Ljubav, prijateljstvo i kontrolni mehanizam
... sjećam se sa sjetom ljeta Gospodnjeg dvije tisućite. Tad sam još nešto osjećao milujući joj gole grudi na stijenama podno ... Izlazi iz mora i cijedi crvenu kosu tik do mojih nogu. Ispod zatamnjelih stakala promatram tijelo koje pripada samo meni. Mnogi bi mi zavidjeli.
Nikad se nisam imao potrebu hvaliti takvim stvarima. Bilo mi je na moj specifičan ... možda ... ? ... sebičan način, dovoljno da ja znam. Svi ostali su bili neznalice, luzeri, jebivjetri i propalice ... Otpuhujem dim cigarete. Nezainteresirano buljim u ekran više koncentriran na požutjeli kažiprst, nego na crnku koja mi se zamamno osmjehuje sa ekrana. Nasmije me sestrin prijekoran glas na putu do WC-a: "Sto puta sam ti rekla da pušiš na balkonu." Bacam se na leđa, lijevu ruku namještam ispod glave. Uvlačim novi dim. Ne paše mi. Grabim pepeljaru i pogađam centar. Zauzimam prijašnji položaj.
Gdje, kad i kako sam završio na kauču bez psihijatra? Valjda sam još prije dvije, tri godine trebao upaliti bateriju ili stisnuti prekidač u tunelu. Može bit.
Želim da je usamljena, bez igdje ikoga, da me nazove onako kako sam ja nju.
U biti kad mi je bilo dosadno, prvenstveno kad sam bio u kurcu, kad mi se nije dalo učit, kad sam bio u kurcu, kad ništa nije imalo smisla, kad sam bio u kurcu ... Nekad sam uživao u flashevima, sad me bediraju. Ostalo mi se onda nije dalo, jednostavno mi se nije dalo.
Gledam svoj prozirni odraz u zrcalu na zidu. Kosa razbarušena. Nikad ju nisam mogao ukrotiti. Podočnjaci do pola nosa. Nikad ih se nisam mogao riješiti, mada mi daju neki buntovnički štih. Tako bar govore. Svjetlo na mobitelu. Marko je. Njemu je mozak odavno na slow motionu. Dugo nisam bio kod njega. Možda bi sutra mogao otići. Možda.
... leži zatvorenih očiju i palcem joj prelazim preko punih usana, istovremeno joj milujući ukrućenu bradavicu ispod bikinija. Podiže poluusnule kapke i daje mi znak zjenicama da pogledam ulijevo. Netko nas promatra. Namješta trokutiće na grudima. Ljubi me u rame. Češkam ju po vratu. Gigoljimo se jer tip u plićaku strpljivo čeka nastavak. Drugi dijelovi su u načelu uvijek lošiji od prvih, stoga mu ga ne pružamo ...
bla, bla, bla, bla, ne slušam ga ...
- Vidio sam danas Maris.
Naglo se uspravim. Zainteresiran sam.
- Zašto bi to mene bilo briga?
Istovremeno žalim što sam ga tijekom dugogodišnjeg razdoblja svoje inertnosti nedovoljno cijenio, proučavao za svoja osobna istraživanja ljudske psihe, izdržljivosti, tolerancije. Po pitanju zajebavanja i odjebavanja drugih uvijek sam se smatrao znanstvenim maherom. Sad, naravno, plaćam. Punu cijenu. Bez kamata. Osobno sam je odredio.
- Hoćeš li broj ili nećeš, je li kretenčino?
Bacam se s kauča u maniri Jackie Chena. Rušim bocu vina i čašu sa stola, čije se staklo razbija u malo milijun komadića. Djelići mi uranjaju u dlan lijeve ruke. Pogledom prelazim preko stvari. Trebam olovku i papir! Sestra me preskače. "Ti majke mi nisi normalan. Dok se vratim da je sve raspremljeno."
Zvoni, zvoni ...
Žurim, hitam Ozaljskom. Stanem neodlučan da se ipak vratim doma. Palim cigaretu. Petu po redu. Opa, nervoza. Nastavljam. Penjem se na peti kat, preskačući po dvije stepenice. Izlazim ispred zgrade. Inhaliram nevidljivog saveznika. Iz džepa modre jakne vadim svijetlo plavi Orbit. Nisam je vidio valjda četiri godine. Dobro, možda jednom u Masarykovoj u zagrljaju drugog, ali tad me ionako nije ništa pretjerano diralo. Vrata se lagano otvaraju ulijevo, ali nju ugledam tek nakon što ih uz tihi cijuk zatvori za mnom.
Kosa joj je narasla. Obrazi pomalo upali. Oči još uvijek živahne, ali ne sjaje. Razvučena puna usta i pravilni zubi. Rupica na lijevom obrazu još uvijek je tu, osmjehnem se i automatski pokazujem svoju desnu. Prislonimo kažiprste svaki na svoju i odvučemo se do kauča ...
Sutra ću se zahvali Marku, svečano prisežem sam sebi, dok se poznata ruka zajedno s mojom grije u džepu modre jakne, na putu prema ...
Nikad se nisam imao potrebu hvaliti takvim stvarima. Bilo mi je na moj specifičan ... možda ... ? ... sebičan način, dovoljno da ja znam. Svi ostali su bili neznalice, luzeri, jebivjetri i propalice ... Otpuhujem dim cigarete. Nezainteresirano buljim u ekran više koncentriran na požutjeli kažiprst, nego na crnku koja mi se zamamno osmjehuje sa ekrana. Nasmije me sestrin prijekoran glas na putu do WC-a: "Sto puta sam ti rekla da pušiš na balkonu." Bacam se na leđa, lijevu ruku namještam ispod glave. Uvlačim novi dim. Ne paše mi. Grabim pepeljaru i pogađam centar. Zauzimam prijašnji položaj.
Gdje, kad i kako sam završio na kauču bez psihijatra? Valjda sam još prije dvije, tri godine trebao upaliti bateriju ili stisnuti prekidač u tunelu. Može bit.
Želim da je usamljena, bez igdje ikoga, da me nazove onako kako sam ja nju.
U biti kad mi je bilo dosadno, prvenstveno kad sam bio u kurcu, kad mi se nije dalo učit, kad sam bio u kurcu, kad ništa nije imalo smisla, kad sam bio u kurcu ... Nekad sam uživao u flashevima, sad me bediraju. Ostalo mi se onda nije dalo, jednostavno mi se nije dalo.
Gledam svoj prozirni odraz u zrcalu na zidu. Kosa razbarušena. Nikad ju nisam mogao ukrotiti. Podočnjaci do pola nosa. Nikad ih se nisam mogao riješiti, mada mi daju neki buntovnički štih. Tako bar govore. Svjetlo na mobitelu. Marko je. Njemu je mozak odavno na slow motionu. Dugo nisam bio kod njega. Možda bi sutra mogao otići. Možda.
... leži zatvorenih očiju i palcem joj prelazim preko punih usana, istovremeno joj milujući ukrućenu bradavicu ispod bikinija. Podiže poluusnule kapke i daje mi znak zjenicama da pogledam ulijevo. Netko nas promatra. Namješta trokutiće na grudima. Ljubi me u rame. Češkam ju po vratu. Gigoljimo se jer tip u plićaku strpljivo čeka nastavak. Drugi dijelovi su u načelu uvijek lošiji od prvih, stoga mu ga ne pružamo ...
bla, bla, bla, bla, ne slušam ga ...
- Vidio sam danas Maris.
Naglo se uspravim. Zainteresiran sam.
- Zašto bi to mene bilo briga?
Istovremeno žalim što sam ga tijekom dugogodišnjeg razdoblja svoje inertnosti nedovoljno cijenio, proučavao za svoja osobna istraživanja ljudske psihe, izdržljivosti, tolerancije. Po pitanju zajebavanja i odjebavanja drugih uvijek sam se smatrao znanstvenim maherom. Sad, naravno, plaćam. Punu cijenu. Bez kamata. Osobno sam je odredio.
- Hoćeš li broj ili nećeš, je li kretenčino?
Bacam se s kauča u maniri Jackie Chena. Rušim bocu vina i čašu sa stola, čije se staklo razbija u malo milijun komadića. Djelići mi uranjaju u dlan lijeve ruke. Pogledom prelazim preko stvari. Trebam olovku i papir! Sestra me preskače. "Ti majke mi nisi normalan. Dok se vratim da je sve raspremljeno."
Zvoni, zvoni ...
Žurim, hitam Ozaljskom. Stanem neodlučan da se ipak vratim doma. Palim cigaretu. Petu po redu. Opa, nervoza. Nastavljam. Penjem se na peti kat, preskačući po dvije stepenice. Izlazim ispred zgrade. Inhaliram nevidljivog saveznika. Iz džepa modre jakne vadim svijetlo plavi Orbit. Nisam je vidio valjda četiri godine. Dobro, možda jednom u Masarykovoj u zagrljaju drugog, ali tad me ionako nije ništa pretjerano diralo. Vrata se lagano otvaraju ulijevo, ali nju ugledam tek nakon što ih uz tihi cijuk zatvori za mnom.
Kosa joj je narasla. Obrazi pomalo upali. Oči još uvijek živahne, ali ne sjaje. Razvučena puna usta i pravilni zubi. Rupica na lijevom obrazu još uvijek je tu, osmjehnem se i automatski pokazujem svoju desnu. Prislonimo kažiprste svaki na svoju i odvučemo se do kauča ...
Sutra ću se zahvali Marku, svečano prisežem sam sebi, dok se poznata ruka zajedno s mojom grije u džepu modre jakne, na putu prema ...
Ovi iz redakcije su ti baš OK, pazi komentara ...