Prvenstveno, ne pišem za Lupigu jer nemam vremena. Zatim, dugo nisam imao ni volje. Nekad čovjek ne zna što bi napisao. Imam i tu privilegiju da živim s novinarom pa sam se malo zarazio i novinarima svojstvenim odmakom od pisanja. Jer ipak je to posao. A posao se svima nekad ne da radit. Nisam pisao ni o TV-u jer opet moj gore spomenuti kolega piše kolumnu o tome za nofce. Tu se opet vraćam na staru da je lakše čitati, nego pisati. Osim toga kad čitaš možeš i kritizirati pa eventualno izvući i pokoju svađu, oko npr. Joška Lokasa. Nisam pisao jer se od moje zadnje kolumne na Internet obzoru polako pojavio i blog. Dvojba oko toga treba li sve reći na Internetu pa kud puklo da puklo jednostavno se rasplinula i tako smo na blogu dobili majke, očeve, slavne, nepoznate, prostitutke, nogometne golmane, itd. Svi znaju sve o svima. Popis je zbilja dugačak, a svojim sam očima vidio i kolegu Riječnog raka (inače samozatajnog predsjednika jedne ugledne udruge) kako je pokrenuo blog. Kako mu ide i zašto to radi, možda nikad nećemo saznati.

Nisam pisao jer sam se bavio i sportom. Kako me krenulo deranje i navijanje možda bolje da se bavim trenerskim poslom. Moram priznati kako se lako vidim u ulozi trenera neke nogometne momčadi. Na neobjašnjiv pad u igri mojih momaka, ovaj sjajan trener razbija klubu, unosi se klincima s klupe u facu i na kraju dobije crveni karton. I natučeno stopalo. No, momci s kojima igram su sjajni. Takav žar i entuzijazam se ne viđa na našim nogometnim terenima. Samo u srcima pravih igrača i nogometnih profesionalaca. Do nedavno, nisam imao ni Internet. Cijelo vrijeme se nisam mogao spojiti i onda je jedan dan taj problem misteriozno iščeznuo. A dobio sam i ADSL na poslu. Ispočetka sam bio ravnodušan i nisam se dao modernom prijenosu podataka. No, onda me uzelo. Daunlodo sam dok sam mogo. I kako bih pisao za Lupigu kad mi je veza cijelo vrijeme bila prebukirana.

Upozorenje: Otvaranje word dokumenta može biti pogubno za vaše računalo ako sa neta u tom trenutku skidate 18 pjesama i tri spota odjednom. Ok, pretjerujem, ali s virusima za računalo je stvarno bilo ozbiljno. I s mailovima. Kako sam na Lupigin mail svakodnevno dobivao stotine pisama nepoznatih pošiljatelja, to me živciralo. Sad znam kako je slavnima, npr. Nevenu Ciganoviću kad mu stalno pišu obožavatelji. I onda iživciran jednostavno nisam mogao pisati. I selio sam se, joj, to sam skoro zaboravio. Ako ovako nastavim s cimerima, eto nas i u Vašem susjedstvu. Možda je baš Vaš kvart naše sljedeće prebivalište.

Isto tako, u društvu pravih lafova, obaramo neslužbeni svjetski rekord u uzastopnom dolasku u disco klub "Jabuka". Ta malena izbica smještena uz samu podsljemensku zonu pruža rock n roll zabavu za parove i usamljene. Prijateljstvo koje smo razvili s osobljem je gotovo dirljivo. Nešto kao u "Kafiću Uzdravlje". Isto tako, kad god dođem osjećam se kao na nekom rođendanu. Znate, sve te ljude vi ste već negdje vidjeli. I nisam mogao pisat kad sam subotom onda (i nedjeljom) morao duže spavat'. Eto, dok sam to sve nabrojao već se vidim kako se iz pepela popisa neaktivnih kolumnista (inače, o tome se kod nas doma nikada ne priča) dižem u aktivne kolumniste. Moći ćemo danima raspravljat o kvaliteti ovog uratka i njezinom utjecaju na nove generacije Lupiginih kolumnista. I za kraj što još reći. Nedostajalo mi je to sve oko Lupige, ali onako da nitko ne zna.