PISMO PREVARENIM KLINCIMA

Vaša djeca će se sutra stidjeti onoga čime se vi danas ponosite

ritn by: Marko Tomaš | 23.09.2016.

Ne držite ruku na srcu kada svira himna. Himne budu i prođu. U srcu nema prostora za traćenje. Ono je kao soba u japanskom hotelu. Himna ga učini nepodnošljivim mjestom za život. Vaša djeca će se sutra stidjeti onoga čime se vi danas ponosite. Države, baš kao i himne, budu i prođu. Život nije generalna proba. On bude i prođe. Ne smije se umirati za državu. Treba živjeti. Nemojte mrziti svoju državu. Nemojte mrziti ni tuđu državu. Nemojte mrziti ni himnu. Ona je samo dio protokola i, manje ili više, zavodljiv komad glazbe, katkad istinski svečan, katkad tugaljiv, ali uvijek samo običan komad glazbe. Države treba žaliti baš kao i svaku prolaznu stvar, baš kao i ljudsku sudbinu. I zato im se treba smijati. I državi i sudbini. U lice. Treba živjeti nasmijan. U inat državi. U inat sudbini. Treba pobjeći od mrkih lica koja odlučnog pogleda gledaju u daljinu. Njima treba ostaviti države za koje se mora umirati.

Ne držite ruku na srcu kada svira himna. Himne budu i prođu. U srcu nema prostora za traćenje. Ono je kao soba u japanskom hotelu. Himna ga učini nepodnošljivim mjestom za život. Vaša djeca će se sutra stidjeti onoga čime se vi danas ponosite. Države, baš kao i himne, budu i prođu.

Život nije generalna proba. On bude i prođe. Ne smije se umirati za državu. Treba živjeti. Država će vas često poticati da za nju crkavate, rijetko će vas nasmijati, a još rjeđe zamoliti da živite za nju. Država traži da je volite, ali isto tako traži da zbog nje nekoga mrzite. A srce je sićušno, kako rekosmo, poput sobe u japanskom hotelu i u njemu nema mjesta za mržnju, nema mjesta za nešto što se tako brzo deblja i širi kao što to čini bolesnoj gojaznosti sklona mržnja.

Na ovo me natjerala fotografija djece koja pjevaju himnu pod zastavom. A uvijek sam htio biti nježniji od toga.

Prevarena su djeca pjevala himnu koja i nije zvanična himna, jer zvanična himna Bosne i Hercegovine nema tekst. Već samo postojanje te dvije himne govori vam o besmislenosti pjevanja himni. Isti ljudi koji danas revu himnu izbačenu iz uporabe ne tako davno su pjevali jednu drugu himnu također izbačenu iz uporabe, himnu, koje se mnogi koji su je pjevali danas stide, a pjevali su je punih usta i punog srca, koje su, katkad, zbog te bremenitosti morali pridržavati rukom.

Klavir
Himna je samo dio protokola i, manje ili više, zavodljiv komad glazbe, katkad istinski svečan, katkad tugaljiv, ali uvijek samo običan komad glazbe (FOTO: Pixabay)

Himna koju su djeca pjevala je himna države kakva ne postoji. Himna bez teksta je himna države koja pokušava biti država, jer u njoj žive narodi koji je ne vole ovakvu kakva jeste i koji pjevaju svatko svoju himnu u čast države kakvu su htjeli stvoriti, ali za takvo što se nisu dovoljno međusobno poubijali. Praktički, himne koje se pjevaju u Bosni i Hercegovini su himne ratnog poraza. Zvanična himna je tek par minuta šutnje, neka vrsta posmrtnog marša za sve što smo proteklih četvrt stoljeća uspjeli sahraniti.

Nemojte mrziti svoju državu. Nemojte mrziti ni tuđu državu. Nemojte mrziti ni himnu. Ona je samo dio protokola i, manje ili više, zavodljiv komad glazbe, katkad istinski svečan, katkad tugaljiv, ali uvijek samo običan komad glazbe.

Države treba žaliti baš kao i svaku prolaznu stvar, baš kao i ljudsku sudbinu. I zato im se treba smijati. I državi i sudbini. U lice. Treba živjeti nasmijan. U inat državi. U inat sudbini. Treba pobjeći od mrkih lica koja odlučnog pogleda gledaju u daljinu. Njima treba ostaviti države za koje se mora umirati. Njima treba ostaviti himne koje na usnama nosimo u smrt, zbog kojih u tu smrt počesto srljamo. Jer nas prevare. Jer pomislimo da su istinite. A istine nema izvan ljudskog srca toliko sićušnog da u njemu jedva da ima mjesta za pravu ljubav i pokoje razočaranje.

Gadi mi se reklama kojom pozivaju djecu da se prijave u oružane snage Bosne i Hercegovine. Klinci trebaju za mjesečnu plaću fasovati hemoroide u nekakvoj pustari daleko od majki koje će zbog toga plakati i čiji bi plač, zapravo, trebao biti jedina glazba i jedini tekst himne ove zemlje. To, naravno, ako bismo bili pošteni.

Ali u svijetu državnih himni nema mjesta poštenju. Baš kao što nema mjesta za pošteno priznanje da su nas sve odšućene i otpjevane himne dovele do toga da je jedina perspektiva koju nudimo klincima da se prijave u vojsku i odu zajedno s tisućama istih takvih sirotih klinaca iz raznih krajeva „civiliziranog svijeta“ u neki daleki rat u navodno neciviliziranu zemlju gdje bi trebali pucati na iste takve jadnike kao što su i oni sami. Jadnike za kojima plaču majke i sestre, zbog kojih očevi krše prste i ogorčeno pljuju u prašinu pred kućnim pragom. I sve samo zato što si ljudska sujeta ne može priznati da je prevarena. A trebali bismo biti pametniji od toga.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay

Do sada komentara: 9

Komentiraj

mak čerleni prije više od 7 godina

Hvala,hvala, predivno!
Mesut prije više od 7 godina

Moja djeca će se sutra ponositi onim čime se ja danas ponosim. Recimo, ovakvim tekstovima. Pozdrav i od Aarona.
Budi moja voda prije više od 7 godina

Savršeno !!!
Verena prije više od 7 godina

Big s*it i himna

BiH nije nesretna zemlja jer u njoj žive narodi koji je ne vole, već zato što u njoj caruju primitivizam i prostakluk, nasilje kao izbor, laž i poricanje istine kao vrlina

Piše: Dino MUSTAFIĆ
Oslobodjenje
Nastava u osnovnim i srednjim školama sa područja Kantona Sarajevo ovu, a i sve naredne školske godine i polugodišta započinjat će intoniranjem himne Bosne i Hercegovine. Tako će naša djeca biti kao američka. Tu počinje i završava svaka podudarnost, jer njihovi vršnjaci pored boljih uvjeta za školovanje imaju i tekst himne sa kojim će razvijati svoj “patriotski” duh, dok će sarajevski đaci nijemo ispratiti svečanu melodiju svoje države. Oni žive u državi koja se ne može ni o čemu dogovoriti, pa tako ni o tekstu himne, čak i nabrajanje rijeka i planina nije bilo prihvatljivo kao autorski prijedlog koji se našao na jednoj od sjednica Parlamenta BiH.

Međutim, možda će upravo intoniranje himne koja se ne može ni mumlati biti dobra prilika da gomila mladih ljudi izbaci i osvijesti svoju frustraciju prema praznini života u BiH, obeshrabrujućem besmislu koje im nude nacionalističke elite pretvarajući ih u “izgubljene generacije”. Činjenice kolektivnog siromaštva svuda su oko njih. Propali putevi, dotrajale bolnice i škole, bankrotirana preduzeća, prljavi i zapušteni parkovi i javni trgovi, loše i mizerno plaćeni poslovi, gladni i poniženi penzioneri, nezaposleni, sve je to slika i prilika kolektivne propasti morala. U medijima mogu vidjeti i čuti svakodnevno nacionalističko orgijanje i prijetnje, djetinjstvo im je u podijeljenim gradovima i razredima, nad njima se vrši sistemska lobotomija koja prve komšije Srbe, Hrvate i Bošnjake čini viševjekovnim neprijateljima. Jednom riječju, odrastaju u državi politike straha.

Svojoj djeci dugujemo bolji svijet od ovog kojeg živimo i koji smo naslijedili, pa ih za početak trebamo naučiti kritičkom razmišljanju, njegovanju individualnosti i čuvanju slobode mišljenja i djelovanja kao društvene kategorije koja nam nije data zauvijek. I sam pripadam traumatiziranoj generaciji koja je osjetila i iskustveno proživjela gubitak kisika slobode, zato vjerujem da borba za demokratiju kao garanciju slobode ima punog smisla i da nas jedino ona može spasiti, jer je demokratija ugrožena i u našoj zemlji. Svjedoci smo toga iz dana u dan koliko je nema na razini političkih stranaka, ali i u međusobnim ljudskim odnosima gdje se uzurpira u ime etničkog kolektiviteta pravo pojedinca na ideju slobode i dostojanstva. Boriti se za slobodu znači stajati nasuprot većini. Suprotstaviti se rulji koja je uvijek spremna na organiziranu hajku i linč.

Inicijativa uvođenja intoniranja himne “ima za cilj da ojača svijest naše djece o važnosti naše države, njenih obilježja, njene zastave”, tvrde autori, pojedini akademici i članovi posebnog stručnog tijela Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava. Rezervisan sam prema patriotizmu koji se provodi ukazima ili naređenjima, jer je to politički instrument manipulacije. Ljubav prema vlastitoj domovini neće početi sa prvim taktovima himne kao emocionalnim lijepkom koji može vratiti kolektivno samopoštovanje zajednice ako je pomnožena sa moralnom nulom aktera zločina, prevara, pljački i korupcija. BiH nije nesretna zemlja jer u njoj žive narodi koji je ne vole, već zato što u njoj caruju primitivizam i prostakluk, bahatost kao mjera stvari, nasilje kao izbor, laž i poricanje istine kao vrlina. Uzurpirali su etnonacionalisti slobodu pretvorivši ovu državu u paradigmu moralne i materijalne bijede.

Populistički flert sa braniteljima ex premijera Hrvatske Milanovića nije ništa novog otkrio o našoj zemlji, to je uvriježeno i mišljenje velikog broja zapadnih diplomata koji na enormno visokim platama glume odgojitelje mentalno zaostale države zvane BiH. Milanović je samo još jednom prokazao politiku Srbije i Hrvatske, uvijek su u dosluhu kada treba osporavati cjelovitost i suverenitet BiH. Naša zemlja nema svoje autohtone nacionalne politike jer su Dodik i Čović ekspozitura Beograda i Zagreba, a “usamljeni” Izetbegović traži bratsku patronizaciju u Istanbulu. I sve će biti tako dok ne budemo dali povjerenje vjerodostojnim ljudima i politikama sa margina našeg javnog i političkog života koji propagiraju ideje radikalnog suprotstavljanja nacionalizmu jer nas jedino to može izvući.

Za trijumf nacionalizma je uvijek zaslužnija nekakva oportunistička većina koja je pristala da se postroji pod etno-zastavama. Nema dobrog nacionalizma. Nacionalizam se ne može kultivirati. On se mora naprosto smlaviti i nadvladati. Širenje patriotsko nacionalističke retorike patosa secesionizmom ili centralizmom je sveprisutno pred lokalne izbore. I tako će biti vazda pred bilo koje izbore, jer takve političke opcije trebaju nekakav ratni ambijent. Politička situacija jeste takva da to treba sličiti na ratno stanje. To je osnovni cilj. Mislim da ovaj mrak koji živimo ne treba uopće biti razlog da se rezignira i da se ne djeluje. Svako treba djelovati po svojoj savjesti. Pobune, kao takve, u pravilu budu i neartikulirane i budu svakakve. Ali izbori jesu prilika da se građanski pobunimo. Treba djelovati na način da se dovode u pitanje osnovne postavke režimskog etnonacionalnog poretka, ne da se on samo evropskim integracijama šminka i poboljšava u nekim elementima nego da se mijenja suština. Uvijek vrijedi djelovati i pokušaj je bolji od big s*it politike.