Gledam se u ogledalo. Puna birtija tih ogledala. Tip u ogledalu isti ja, ali opet... Obrijan, gel na kosi, na meni ona košulja za vjenčanja i sprovode. Čak sam i naušnice skinuo. Prvi dojam je najbitniji. Tako piše u onim savjetima za razgovore za posao. Treba izgledati profesionalno, jebiga i skinut naušnice. Gledam stakleno zdanje preko puta. Još petnaest minuta, još jedan pelinkovac i ulećem.

Tajnica mi uzima jaknu, nudi me sokovima i kavom, sad će on, još malo. Onda se vraća nekoj knjizi, nekoj zajebanoj poslovnoj lektiri na engleskom. Ispred nje, LCD s ribama na zaslonu i sterilno čist stol. Takvi su i zidovi. Kao u reklami. Pa imaš osjećaj da se ni ta košulja za vjenčanja i sprovode ne uklapa dovoljno. Vrata Marićevog ureda se otvaraju, ispraća nekog tipa mlađeg od mene, u odijelu i kravati, pričaju o deadlineima i učinkovitijem radu odjela. Jako zajebano sve to zvuči.

Amo unutra – govori kad je ovog ispratio, a onda se okreće tajnici – donesi meni kavu i njemu... Šta ćeš?

Mineralnu – govorim ko pokisli miš.

Ulazimo u ured. I on je sav sterilan, ali stol od tipa u potpunom neredu. Fascikli, novine, bilješke, kemijske i – kutija persena.

Nismo se ni upoznali kako treba – nastavlja i predstavlja se punim imenom i prezimenom.

Denis Lalić.

Ti Pušionu pišeš?! – ispaljuje tip.

Već kontam – mogu kući.

- Pa... da – odgovaram i čekam rasplet.

- Ne mogu vjerovat. Pa ja to uredno čitam već godinu dana. Ono s Konzumom ti je mrak – uzima telefon i zove tajnicu. – Donesi još dvije čaše i javi u marketing da ću kasniti petnaestak minuta. Onda otvara ormarić i vadi bocu konjaka.

– Kao, ne smije se – ceri se.

Žena donosi cugu, donosi čaše, ovaj natače konjak i nastavlja o Pušioni. Pa koliko tu ima istine, pa kako se rasplelo ovo pa kako ono. Ja zbunjen – nisam ovako te čitatelje zamišljao, a opet, drago mi jebiga, ego raste. Tip prelazi na stvar.

Ti bi posao, a?

Pa... ono... da.

Mi upravo kontent menadžera tražimo, jesi donio si-vi?

Gledam tipa i ne znam bi li ga prvo pitao što je kontent menadžer ili kako da složim si-vi.

Ali... nisam mislio da ćete mi odmah s konkretnom ponudom doći?

Nego si došao na cugu. Gledaj, taj posao ti je pljuga. Pokrenuli smo sajt na kojem objavljujemo PR-materijale klijenata.

Pa koga to zanima? – izleće mi.

Nije moja odluka – ograđuje se. - Ima gazda tog svog pulena pa mu je trbalo nekakav projekt izmislit. Na kraju se pokazalo OK jer marketing sad klijentima to uvaljuje kao dodatnu pogodnost.

I koja bi moja uloga bila u cijeloj priči?

Kao što si rekao, to nikog ne zanima samo po sebi pa smo uveli kolonu s poslovnim vijestima. Širimo sadržaje. Imamo tog jednog klinca s faksa koji to zasada radi, ali treba nam netko iskusniji da mu pokaže par fora, tko bi malo unaprijedio taj dio. Je li te zanima to?

Zvuči OK, ali ovo s menadžerom mi nije jasno... Mislim...

Pa imao bi jednog podređenog, tog studenta.

Aha, OK – odustajem od rasprave.

Tip se okreće laptopu.

Daj da ti si-vi složimo. Koliko si dugo na indexu?

Pa od početka, nekih pet godina.

Dakle, petogodišnje iskustvo u radu u internet-medijima – tipka. – Jesi uređivao nešto po sajtu?

Pa i nisam. Dobro, taj Nigtlife, složim naslovnicu. Kao, urednik sam, ali zapravo ga sam radim.

OK, dugogodišnje uredničko iskustvo – tipka i dalje. – Od funkcija, što si u toj firmi?

Pa šta stignem, tako to ide tamo – reporter, novinar, administrator... radi tko šta stigne. Ono, stihija.

Jesi ikad po naslovnici sajta dirao nešto?

Bilo je to jedno razdoblje kad nas je bilo samo troje. Tad sam i to radio.

Pomoćnik glavnog urednika – tip i dalje tipka.

Na kraju printa taj papir, daje mi ga i zovu neku ženu. Gledam taj si-vi. Isto kao kad sam se prije pola sata gledao u ogledalo u onom bircu – isti ja, ali opet. Nekako, nije mi se sve to baš tako činilo ovih godina. Ali šutim. Novi level, novi jezik. A na njemu se sve čini puno profesionalnije, zvuči opakije pa se slaganje slika trebica po naslovnici zove urednički posao, a copy/paste vijesti sa stranih sajtova dugogodišnje novinarsko iskustvo. U redu, jebiga.

U ured upada žena mojih godina u odijelcu i štiklama – voditeljica odjela ljudskih resursa. Upoznajemo se.

Istestirajte ga. I... ima moju preporuku, kužiš?

Ova kima glavom, sve joj je jasno.

Sljedeća tri sata sam u sobi za sastanke, vjerojatno najsterilnijoj u cijeloj firmi. Najprije test inteligencije, pa test engleskog, pa test osobnosti, pa test pismenosti, onda razgovor s psihologicom – istom onom koja me i uvela u prostoriju. Na kraju – crtanje. Na papiru šest polja, u svakom neka crta, točka, oblik od kojeg treba napraviti neku sliku i napisati ispod o čemu se radi. Kaže žena da to ničem ne služi, ali treba nacrtati.

Na prvoj slici, dvije crte. Jedna stoji pod kutem kao okvir od kalašnjikova. Crtam kalašnjikov i ispod pišem – belaj.

Žena upada nakon desetak minuta i gleda papir. Najprije se počne smijati, a onda zastane. Gleda okolo kao da provjerava je li još netko tu.

Obriši ovaj kalašnjikov i nacrtaj nešto drugo.

Zašto?

Ovi crteži služe tome da se izbjegnu psihopati, oni crtaju noževe, pištolje i takve stvari.

Ali... – krećem joj objasniti da je kalašnjikov svakodnevna pojava u mom zavičaju, ali odustajem, brišem kalašnjikov i crtam čašu sa suncobranom, koktel. – Je li sad dobro?

Super – opet izlijeće vani.

Nakon desetak minuta, upada s tipom kojeg je Marić prije sastanka sa mnom ispratio iz ureda. On bi mi, ako upadnem, bio direktno nadređen. Gazdin pulen, projekt menadžer.

Priča o tom projektu, o izvrsnosti njegovog odjela, o perspektivi i strateškim ciljevima, onda mi crta nekakav dijagram na kojem mi objašnjava našu ulogu u strateškim ciljevim tvrtke, onda nastavlja o očekivanjima od kontent menadžera, o efikasnosti, upravljanju ljudima, postavljanju dugoročnih i kratkoročnih ciljeva... Tip je doktor tog poslovnog metajezika. Opet, ni u jednom trenutku mi ne kaže što ću konkretno raditi. Ja kimam glavom. Kao, sve mi kristalno jasno. Na kraju pita:

Je li ostalo nešto nejasno?

Pa... Ne znam da li se o tome sad pregovara ili tek ako dobijem posao, ali mogu li barem okvirno znati visinu primanja?

Ispričavam se, moja greška – nastavlja, a onda provaljuje cifru.

„Jebote bog!“, zamalo mi izleće, ali suzdržavam se. U najboljim danima, zbroj cifri na svim mojim računima, bio je par tisuća kuna manji od ove cifre.

Je li vam to odgovara? – pita.

Pa... da, da, takvu nekakvu cifru sam i očekivao – kažem ozbiljno.

Pola sata kasnije, opet sam u bircu. Pelinkovac i slaganje dojmova. Gledam se u ogledalo. A tamo, tip isti ja. Samo menadžer. Pa gledam dalje. Košuljica, frizurica, obrijan. Namještam se, ravnam kragnu. U glavi mi cijelo vrijeme cifra koju je ovaj prosuo. Gledam se i radim na gardu. Slažem ozbiljne i zabrnite face. Radim na sebi. Sad sam menadžer, jebiga, nije to mala stvar. Konobar me čudno gleda. Zovem staru.

Dobija san novi posa – kažem.

Šta si sad? – pita stara.

Kontent menadžer.

Šta je to, bog te vidija?

Pa ka..., kako bi ti reka, to ti je ka... e jebiga sad... ka, vodin odjel di su novinari u ton firmi.

Ka Stipe u nas?

Koji Stipe?

Poslovođa u mene u Škveru.

Je, ka Stipe, tako nekako. Samo se više ne reče poslovođa.

Nego?

Pa reka san ti, menadžer, bog ga ne jeba.

Pa šta ću ja sad kad me ko po selu bude pita šta radiš. Neće svit znat šta je to.

Pa govorin ti, vodin odjel.

Pa poslovođa.

Je, mama, dobro je, kad te ko bude pita, reci poslovođa.

Vlado Bulić (Putovanje u srce hrvatskoga sna)

Denis Lalić u raljama kapitalizma - dio prvi