AUTOR: ZORAN PILIĆ

Nema slonova u Meksiku

ocjena: Pero Pero Pero Pero | godina izdanja: 2014. | izdavač: Fraktura
ritn by: Vid Jeraj | 19.12.2014.
Nema slonova u Meksiku
Nema slonova u Meksiku
Iako se današnjem urbanom piscu stavlja mnogo toga na teret, tipični predstavnik ove vrste prije svega se očito romantičarski naužio života, kojeg je njegov očiti besmisao toliko povezao s umjetnošću da jedno bez drugoga više – i ne ide. Nagledao se taj televizije, nasjedio u kinu i pred videom, poslušao dovoljno muzike da na kraju i nije bitno je li stvarno propustio heroin glavnom prometnicom ili ne... A kako su knjige ionako uvijek bile tu, životno iskustvo jasno mu govori na koje mjesto staviti zarez u Nietzscheove izreke o ženama. Sve ako je i fejk, bit će dobro za imidž. Znat će i da je pisanje neisplativ posao, baš kao i guranje velikih životnih istina čitatelju u lice; Hemingway možda još jest u lektiri, ali nije baš cool. Thompson je više cool; dakako, ako je u pitanju Hunter S...

Zagrebački pisac Zoran Pilić se nakon dvaju romana ('Krimskrams', 2009. i 'Đavli od papira', 2011.) i zbirke kratkih priča ('Doggiestyle', 2007.) pojavljuje s novom zbirkom, 'Nema slonova u Meksiku', objavljenom za Frakturu, urednika Romana Simića, s kojim je surađivao i na 'Đavlima', a sve to nakon što je kraj protekle godine zaključio objavom svoje prve zbirke poezije, 'Dendermonde'.

Jedanaest novih priča, a sve redom svjedoče o iznimnoj humanosti i vitalnosti svojeg autora – no, nije to ona vrsta humanosti koja povezuje missice i dobitnike Nobelove nagrade za mir – prožete su lakonskom duhovitošću, koja mu je oduvijek bila stalnom suputnicom. U totalu zbirke kao narativa per se, primjećujemo da je i ritmičnost Pilićeve pripovijetke dulje metraže, ono što narod zove drajv, daleko intrigantniji od kratkih. Što se tiče postmodernističkog premaza, u vidu intertekstualnog koketiranja s književnim kanonom, već je junak uvodne priče 'Kraj ljeta', zaostao u tjelesnom rastu, očiti naklon Grassovu 'Limenom bubnju'. Otklizavanje u apsurd, u slici sudara između mrtvo-pijanog kamiondžije i jednog anđela, u pripovijetci „Neil Armstrong“, možebitna je posveta domaćem autoru Igoru Rajkiju. Na djelu je i niz diskretnih aluzija i intimističkih posveta kolegama i kolegicama, od motiva ljubavnog zova svedenog na diskretno hvatanje ljubavnika za rame u priči „Mojo“, koji rabi i Pilićeva kolegica Zrinka Pavlić u dnevničkoj priči „Sto dvadeset i jedan dan“ (zbirka 'Imaš vatre?', Jesenski i Turk, 2014.), preko pisanja priče o mitskom biću vukojarcu s Velebita u istoimenoj priči kojom paradiraju pisci Etgar Keret i Wells Tower, te Pilićeva kolegica Tanja Mravak, plus još koji fikcijski suputnici.

Neosporno je da je Pilić uigran pisac, u priče je uložio veliki trud: zna tempirati klimaks, te efektno završiti priču, najviše zahvaljujući i tome što najbitnije stvari prešućuje, ostavljajući čitatelju da zaključke odradi sam. Ova spoznaja njegov hvaljeni roman 'Đavli od papira' (Profil, 2011.) stavlja u sasvim drugu perspektivu. Riječ je o fahovskom romanu, čija je tema – hrvatska književna scena. No, ta se i ne predstavlja uživljeno, već je sva njena magija svedena skoro na turističku razglednicu o njoj, tj. 'zagrebačkim ulicama, pjesma mog života teče' priču, u kojoj su ulice zamijenjene stolovima ispred Pifa... Nepodnošljivom lakoćom, Pilić će držati na distanci (osebujnog) čitatelja – kakav je i glavni junak romana, Šamski, koji na Hreliću kupuje vinile alt-saksofonista Ornettea Colemana, inače 'oca' free-jazza. I, makar 'Đavli', kao mise-en-abyme roman zaokružuju pod-roman 'Tattoo', o maloljetničkom nasilju, što je ostalo? Tri stotine i pedeset strana za zlouporabu jedne legendarne urbane sintagme, po naslovu pjesme grupe Haustor. 'Đavli', svakako, više govore o poziciji autorstva u nas, te o autsajderstvu suvremenog umjetničkog romana, što je i Karakaševa tema, nažalost...

Lirski se subjekt zbirke narativne poezije, koja je uslijedila, 'Dendermonde' (Sandorf, 2013.) mapira između dvaju rakursa, nedosanjanog života življenog bilo kroz identifikaciju subjekta s virtualnim ikonama (Tony Soprano, John Lennon, Kurt Cobain), s jedne, odnosno kroz prikaz seoskog života, s druge strane... Uspostava 'neoznačenog' mjesta, ne-svijeta između, naznačenog naslovom geografski nedostatnog pojma, ostavlja gorki okus stranice novina namočenih duplim espressom, što je konstatacija koja podbacuje, samonokautom etike naočigled estetike. Kao što je primijetio kritičar poezije Krešimir Bagić u Vijencu, „veći dio zbirke 'Dendermonde' kreće se u naznačenu prostoru. Obično je riječ o portretima i društveno angažiranim parabolama. Pilićev je stil izrazito narativan. On neprestano fabulira, stvara napetost, nerijetko smjera gegu“. Negdje u pokušaju da pjesmom zahvati proznu narativnost, Pilić ostaje dužan i jednom i drugom književnom rodu. Ali, OK, treba imati petlje i za biti – tako svoj...

Sport kao sitni vez antropologije zato se autoru radikalno zataknuo između gumice i šiljila na stranicama kratkih priča, započevši od one s nogometno i šahovski intoniranim bijegom od šupljikavog palanačkog života koji se odvija između dvije svinjokolje, u uvodnoj priči zbirke „Kraj ljeta“. Motivi erosa i tanatosa u južnopanonskom tangu samo su najava za njihovo daleko slobodnije grananje ka „Mišolovci“, svojevrsnoj noveleti ceste u kojoj bivši dečko i cura putuju u Budimpeštu izvaditi putovnicu, a u meandru njihova dijaloga, čitatelj/ica će pronaći i naslov čitave zbirke, 'Nema slonova u Meksiku'.

Ton priča „Pick n' Roll“ i „Posljednja stanica: Bronx“, smještenih u ratni vihor Bosne s početka devedesetih i ne može biti imalo veseo. No, ispričane su kroz višeslojno razoružavajuće i dirljive reminiscencije na jinjangovske dane adolescencije, a ulančane su s kasnijom, „Pričom o Popaju“. Tragični dječaci iz susjedstva i heroji ulice, 'prirodnim' odabirom prekriženi još devedesetih, učinit će nam se daleko primamljivijim reperima stvarnosti od današnjeg sivila; ta, tu je i magična stvarnosnost Bosne. Autor možda malo idealizira, ali i spremno vadi sam sebi sudačku zviždaljku, te na terenu koji bi u nečijim drugim rukama mogao biti podatan za patetiziranje i nostalgiju, svakoj iole takvoj naznaci odmah daje crveni karton. „Bravo! Ale, a-leee...“.

Amblem bolje prošlosti, kao onoga što identificira Pilićev potpis, je i uspostava identiteta pripadnika urbanog plemena, vrste na umoru. Tako Đango, pripovjedač priče „Mojo“, pita, „Zašto mladi diljem domovine, slušaju The National? Teško je reći, ni uz sav trud Đango nije pronalazio uzroka tom fenomenu. Taj dosadnjikavi, konkretni, milozvučni sound nije uspijevao probiti štit oko njegova srca. Možda je do mene, zaključio je pomirljivo“. A, kako je u ovoj lamentaciji društvena angažiranost ipak samo stvar domene osobnog, štivo je odmah dobilo na cijeni. Portretiranju izgubljene generacije zna prići i iz suprotnog rakursa, onog lagano sarkastičnog, kao u „Priči o Popaju“, o iskarikiranoj iskusnjari, junaku bez šablonske biografije, koji je upravo na temelju privatne mitologije postao zanimljivošću onih koji tek dolaze. Zapravo, postao je junak njihovog biografskog dokumentarnog filma. „Negdje su na pola puta, nadomak prvih ozbiljnih razočaranja. Još malo i vidjet će stvari onakvima kakve jesu, uskoro će početi razaznavati lice smrti i to je važan trenutak“, komentira distancirani Pilićev pripovjedač. Priča kadrirana samo na jednog junaka, kao jedan od tonova s tamnog spektra Pilićeve proze, one kraće, ubraja se u poteze pri kojima sjeta nad propuštenim prilikama, nemilosrdniji tereti od sudbine. Takvo je i finale zbirke, s pričom „Neće nam oni ništa“ locirane u gastarbajterski ambijent čime je autor, stvarno se mora priznati, opetovano pohvatao generacijske atmosferilije ovih nekoliko desetljeća u kojima se ciklički odvija tranzicija naroda nastalih raspadom Jugoslavije.

Vratimo se dinamici... Poniranje u kvaliteti s posljednje dvije knjige, autor reže stubokim usponom na krivulji svoje bibliografije. Tako će i čitatelj/ica, koji/a autora prati od 'Đavala', biti stubokom iznenađen/a. Zbirka „Nema slonova u Meksiku“ zavlači se ispod jezika, poput slatkaste sline. Pilićev ležerno karikaturalni stil koji pridonosi toj notorno automehaničarskoj gesti, mileći se i šireći ka svim centrima za ugodu, a da ni kužer niti nezahtjevan čitatelj ne ostaju na cjedilu.

Lupiga.Com

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. „SLUČAJ SINKOPA“: I Horvatinčići su pali na tjeme

    19.10.2017.

    Nataša Škaričić

    „SLUČAJ SINKOPA“: I Horvatinčići su pali na tjeme

  2. PARANOJA MARKA TOMAŠA: 21. stoljeće, a u napaćenoj, ali priglupoj BiH se raspravlja o konstitutivnosti

    26.09.2017.

    Marko Tomaš

    PARANOJA MARKA TOMAŠA: 21. stoljeće, a u napaćenoj, ali priglupoj BiH se raspravlja o konstitutivnosti

  3. DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Slavko Goldstein, prognani pjesnik

    19.09.2017.

    Tatjana Gromača

    DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Slavko Goldstein, prognani pjesnik

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije