„PROSLAVA“
AUTOR: DAMIR KARAKAŠ

Roman Damira Karakaša odašilje jezu šumskih ponora

ocjena: Pero Pero Pero Pero | godina izdanja: 2019. | izdavač: OceanMore
ritn by: Lucija Butković | 19.09.2019.
„PROSLAVA“: Roman Damira Karakaša odašilje jezu šumskih ponora
„PROSLAVA“: Roman Damira Karakaša odašilje jezu šumskih ponora
Svetost stabla odnosno šume uglavnom je prisutna u europskim politeističkim religijama. Studija Jamesa G. Frazera „Zlatna grana: podrijetlo religijskih obreda i običaja“ (Jesenski i Turk, 2002.) nizom povijesnih detalja – poput figure šumskog kralja ili kulta svibanjskog drva – dokumentira mistiku šume. U jednom poglavlju Frazer podsjeća kako je Europa nekoć bila prekrivena prašumama u kojima su čistine bile jedva zamjetne. Slično tome, novi roman Damira Karakaša „Proslava“ (OceanMore, 2019.) ispunjen je šumom čija se gustoća pomiče na semantički i stilski plan. Iako podijeljen u četiri labavo povezana dijela, „Proslava“ je u svakom pogledu monolitan tekst koji odašilje jezu šumskih ponora. Kompozicija koju sam naznačila čine četiri vremenski udaljene, a prostorno uglavnom fiksne situacije/ poglavlja uvezane/ a likom Ličanina Mije.

Njegova se pozicija u konstelaciji likova kroz roman mijenja – u epizodi „Kuća“ Mijo je odbjegli ustaški vojnik koji nakon rata iz šume nadgleda rodno selo, vrebajući priliku za povratak; u „Psima“ siže zaokreće, pretpostavljam, petnaestak godina unatrag, u isto selo koje uz lokalne patrijarhe kontrolira lokalna vlast (personificirana čovjekom na biciklu s bubnjem i palicama). Navedena epizoda – u kojoj je Mijo prisiljen odvesti psa u planinu na milost i nemilost vukovima – uz posljednju epizodu „Otac“ pripada najmračnijim, najmučnijim poglavljima romana

INTERVJU – DAMIR KARAKAŠ: Mislio sam da je Pavelić zapravo Che Guevara

Drugu polovicu „Proslave“ čine poglavlja „Proslava“ i „Otac“. Zamašnjak radnje u prvom je zabava povodom uspostave NDH kamo u svečanoj atmosferi uz Miju odlaze djevojka Drenka, njezin brat Rude i najbolji obiteljski pijetao. Zabave će se Mijo prisjetiti kao bjegunac, a čitatelju će ona vjerojatno evocirati kakav nastrani stand-up (neimenovani govornik s cilindrom označava komunizam kao ono "kad brat jebe sestru"). 

Zadnji dio romana – koji vremensku vrpcu najviše „odmotava“ – radnju smješta u Mijino djetinjstvo, oslikavajući inačicu lapota, srpskog rituala ili mita ocoubojstva. Kako bi preživjeli zimu, Mijin otac prisiljen je svog oca, Mijinog djeda, ostaviti u planini. 

„Proslava“ bi se, dakle, mogla ovako kontekstualizirati – vremenski period (između) dva svjetska rata na slijepoj karti Like – pri čemu su jedini toponimi, uz planinske točke Pasji vrh i Babinu Gredu, nasilje Letinac i grad u blizini sela označen slovom G. Usprkos tome, prostor nije neutralan nego naglašen, uvezan s vremenom radnje. Drugim riječima, radi se o živom kronotopu, sklopu koji nadilazi puke kulise romana. 

Čini mi se kako ovdje treba primijetiti dvije stvari. Prva se tiče zrcalnog odnosa prostora naspram vremena, oskudnosti scenografije usklađene s povijesnim momentom. Kao što je egzistencija u razdoblju rata i poraća škrta (saznajemo, među ostalim, kako je otac Miju jednom istukao goveđom kosti jer se sa sestrom sukobio oko hrane) tako je i prostor u opisu škrt, sveden na konture. Selo promatrano iz daljine, nalik maketi, čini desetak kuća, izgrađenih od grubo tesanih jelovih dasaka i pokrivenih šindrom, dvorišta su uglavnom koncentrirana oko kuće i staje, a kuće ocrtane sa samo nekoliko komada pokućstva – stolom, stolicom, zrcalom i sl. 

Druga, još bitnija primjedba, tiče se odnosa selo-šuma odnosno središnje uloge šume u romanu. Prema uvodno spomenutoj studiji, šuma je oduvijek figurirala kao središte duhovnog pa i okultnog. Čini mi se da ona u „Proslavi“ ima sličnu funkciju – prvo, jer služi ili kao skrovište ili kao grobnica (životinja i ljudi; grob, rupa je isto tako motiv-ljepilo u tekstu); drugo, jer svojom mitologijom i „jezikom“ ostvaruje ugođaj pradavnog, obrednog mjesta. Recimo, ovako to piše Karakaš: „Brzo su odmaknuli od te planine nalik pasjoj glavi, koja mu je izgledala kao da je tu bila i prije stvaranja svijeta. Mijo ih je opet s vrećom na leđima požurivao, pričekao da Drenka prođe pa stao zaštitnički iza nje, gledajući sa strahom u one planine, za koje neki u njegovu selu i dalje misle kako u njima, u svim tim kamenim rupama, vrtačama, koje idu tako duboko da sežu do sama pakla, obitavaju psoglavci. Počeo je puhati vjetar, dolazio je baš iz te kamene planine, satjerivao zvukove u šupljine, a Miji se načas učinilo kako to zavijaju psoglavci; šuma u koju su sad ušli bila je puna napetih grana.“

Damir Karakaš
Damir Karakaš (FOTO: Lupiga.Com)

Također, a to je već donekle najavljeno, radnja je uvelike smještena u šumi – pritom je selo nalik neoznačenom prilazu, prostoru iz kojeg se odlazi i u koji se vraća, a koji je u odnosu na šumu marginalan, običan. S druge strane, grad G. u kojem se održava proslava izmješten je onako kako su izmještene sve iluzije – u područje koje ne djeluje stvarno nego razglednički umjetno („Mijo sve brže hoda, svaki mu je udah novi miris, svaki miris novi pogled; ispred sebe već jasno zamišlja gradić, njegove bijele gospodske kuće, bučne gostionice iz kojih miriše pivska pjena“). S time na umu, može se reći kako niz selo-šuma-grad u kombinaciji s vremenom postavlja svojevrsnu mrežu u koju se događaji prirodno upisuju; kako ih ta mreža, štoviše, podjednako uokviruje i određuje. 

Kad je riječ o likovima, Dario Grgić dobro primjećuje da nose težinu tragičnih junaka. Uz žrtve koje Mijo i njegov otac podnose, a koje sam ranije spomenula, još neki momenti daju se tumačiti u „tragičnom“ ključu –„ritualno“ umivanje Mijinog oca prije nego što će odnijeti oca u smrt popraćeno nepoznatim glasom iz visine („Učini to!“), Mijino mahnito lajanje nakon što psa ostavi privezanog u šumi, neki manji predznaci nesreće (san o skeletnoj ruci, zloguke ptice, raspuštena kosa Mijine majke), a oni mogu upućivati i na lički folklor; naposljetku, generacijska nesretna kob koja seže barem do Mijinog djeda. U tom smislu „krivnja“ likova njihova je pogođenost okolnostima, zov dužnosti. Mijo je u ratu pucao jer u ratu se puca, njegov otac oca je odnio u planinu jer tako „Bog zapovida“, a ta fraza na drugom mjestu proširena je u fatalistički stav: „Onda je u kosi napipao žutu cjevčicu slame, kroz koju je neko vrijeme srkao oštar zrak, želeći da ga se ama baš ništa oko njega više ne tiče: uzeo je nož, polako prerezao tok vode potočića, gledajući kako se on preko sjajne oštrice nastavlja i misleći kako sve na ovom svijetu ide po nekome svom višem redu koji on ne umije razumjeti, i to se ne može ničim zaustaviti; onda se prenagljenim pokretima digne na noge pa sjedne natrag ne znajući što je zapravo htio.“

Što se tiče tragičnog, ritual koji sam ranije povezala s lapotom može aludirati i na japanski običaj „ubasute“. Zbog njega, a i zbog još nekih elemenata – ambijenta izoliranog sela, motiva gladi, nervoznih obiteljskih odnosa pa i jedne snolike scene zeca u trku – roman bi nekoga mogao podsjetiti na film „Balada o Narayami“ (1983.) japanskog redatelja Shȏheija Imamure (inače remake istoimenog filma iz 1958. godine). Oba ostvarenja, znakovito, posljednji dio posvećuju usponu na planinu kao simboličnom hodu u smrt i, paralelno, katarzičnom obredu nakon kojeg će život za preživjele biti jednostavniji, blaži. 

Stilski, „Proslava“ kao da je uštimana uz neki mjerni instrument – odmjerenih, grubih dijaloga (čemu pripomaže i autentična čakavica) i poetičnih izraza koji pri čitanju zasvijetle, poput klavijature rebara, baklji borova, pletenica kao voštanica, ptića kao tek prokucalo dječje srce itd. Iako sam kao najintrigantnija poglavlja izdvojila drugo i četvrto, sva ona ujednačena su što se tiče izraza i rečeničnog ritma. Specifično je u romanu i to da se rečenica održava odnosno meko „razlama“ interpunkcijskim znakovima povlake, dvotočke i, najviše, točke- zareza (iako je ponegdje i suvišan) pa nije rijetkost da se ona razvuče i do petnaest redaka. 

Osim ovih tekstualnih elemenata, treba naglasiti i estetsku komponentu – naslovnicu realiziranu imitacijom pletera na platnu, te plavu boju koja osim naslova obilježava listove između poglavlja i okolni tekst knjige. Dizajn Lane Cavar i Narcise Vukojević privlači „na prvu“ ali, još važnije, kompletira folklorni inventar – ranije spomenuta vjerovanja, tradicionalne ojkalice, motive izvezenih haljina i opletenih bȏca – postajući tako sastavni dio knjige. Karakaš je, sudeći prema internetu, prava za film prodao još za vrijeme pisanja romana – što pobuđuje interes, donekle i bojazan oko toga kako će filmski medij tretirati ovu izrazito vizualnu i, s narativno-dijaloške strane, pomalo škrtu knjigu. Ostaje za vidjeti, ali bez obzira na to, preostaje vratiti se „Proslavi“ još koji put.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: OceanMore

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. PRŽENJE MOZGA: Nove devedesete - Baka Prase, Levijatan i Firer

    04.11.2019.

    Dinko Gruhonjić

    PRŽENJE MOZGA: Nove devedesete - Baka Prase, Levijatan i Firer

  2. ČITANJE IZ DLANA: Plitki grobovi

    01.11.2019.

    Đurđica Čilić

    ČITANJE IZ DLANA: Plitki grobovi

  3. DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Čovjek u radničkom kombinezonu

    24.10.2019.

    Tatjana Gromača

    DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Čovjek u radničkom kombinezonu

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije