AUTORI(CE) U GOSTIMA PONEDJELJKOM

Pet pjesama Olje Savičević Ivančević

ritn by: Lupiga.Com | 11.02.2019.
AUTORI(CE) U GOSTIMA PONEDJELJKOM: Pet pjesama Olje Savičević Ivančević
Olja Savičević Ivančević suvremena je književnica, nagrađivana autorica poezije, romana, kratkih priča i dramskih tekstova. Rođena je u Splitu 1974. godine, a književnoj publici predstavila se u svojoj četrnaestoj godini, zbirkom pjesama "Bit će strašno kada ja porastem". "Govoriti o toj knjižici kao o nečem književno relevantnom bilo bi neozbiljno. To je moja teka, spomenar...", kasnije će objasniti autorica. Ako ova rana zbirka poezije, kako sama autorica tvrdi, i nije (bila) književno relevantna, njezin naslov pokazat će se u potpunosti pogođenim. Okružena "strašnim", u godinama koje su uslijedile, brusila je svoj talent onako kako se talent već brusi - predanim, discipliniranim radom. U okviru naše nove rubrike "Autori(ce) u gostima ponedjeljkom", predstavljamo pet još neobjavljenih pjesama splitske književnice, koja se u međuvremenu plasirala u red najozbiljnijih predstavnica suvremene hrvatske književnosti.

Olja Savičević Ivančević suvremena je hrvatska književnica, nagrađivana autorica poezije, romana, kratkih priča i dramskih tekstova. Rođena je u Splitu 1974. godine, a književnoj publici predstavila se u svojoj četrnaestoj godini, zbirkom pjesama "Bit će strašno kada ja porastem", objavljenoj u nakladi njezine Osnovne škole Vjeko Butir.

"Govoriti o toj knjižici kao o nečem književno relevantnom bilo bi neozbiljno. To je moja teka, spomenar...", reći će o svom prvijencu autorica u razgovoru za Vijenac 2010. godine. Ako ova rana zbirka poezije, kako sama autorica tvrdi, i nije (bila) književno relevantna, njezin naslov pokazat će se u potpunosti pogođenim. Okružena "strašnim", Olja Savičević Ivančević u godinama koje su uslijedile brusila je svoj talent onako kako se talent već brusi - predanim, discipliniranim radom.

Pisanje je udarnički posao, naslov je jednog njezinog razgovora za Booksu iz 2008. godine, razgovora u kojem će kao svoju prvu pravu poeziju okvalificirati radove iz zbirke "Kućna pravila", objavljene 2008. godine u izdanju Algoritma.

Više informacija o dosadašnjem književnom radu splitske autorice i priznanjima koja su je stigla naći ćete na stranici Besplatne elektroničke knjige, a mi ćemo u okviru naše nove rubrike, inventivno nazvane "Autori(ce) u gostima ponedjeljkom", predstaviti pet do sada neobjavljenih pjesama iz novog rukopisa Olje Savičević Ivančević.

Olja Savičević Ivančević (FOTO: Luiđa Ivančević)

ŽENI KOJA SE IGRA

Budi žena koja se uvijek igra
Pljuni na varalice koje ti lažu
Da je samo patnja plemenita
Radost je veća
Radost je, a ne patnja, svaki put
Spasila svijet
Tako ćeš i ti spasiti bar jedan život
Svoj:
Kad god posegneš u džep naći ćeš žeton
Zašto bi tvoje šake stiskale prazninu
Na otvoreni dlan stane dvostruko više
I čitave plaže žetona mogu
Proći kroz tvoje prste
Zadrži svoje blistavo pravilo i razlog
I za svakim stolom naći ćeš prijatelja
U pjesmi prijateljicu
U sebi svoje roditelje i svoju djecu
Molim te ostani žena koja se igra
Teško vrijeme nikada ne prolazi
Ali ti prolaziš neprekidno
Između dvije bodljikave izvjesnosti
Noge nemaš za bježanje
One hrle ususret drugima
One idu u dugu radoznalu šetnju
Kroz gradove i šume
Nisu tvoje šake za obranu
Ti nisi mačka
Nisu ni tvoja usta za obranu
Ti nisi Fido
Tvoje su noge da te vode
Putem kojim je jučer prolazila ljubav
Raskošna i nježna
A ruke da ljubav zgrabe i pruže
Kad sve pogrubi, kad se svijet smežura
Neka koža na tvojim jagodicama ostane glatka
I tvoje lice neka bude izljubljeno


OČEVI I KĆERI

Ruke su ih podigle visoko sa zemljanog poda
I smjestile u naručja malih kuća.
Mjesto ih je uprtilo na leđa i grijalo njihova tijela na suncu,
Ali ništa se osobito nije dogodilo s tim dječacima
Koji su postali naši očevi.
Zubi im nikad nisu narasli, samo su zalajali.
Život nije potekao, samo se zamutio.
Obično otac ode na posao, vrati se prašnjav
Ruča i umre prerano da bi ga se kćeri stigle postidjeti.
Njihovi brkovi, duhoviti i riđi
Proviruju iz strašne ili zamršene banalnosti smrti.
Brzo smo zaboravile
Kako se smiju i rukama udaraju o koljena
Ili plaču ili imaju dobre ideje za koje nikad nema šanse.
Živjeli su i umrli usput,
Tako da ne znamo puno o njima,
Ali da nas netko pita što nas boli
Mi bismo odgovorile: Bole nas naši očevi.
A tek naše majke.


MITOVI I LEGENDE

Kad sam imala devet
Otac mi je rekao
Da je njegov otac
Da su još neki preci
Da je naše prezime
Iz Crne Gore
Crna gora crna gora
Ponavljala sam pitanje
A tajna zemlja je
Zorila u mojoj glavi
Napamet sam je zavoljela:
Lijepa siromašna sitna ponosna
I nikad mi neće pripadati – divno
Zatim je odnekud
Iskočilo čitavo pleme
Muško rodoslovlje
Stričevi đenerali
I tetke partizanke
Geleri u koljenima
Mrtvi djed s fotografije, pilot
Njegove četiri žene
I ona šukunbaba hajdučica
I jabuka puna dukata dokotrljala se
Pod moj krevet
Probudio me miris pečenog mesa
I kubura s nečijeg vjenčanja
I ja sam istrčala pred rijeku Zetu
I gurnula jezik među Goranove zube
Iako dijete, od njega starija
Po mom povratku kući, u Dalmaciju,
Ostavlja me u dugom pismu
Na koje još ne znam odgovoriti,
Ali na more je došlo ljeto
I ja sam, premda izgrebena srca,
Već imala druge razloge
S početkom rata slavni stričevi
I visoke tetke
Vratili su se u ladicu među ordenje
I epolete
I umrli od tuge, teško uzdišući
I ja sam zamalo umrla na suncu
Na drugom kraju svijeta, odjednom
Od moje Crne Gore mi je ostalo
Samo tvoje ime Gorane.


DOMA

Sjećaš li se kako je to bilo
Živjeti
Dok ti društvo čine
Mačke uličarke i olinjale kuje
I svi smo zajedno na ulici
I jurimo do kasnih sati
Po cijelo ljeto ukrug
S pauzom od podne do pet
Kad nema zraka
I nema neba
Nema zabrana
I nema opasnosti
Od vjetra ili od dosade
Ta ulica vodi na sve strane
Do porta do škole
Do dvorca do plaže
Možda to neki ne bi nazvali plažom
Oni pokrivaju plaže, mi smo ih otkrivali
Možda to neki ne bi nazvali dvorcem
Jer u svojoj ulici nisu imali
Otvoreni dvorac s vratima u more
Možda to neki ne bi nazvali ulicom
Kad ispružiš noge odmarajući
Na kućnom pragu
Prolaznici moraju reći dobrojutro
Pasti ili preskočiti
Istina, govorim im da prodaju kuću
Da ogule kraste s koljena
I odsele iz te neprekidne dernjave
Gdje je previše života
I tuge i bijede i nervoze i smrti
Oni to tako ne gledaju
I s druge strane
Ja sam bila zaljubljena u mnoge
Gradove
I svi su mi nepodnošljivi
Tko ode taj se ne može vratiti
U tome je problem

 
BESKRAJNO LJETO

Srce mi je preskočilo kad sam
Ustala i izašla na balkon
I vidjela da je mlada lastavica
Ispala iz gnijezda
Mrtva
Na nekom krovu ispod
Cvjetalo je cvijeće
Karanfili
I nebo je bilo savršeno plavo
Ali ja se nisam mogla
Rasaniti
Otkad sam
Izašla na balkon
I vidjela svoju prvu ljubav
Dolje na ulici
Kako hvata za vrat
Svoju mladu ženu
I vuče je niz ulicu
Dok stojim nijema
Jer ta je ruka bila
I na mom vratu opuštena
Dječja i nježna
Dolje pored mora
Sve bi bilo bolje da nisam
Izašla i srce mi preskočilo
Kad sam ugledala Snježanu
Nakon petsto petnaest godina
(Koji su je mrzili što je lijepa
I prpošna
Sada je mrze jer je luda)
Pjevala je i pušila
Ali bez imalo drskosti
A njeni sinovi, ološ sa psima
Na mene su zarežali
Kad sam
Ustala sa savršenim očima
I ugledala trgovca oružjem
Kako stavlja lokot na vrata kuće
A na katu se sunčaju neka
Djeca iz Travnika
Izbjeglice
Kad ih ljubiš oni te
Počupaju za muf
Sljedećeg jutra mjesec je
Zaostao na nebu
Bez kapi krvi
Netko je u našu kuću ispalio rafal
Netko je posjekao našu bugenvilu
Netko je ocu bokserom razbio arkadu
Netko je ubio dječaka iz druge bande
Mali pekari su dilali drogu
I turirali nepopravljive motore
A ja sam vozila bicikl ukrug
Da pobjegnem od svega toga
I udarila u susjedu s licem punim pjega
Koje su se otad preselile i na moj nos
Koljena su mi bila krvava
Takva sam djevojčica zauvijek
Kasnije sam otkrila izlazna vrata
Da više nikad ne pogledam
Preko balkona
U svađu osoba s plastičnim bocama
Samo da nam napokon dođe turizam
I stranci, investitori
I divlja buzara za 1500 kuna koja te
Nakon što je pojedeš pojebe
Molim vas neka me netko
Konačno sakrije
Rekla sam roditeljima
Bilo je to u ljeto 2018.
Zadnja godina beskrajnog djetinjstva
Srce mi više nikad neće preskočiti
Zidić
Odsad će udarati čvrsto i ravnomjerno
Krv će pljuskati o njegove stjenke
Kao more pored suhog doka
Je li ovo završilo ljeto?
Doviknula sam pjevaču s terase
Je li konačno došao kraj
Valu vrućine i valu nasilja?
On mi je skupljajući instrumente
Rekao
Mi smo završili
Ali ovo nikada neće proći
Pod rebrima sam napipala ljubav
Vreli metak u čahuri srca
Ovo što čuješ moji su rafali
Koji ubijaju noć po noć

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: pxhere.com


Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. BURE BARUTA: Brega vs. Buba Corelli

    16.08.2019.

    Ahmed Burić

    BURE BARUTA: Brega vs. Buba Corelli

  2. SLUČAJ KGK: U boj u boj za NATO svoj!

    11.08.2019.

    Nataša Škaričić

    SLUČAJ KGK: U boj u boj za NATO svoj!

  3. DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Kad na moru padne kiša

    06.08.2019.

    Tatjana Gromača

    DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Kad na moru padne kiša

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije