ČITANJE IZ DLANA
ČITANJE IZ DLANA: Plitki grobovi

Plitki grobovi

ritn by: Đurđica Čilić | 01.11.2019.
ČITANJE IZ DLANA: Plitki grobovi
Kamo god doputujem, idem vidjeti groblje, ta mjesta susreta prošlosti i sadašnjosti, običaja i moda, strahova i nada, života i smrti. Na otočkim grobljima ostajem duže nego na plažama, na gradskim grobljima više nego na trgovima. Groblja za kućne ljubimce znaju biti duhovita i dirljiva, groblja za djecu jezivo tužna, a gradska i seoska groblja obično su toliko šarolika da bismo, da ne marimo za dobar ukus, mogli reći da su puna života. Na jednom groblju u Dubici prvi put sam uz grobnice vidjela male ormariće u kojima je hrana: sokovi, keksi, konzerve. Jedenje na pogrebima i pri obilasku grobova drevna je, pretkršćanska tradicija i imaju je ne samo sve slavenske nego i mnoge druge, udaljene kulture. Servirati hranu pokojniku ili je sam na njegovom grobu pojesti način je da se s mrtvim dušama komunicira.

Baka M. me jednom tjedno vodila na livanjsko groblje na Gorici. Tamo bismo palile svijeće, molile se za pokoj duša naših predaka. Grobovi su bili uredno poredani u nizove i među nadgrobnim pločama nije bilo velike razlike u visini i masivnosti. Groblje na Gorici ostavljalo je dojam da je smrt pedantna, sustavna i demokratična. A da je život stihijski i treperav vidjelo se po tome što je uvijek puhao vjetar pa bi se svijeće koje smo stavljale uz nadgrobne ploče gasile i prije nego što bismo zamakle za željeznu kapiju.

Kamo god doputujem, idem vidjeti groblje, ta mjesta susreta prošlosti i sadašnjosti, običaja i moda, strahova i nada, života i smrti. Na otočkim grobljima ostajem duže nego na plažama, na gradskim grobljima više nego na trgovima. Groblja za kućne ljubimce znaju biti duhovita i dirljiva, groblja za djecu jezivo tužna, a gradska i seoska groblja obično su toliko šarolika da bismo, da ne marimo za dobar ukus, mogli reći da su puna života.

Na jednom groblju u Kozarskoj Dubici prvi put sam uz grobnice vidjela male ormariće, od kamena ili sličnog izdržljivog materijala u kojima je hrana: sokovi, keksi, konzerve. Jedenje na pogrebima i pri obilasku grobova drevna je, pretkršćanska tradicija i imaju je ne samo sve slavenske nego i mnoge druge, udaljene kulture. Servirati hranu pokojniku ili je sam na njegovom grobu pojesti način je da se s mrtvim dušama komunicira. U Dubici sam prvi put vidjela i kip pokojnika u prirodnoj veličini. Ne izgleda dobro, ima prekratke noge i neproporcionalno veliku glavu, tako da je vječno pitanje je li kipar bio loše plaćen i netalentiran ili je bio vrstan majstor koji je pokojnika pokazao baš onakvog kakav je bio: glavat i zdepast.

Rusija
Nadgrobnom spomeniku pridružen je i pokojnikov mercedes (SCREENSHOT: YouTube)

Pričala sam to prijatelju koji dobro poznaje neka druga groblja u regiji, pa saznala da to s 3D pokojnikom nije neka rijetkost, a moj prijatelj je imao priliku vidjeti na groblju kipove kojima su pridružene i skulpture njihovih automobila – najčešće mercedesa. I nije to ništa, kaže mi, najdalje su otišli mafijaši pokopani po dalekim sibirskim grobljima, njihove su mramorne ili brončane replike ne samo u natprirodnoj veličini nego u rukama imaju i specijalne ornamente: pištolje i uzije.

Sjetilo me to na jedan dokumentarac o meksičkoj mafiji. Njihovi najveći narkobosovi, koji uglavnom ne dobace do prirodne smrti, počivaju u monumentalnim grobnicama, u kojima su etaže povezane raskošnim spiralnim stepenicama, a unutra su i omanje kino dvorane, wi-fi i unikatni namještaj. Siromašniji pripadnici tih zajednica, preciznim metkom naglo izbačeni iz životnog toka, sahranjuju se pod zemljom, u prostranim rakama zidova pofarbanih u vedre boje, zajedno sa svojim kompletnim adolescentskim sobama: video igricama, krevetom i odjećom koju nisu stigli prerasti.

Mafiji je smrt katkad važnija od života, a pokojnici igraju važnu ulogu, pa je jedna od najokrutnijih smrti ona koja odnese ne samo život nego i posmrtne ostatke. Smrt koju mafija priređuju samo najgorim protivnicima na talijanskom se zove lupara bianca – to mafijaško ubojstvo podrazumijeva skrivanje ubijenog, na primjer, zalijevanje betonom na nekom velikom gradilištu ili potpunu likvidaciju posmrtnih ostataka otapanjem tijela u kiselini i potom bacanje ostataka u more. To je bio omiljeni postupak u sicilijanskim mafijaškim obračunima osamdesetih godina.

Grobnica
Grobnica za meksičkog mafijaša (SCREENSHOT: YouTube)

Slična sintagma, morte bianca – bijela smrt, koristi se i u pretužnim smrtima ilegalnih radnika na velikim gradilištima obijesnih investitora. Ti robovi našeg vremena, bez zaštitnih odijela, osiguranja i elementarnih ljudskih prava, umiru na svom radnom mjestu, a njihovi kolege u strahu da ne izgube posao, o tome šute. Posmrtni ostaci nesretnika također završavaju kojekuda jer su oni kojima je do pokojnika stalo predaleko ili presiromašni da po njega dođu. Pridjev bianca – bijela, u ovom kontekstu ima posebno okrutnu ulogu: ta bjelina se odnosi na nepostojanje formalno odgovorne ruke za tu smrt. Kaže se da je to smrt na poslu, kobna nesreća na radnom mjestu. Ima li goreg mjesta za smrt, pogotovo ako pokojnika tamo negdje, u nekom betonu, i pokopaju?

Ima, srećom, i veselih grobova. Na primjer onih u kojima počivaju zajebanti ili ateisti. Jedan iz prve skupine tako je, prema vlastitoj želji, pokopan pod pločom na kojoj piše: „Rekao sam vam da sam bolestan!“; a jedan bezbožnik iz druge skupine naložio je da mu na grobu piše ovako: „Lijepo sam se obukao i sad nemam kamo!“

Pospremanje mrtvih u njihove sobe pod zemljom, dvorce nad zemljom, s kuhinjskim ormarićima i kućnim papučama uz grob ili strojnicama u mramornoj ruci, različiti su načini da ih, makar posredno, još malo zadržimo na ovom svijetu s obzirom da onaj sljedeći nitko ne jamči

Volim groblja i respektiram pokojnike, ali na dan mrtvih se uvijek družim s onima što nemaju uzi, nemaju pozlaćene spiralne stepenice, štite radnička i ljudska prava i još uvijek su u stanju žvakati hranu koju im ponudim. 

Živjeli!

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Peakpx

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. O STRADANJU MIGRANTA: Planirano opaljenje države

    20.11.2019.

    Nataša Škaričić

    O STRADANJU MIGRANTA: Planirano opaljenje države

  2. PRŽENJE MOZGA: Nove devedesete - Baka Prase, Levijatan i Firer

    04.11.2019.

    Dinko Gruhonjić

    PRŽENJE MOZGA: Nove devedesete - Baka Prase, Levijatan i Firer

  3. ČITANJE IZ DLANA: Plitki grobovi

    01.11.2019.

    Đurđica Čilić

    ČITANJE IZ DLANA: Plitki grobovi

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije