekonomijama Češke, Mađarske ili Hrvatske bilo da ta ulaganja nisu postojala. Sve je nekako kao u onoj pjesmi - „teško meni sa tobom, a još teže bez tebe…“. 

Strana ulaganja
Postotak izravnih stranih ulaganja u BDP-u (IZVOR: ETUI)

Podaci o odnosu stranih ulaganja i BDP-a „Europe u razvoju“ Myantu su bitni i kako bi „podboltao“ jednu od svojih osnovnih teza u radu - da su multinacionalne kompanije „ugađale“ svojim interesima ne samo uvjete rada (cijena rada, obavezno radno vrijeme, odmor) u kompanijama koje bi preuzimale, već i kompletno radno zakonodavstvo u zemljama na čije su tržište stigle. Autor primjećuje kako se radno zakonodavstvo svih država koje su socijalistički sistem zamijenile članstvom u Europskoj uniji „liberaliziralo“ postupno kako je u te sredine dolazio kapital velikih stranih kompanija. Labavljenje zakona o radu u smjeru povećanja rada na određeno vrijeme i zapošljavanja preko agencija kako bi se oslabila moć sindikata i kolektivnih ugovora samo je jedna od poluga kojima se, upozorava Myant, stječe prednost za multinacionalne kompanije u odmjeravanju snaga s radničkim vijećima tamo gdje ona funkcioniraju, kao i drugim predstavnicima radnika. U prilog svojoj ocjeni navodi podatke kako je u Poljskoj već 13 posto ugovora u radu sklopljeno po pravilima izvan radnog zakonodavstva, odnosno kao neki oblik građanskog ugovora, te da je u Češkoj oko sedam posto radnika zaposleno preko agencija. U pogonima Hyundaija u Češkoj, prema istome izvoru, svaki četvrti radnik zaposlio se preko agencije. Lokalna radna zakonodavstva u pravilu, prema podacima Europske konfederacije sindikata, ne dopuštaju mogućnost da radnici koji nisu u klasičnom radnom odnosu budu članovi sindikata. 

„Činjenica da multinacionalne kompanije posluju u više država mogu dovesti do slabijeg pregovaračkog položaja radnika. Globalizacija i internacionalizacija poslovanja općenito dovode do ojačanog položaja kapitala u odnosu na radnu snagu. Tvrtke imaju moć podjele i vladanja prijetnjama premještanjem poslovanja u druge države, kao i prijetnjama da će obuzdati ulaganja ako zaposlenici ne pristanu na zahtjeve menadžmenta koji pogoršavaju uvjete zapošljavanja“, navodi Myant. 

Privlačnost „Europe u razvoju“ za multinacionalne kompanije ogleda se u podatku da su, kako objašnjava Myant, plaće u istočnoj i srednjoj Europi još uvijek u svim slučajevima ispod polovice razine plaća u najbogatijim zapadnoeuropskim zemljama

„Velike strane kompanije proizvode za izvoz, velikim dijelom u EU, ponekad s novim proizvodima, ali često s proizvodnjom prebačenom iz zemlje s višim plaćama. S druge strane, u takvim kompanijama postoji složena organizacija stvaranja dodane vrijednosti, pa se poslovi u kojima se stvara najveći višak dodane vrijednosti zadržavaju u matičnim zemljama s posljedičnim zadržavanjem značajno većih plaća nego u zemljama istočne i srednje Europe“, napominje vanjski suradnik ETUI-a, predlažući sindikatima, ali i Vladama zemlja „Europe u razvoju“ da se izbore koliko mogu kako bi se što više proizvodnje s većom dodanom vrijednošću odvijalo u njihovim državama jer, smatra Myant, samo tako će i plaće u tamošnjim ispostavama multinacionalnih kompanija biti veće, odnosno iste kao u zapadnoj Europi. 

Sindikati
Multinacionalne kompanije u većini slučajeva poduzimaju sve što mogu kako bi oslabile moć sindikata i mogučnost sklapanja kolektivnih ugovora (FOTO: Lupiga.Com)

Iz mnoštva primjera postupanja multinacionalnih kompanija u istočnoj i srednjoj Europi koji raščlanjuje ovo istraživanje ETUI-a valja izdvojiti ulazak Volkswagena i američke kompanije Eastman u Češku te stranih trgovačkih lanaca u Poljsku. Prvi primjer je, među ostalim, značajan jer je Volkswagenovo preuzimanje češke Škode jedan od prvih pohoda multinacionalki nakon sloma socijalističkog lagera, a drugi je nama u Hrvatskoj naročito zanimljiv jer su strani maloprodajni lanci poput Lidla ili Interspara polako, ali sigurno na putu da ovladaju i našim tržištem. 

Kompaniju Volkswagen Myant ističe kao primjer velike strane kompanije koja je po dolasku u Češku 1991. godine odmah uvažila sindikat i važnost kolektivnih ugovora te dogovaranje o sistemu povišica na plaće u Škodi u kojoj je i 2013. godine 70 posto zaposlenih radnika bilo u sindikatu iz čega autor izvodi zaključak da novi vlasnik nije sputavao sindikalno organiziranje niti mu se suprotstavljao. Myant ne propušta primijetiti kako ni u Škodi plaće nisu slijedile razine Volkswagenovih plaća u Njemačkoj, a objašnjenja njemačkog automobilskog diva kako je razlika u cijeni rada posljedica slabije produktivnosti u Češkoj, naziva jednostavno - glupim

No, kada se usporedi Volkswagenova s praksom Eastmana u Češkoj dolazi se do znatno drugačije slike. Kemijsku industriju u češkom Sokolovu preuzela je nizozemska ispostava američke korporacije Eastman. Amerikanci su broj zaposlenih u Sokolovu s 920 nakon nekoliko godina sveli na 350, isplaćivali su nešto veće plaće od češkog prosjeka, ali opet značajno niže od primanja njihovih radnika u zapadnoj Europi dosljedno prebacujući u Sokolov poslove s manjom dodanom vrijednošću

Aferama s radnim uvjetima u maloprodajnim lancima multinacionalki u Poljskoj Myant u svom radu daje naglašenu pozornost zbog utjecaja javnosti, političkih stranaka i medija na ponašanje multinacionalnih kompanija. On opisuje slučaj radnice trgovačkog lanca Biedronka u vlasništvu portugalske kompanije Jeronimo Martins, Božene Lopacke, koja je nakon otkaza 2004. godine izašla u javnost s informacijama o teškim uvjetima rada, neplaćenim radnim satima i kršenjima sanitarnih te zdravstvenih pravila u Biedronki. To je bio „okidač“ za nastup državnih inspektora u trgovačke centre koji su potvrdili najveći dio navoda Lopacke, ali su slične prekršaje našli i u Lidlu. Kao jedan od najvažnijih uzroka takvih afera u Poljskoj Myant je utvrdio nedovoljnu prisutnost sindikata i njihove odlučnije akcije u trgovačkim lancima, ali je ukazao i na otpuštanja sindikalnih povjerenika tamo gdje su se oni odvažili na akciju. Tek nakon poprilične bure koja se digla u javnosti radnici i njihovi sindikalni predstavnici u trgovačkim lancima poput Carrefoura, Auchana (oba iz Francuske) i britansko-američkog Tesca ( u kojem je 2008. godine organiziran i štrajk) uspjeli su dobiti dovoljno uvažavanje poslodavaca. Prije tri godine sklopljen je prvi kolektivni ugovor u poljskim trgovačkim lancima pod kontrolom stranaca. 

Automobili
Odnos automobilske industrije prema radnicima bio je posebno targetiran (FOTO: pxhere)

Kao jedan od brutalnijih nastupa multinacionalnih kompanija u zemljama negdašnjeg „totalitarnog“ sustava, Myant izdvaja poteze francuskog Peugeota ili PSA Grupe nakon što je tvrtka u njihovom sastavu, Faurecia, 1998. godine stigla u Poljskoj i napravila više pogona. Poljska Solidarnost, koja nije izravni slijednik čuvenog sindikata koji je predvodio kasniji poljski predsjednik Lech Walesa, ali ipak dio svojih korijena vuče iz Walesinog pokreta, upozorila je 2009. godine da Francuzi blokiraju sindikalno organiziranje u tvornicama Faurecije i otpuštaju izabrane sindikalne povjerenike, što je dovelo i do velikog prosvjeda oko 1.000 radnika u tvornici PSA u Grojecu. U šest godina borbe radnici u pogonima Faurecije u Poljskoj, konstatira Myant, nisu uspjeli postići bolje uvjete rada jer je PSA uspješno baratala s mogućnošću da dio proizvodnje, kao što su dijelovi za Peugeotov model 508, vrati u Francusku, što su tražili i sindikati unutar PSA u matičnoj državi. 

Hrvatska se u Myantovom radu spominje samo u kontekstu dugotrajnih sudskih procesa za radnike koji traže povratak na posao nakon nezakonitog otkaza. Navodi se kako je u Hrvatskoj potrebno oko tri i pol godine da se na sudu provede radni spor i donese pravomoćna presuda po tužbi radnika. Manjak istraživačeva interesa za naše prilike s krupnim stranim kapitalom zacijelo je posljedica činjenice da ovdje, za razliku od stranih banaka koje su u nas gotovo kompletno zavladale tržištem, nije stigla nijedna od korporacija iz automobilske industrije čiji su postupci prema industrijskim radnicima najpogodniji za spomenute ciljeve ovog istraživanja. 

Promatrač koji sagledava, s jedne strane, iskustvo hrvatskog radništva s domaćim industrijalcima i predatorima privatizacije, i, s druge strane, nalaze ovog istraživanja Europske konfederacije sindikata, neće moći lako odgovoriti na pitanje što je od to dvoje bilo gore ili manje loše. Činjenica da već neko vrijeme značajno zaostajemo i za zemljama srednje Europe i Baltika, a već polako i za Rumunjskom kao predstavnikom istočne Europe, može navoditi na zaključak da su države koje su više ugostile „multinacionalki“ ipak bolje prošle. Ali to je sadašnje stanje, tko više zna što kome slijedi u velikim ekonomskim preslagivanjima koja će uslijediti nakon što završi epidemija koronavirusa. Sigurno je samo da će „Europa u razvoju“ još dugo biti upravo to, u odnosu na razvijeni zapad Starog kontinenta, a neki od ključnih razloga sadržani su u ovom istraživanju Europske konfederacije sindikata.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Korak dalje: Izazovi europske Hrvatske"

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. NON SERVIAM IGORA MANDIĆA: „Srpski životi su važni???“

    23.06.2020.

    Igor Mandić

    NON SERVIAM IGORA MANDIĆA: „Srpski životi su važni???“

  2. IZBORNO SILOVANJE: Kasno Križar u parlament stiže

    19.06.2020.

    Nataša Škaričić

    IZBORNO SILOVANJE: Kasno Križar u parlament stiže

  3. OTETO IZ TMINE: Izazov zlikovačkih lista

    18.06.2020.

    Bojan Tončić

    OTETO IZ TMINE: Izazov zlikovačkih lista

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije