BURE BARUTA
BURE BARUTA: Navijali smo za onu Hrvatsku kakva bi trebala biti

Navijali smo za onu Hrvatsku kakva bi trebala biti

ritn by: Ahmed Burić | 12.07.2018.
BURE BARUTA: Navijali smo za onu Hrvatsku kakva bi trebala biti
Tri četvrtine Sarajeva, ionako, navija za Hrvatsku, i meni je drago da se to neće promijeniti kakva god – a takva je da ne može gora – bude politika Zagreba prema Sarajevu. Ljudi iz Sarajeva, ovako poraženog i opustjelog kakvo je danas, naprosto ne smiju biti kao oni u Banjoj Luci koji su poderali glasnice urlajući za Ruse protiv Hrvatske, niti kao nezavršene antropološke izrađevine u Širokom Brijegu koje jedva čekaju da Hrvatska dobije da ispsuju Sarajevu balijsku mater, i opale kakvu raketu u Istočni Mostar. Kad Sarajevo bude takvo, više ga neće biti. Ostaće možda neke kuće, i neki ljudi, i neki stadioni, ali to neće biti Sarajevo. Možda ga već sada i nema, a ja se ne želim pomiriti s tim. Istina, s činjenicama, i sa slavom, Hrvatska prvo sama mora na kraj.

Sve što su generacije ikada željele, sve ono što smo slušali kao mali, Hrvatska je dostigla. San. History, go home: sve te priče o Mađarskoj lakoj konjici, o jugoslovenskim neuspjesima, o Švedskoj ili Čehoslovačkoj, o Branku Zebecu, Dragoslavu Šekularcu, neregularnom golu Engleza, besmrtnom Brazilu 1970. godine, dva izgubljena finala Holandije, Pablitu Rossiju i magičnom Diegu, o Brehmeu i Schusteru kojeg nije bilo, o Romariu i “starom” Ronaldu, o Zinedinu, Cortu Malteseu i o “Sinanu” Ronaldinhu, o Tottiju, o Xaviju i Iniesti i o njemačkom demoliranju Brazila i zaboravljenom finalu sa Argentinom – sve je to jedna priča. Do 11. jula 2018. godine, kad je jednim golom i jednom asistencijom Ivana Perišića, napadača Internazionalea iz Milana, tog „ukletog“ kluba za koji mogu navijati samo iskreni mazohisti, Hrvatska postala finalist Svjetskog prvenstva. 

Da bi neko bio navijač, on mora oprostiti puno stvari i zažmiriti na još više njih. A što su uvid i pogled na neku stvar širi, to bi barem teorijski, trebalo otupjeti oštricu pristrasnosti. Svugdje osim u fudbalu. Nogometu. 

Svako ko ima imalo soli u glavi zna da je antički heroj Dragutin Šurbek bio u pravu kad je rekao da je sjajno što on ima svjetska odličja i da je jedan od najboljih igrača ping-ponga na svijetu, ali da je svjestan da bi ljudi dali sve njegove, košarkaške, rukometne, veslačke, džudaške i kolajne u još neizmišljenim sportovima za – finale Mundijala. To je tako. I samo se tako postaje heroj. Zna to i Goran Ivanišević, koji bi dao wimbledonsku salataru da ga u dresu Hajduka spraši Dinamu i potrči u ususret Torcidi. Jedino to se zove ljubav, i jedino to ti treba sada. 

Dragutin Šurbek
Šurbek je znao koliko vrijedi finale Mundijala (FOTO: kinotuskanac.hr)

Jutro poslije pobjede Hrvatske nad Engleskom probudio sam se kasnije nego obično. I prvo na šta sam nakon dugo vremena pomislio bila je muzika. Trebalo bi nešto pustiti, a da nije agresivno, ko može slušati navijačke pjesme, a i da ne smeta dok se radi. I nekako slučajno došlo je do Avi Avitala, mandoliniste iz Izraela, čudesnog soliste koji svojom glazbom plete priču dugu nekoliko stoljeća, od Bacha preko mediteranskih pasaža do bugarskih ora, turskih makama i makedonskih narodnih igara. 

Čudno, kako ispada da samo dvije stvari na svijetu mogu dotle univerzalizirati svijet, da se mogu pobrisati sve granice. Muzika i fudbal. Nogomet i glazba. Samo tu ne treba prevod, samo tu se odmah sve vidi i čuje, i samo tu detalji odlučuju šta prolazi za sljedeće generacije, a šta će, odnosno ko, biti brzo zaboravljen(o). 

Finale pretprošlog Svjetskog prvenstva u Južnoj Africi odigrano je 11. Jula 2010. godine, na petnaestogodišnjicu događaja u Srebrenici kad su jedinice Vojske Republike Srpske u pet dana pobile više od 8.000 ljudi među kojima je bilo najviše radno sposobnih muškaraca, ali i veliki broj žena i djece. Tad su igrali Španija i Holandija (namjerno ne pišem Španjolska i Nizozemska), jer jezik kao i glazbu, ne određuje ukaz, nego ton, a ja sam mislio da bi dobro bilo napisati kratku priču o tome kako dječak u Srebrenici u dresu Xavi Hernandeza ili Andresa Inieste, lupa loptom o zid dok njegovi susjedi, među kojima je i jedan koji je učestvovao u masovnim pokoljima, gledaju utakmicu. Priča se trebala zvati “Finale”, ali vjerovatno nikada neće biti napisana. Moja urednica kojoj beskrajno vjerujem mi je rekla da nisam dobar pisac kratke priče, da mi bolje idu pjesme i roman, što je vjerovatno tačno, jer ja odmah, kad su kratke forme u pitanju, pišem tekst za čitanje, i ne mogu iščekati da ga vidim objavljenog. Kao što ne mogu dočekati finale koje će po prvi put u povijesti odigrati Francuska i Hrvatska. 

Dejan Lovren
S činjenicama, i sa slavom, Hrvatska prvo sama mora na kraj (FOTO: Hina/Damir Senčar)

Za koga ću navijati? To je privatna stvar. Tri četvrtine Sarajeva, ionako, navija za Hrvatsku, i meni je drago da se to neće promijeniti kakva god – a takva je da ne može gora – bude politika Zagreba prema Sarajevu. Ljudi iz Sarajeva, ovako poraženog i opustjelog kakvo je danas, naprosto ne smiju biti kao oni u Banjoj Luci koji su poderali glasnice urlajući za Ruse protiv Hrvatske, niti kao nezavršene antropološke izrađevine u Širokom Brijegu koje jedva čekaju da Hrvatska dobije da ispsuju Sarajevu balijsku mater, i opale kakvu raketu u Istočni Mostar. 

Kad Sarajevo bude takvo, više ga neće biti. Ostaće možda neke kuće, i neki ljudi, i neki stadioni, ali to neće biti Sarajevo. Možda ga već sada i nema, a ja se ne želim pomiriti s tim. 

Bez obzira na sve okolnosti osjećam da, iako o fudbalu nešto znam, o Srebrenici znam nedopustivo malo. Pročitao sam, valjda, većinu dobrih knjiga napisanih o tome, autore najboljih osobno znam, išao sam tamo, pisao reportaže i putopise i dobro sam proučio povijest tih pet dana u kojima je ubijena glavnina tih ljudi. Ono što nisam nikako mogao shvatiti je kako se čovjek osjeća kad gleda da mu ubijaju komšiju, susjeda. Kao što nikada neću moći razumjeti kako čovjek može uživati u tome da je komšiji, odnosno susjedu – loše. Da mu, kako se ovdje živopisno kaže, crkne krava. To je idiotski. 

Bez obzira na to je li Subašić stvarno rekao da brani za majke Srebrenice ili je to fake news, i zašto je neko na Luzhniki donio zastavu s ljiljanima, ja negdje osjećam da je taj uspjeh Hrvatske važan za sve nas ovdje i shvatiti ga kao svoj. Jer je ogroman. I fantastičan. I još nešto: mislim da znam kako bi se stvar završila da su počinioci Srebrenice odlučili da istu stvar učine u, recimo, Vukovaru.

Istina, s činjenicama, i sa slavom, Hrvatska prvo sama mora na kraj. Mi “sa strane”, iako je u toj ekipi, sa sve selektorom skoro pola Bosanaca i Hercegovaca, u ovom trenutku ne trebamo biti pijani svatovi koji jedva da znaju mladu, a najviše urlaju. Mi, samo, trebamo znati da smo navijali za onu Hrvatsku kakva bi trebala biti. I onda nam neće biti žao ničega. I onda ćemo znati kolika je stvar biti u finalu.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Hina/EPA/Abedin Taherkenareh

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. PROFESORSKI MEMENTO: Neprikladno vrijeme

    04.12.2018.

    Razrednik Divljak

    PROFESORSKI MEMENTO: Neprikladno vrijeme

  2. PRŽENJE MOZGA: Vojvodina - poslovni potez koji Beogradu donosi profit čitavo stoleće

    27.11.2018.

    Dinko Gruhonjić

    PRŽENJE MOZGA: Vojvodina - poslovni potez koji Beogradu donosi profit čitavo stoleće

  3. PROFESORSKI MEMENTO: Jedan od onih dana

    31.10.2018.

    Razrednik Divljak

    PROFESORSKI MEMENTO: Jedan od onih dana

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije