PARANOJA MARKA TOMAŠA
PARANOJA MARKA TOMAŠA: Roš Hašana

Roš Hašana

ritn by: Marko Tomaš | 06.07.2015.
PARANOJA MARKA TOMAŠA: Roš Hašana
Jednom sam nekome rekao: volim te toliko da bih svakog trenutka mogao zaplakati. Rekao sam to zato što je propast jedino u što istinski vjerujem, jedina neminovnost na koju sam naučen. Sve drugo je prostor improvizacije. Time je i svako vrijeme u kojem živimo potpuno pogrešno za nas. Naučio sam vjerovati vlastitoj zbunjenosti. Zato tako razmišljam. A mogao bih, jednostavno, samo pokušati smrznuti onaj trenutak ljepote, kad se pred mojim očima razotkrije neki sitan detalj koji obnovi ljepotu u mojim mislima, ljepotu zbog koje se živi, ali i ljepotu koju treba uništiti. Tako smo nekako programirani. Jer ne živimo u svijetu koji smo stvorili prema sebi. Živimo u svijetu na koji smo osuđeni.

Djevojka koja vozi vespu kroz ljetni dan stvara vjetar. Njena haljina postaje padobran koji je vuče niz ulice. Ulica je zrcalo u koje je uperen reflektor i kada pogledam oko sebe, čini mi se, svi škilje, slabovidi poput krtica, slijepi za ono što, na trenutak mi se tako učinilo, sažima svu ljepotu svijeta. Djevojka koja vozi vespu kroz ljetni dan, erotika vjetra, akupunkutrne iglice žudnje koje nas probadaju, ispravljaju nam leđa, čiste misli i tjeraju da vjerujemo u magiju.

Ali sve to traje samo trenutak, mjerljiv u nanosekundama, postaje uspomena i kao takva u nas naseljava još notu tuge koja će izvirati svaki put kad pokušamo prizvati taj trenutni ushit koji nam je napunio grudi čistim zrakom života, koji u našem ludilu nazivamo ljubavlju. Nije puno prošlo, tek minuta ili dvije, a nemir je poremetio sklad u kojem sam do maločas uživao. Prvo sam pomislio na vlastitu smrt pa sam zatim shvatio da će djevojka koju padobran njezine haljine vuče kroz uzdahe muškaraca jednako tako biti mrtva jednog dana. Jednom ćemo se sresti, goli i konačno neuništivi.

Ta mi je misao donijela bar malo prilično opskurne, perverzne utjehe. Moja opsesija pornografijom smrti, njenom bestidnošću uvijek sve pokvari, uprlja svaku kratkotrajnu magiju života. Sposobnost da vidim ljepotu čini mi se tada kao najokrutnija kazna koja mi može biti dosuđena. Kada razmišlja o ljepoti čovjek nužno mora razmišljati i o njenoj konačnoj propasti.

Možda je u tome ključ ljudske destruktivnosti. Plašimo se, ali ipak srljamo u propast. Propast je veliki kozmički magnet, a mi smo male metalne konstrukcije koje taj magnet neodoljivo privlači. Propast kod ljudi izaziva erekciju i vlaženje. Divlji seks je proživljavanje smrti. Ljubav koja nas tjera u suze jednako tako.

Jednom sam nekome rekao: volim te toliko da bih svakog trenutka mogao zaplakati. Rekao sam to zato što je propast jedino u što istinski vjerujem, jedina neminovnost na koju sam naučen. Sve drugo je prostor improvizacije. Time je i svako vrijeme u kojem živimo potpuno pogrešno za nas.

Naučio sam vjerovati vlastitoj zbunjenosti. Zato tako razmišljam. A mogao bih, jednostavno, samo pokušati smrznuti onaj trenutak ljepote, kad se pred mojim očima razotkrije neki sitan detalj koji obnovi ljepotu u mojim mislima, ljepotu zbog koje se živi, ali i ljepotu koju treba uništiti. Tako smo nekako programirani. Jer ne živimo u svijetu koji smo stvorili prema sebi. Živimo u svijetu na koji smo osuđeni.

Iza zidova od bodljikave žice rabini svakodnevno pušu u šofar. Svako vrijeme je vrijeme u kojem obnavljamo žalost upisanu u našu DNA. Ljepota je tu da nas rastuži i uništi. Moramo prigrliti kaos koji živimo utopljeni u more paradoksa u koje smo bačeni. Mi smo programirani za samouništenje i zato bih katkad htio vjerovati u realno nasilje. Htio bih biti okrutan u ratu, još okrutniji u miru, krvoločan u ljubavi. Htio bih osjetiti da gospodarim ne samo vlastitim životom, da sam božanstvo koje kažnjava. Ali ja sam previše milosrdan, htio bih se spasiti, ali potpuno sam nemoćan da se oduprem okrutnosti ljepote. Živim progonjen raznim mislima.

Kada umremo neće biti lijepih i ružnih, neće biti sakatih niti bogatih, svi ćemo sličiti jedni na druge. U smrti je žuđena jednakost među ljudima, u životu samo želja da se istoj odupremo.  

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Privatni album

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. O STRADANJU MIGRANTA: Planirano opaljenje države

    20.11.2019.

    Nataša Škaričić

    O STRADANJU MIGRANTA: Planirano opaljenje države

  2. PRŽENJE MOZGA: Nove devedesete - Baka Prase, Levijatan i Firer

    04.11.2019.

    Dinko Gruhonjić

    PRŽENJE MOZGA: Nove devedesete - Baka Prase, Levijatan i Firer

  3. ČITANJE IZ DLANA: Plitki grobovi

    01.11.2019.

    Đurđica Čilić

    ČITANJE IZ DLANA: Plitki grobovi

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije