PRASKOZOR(JE) U SUTON NAŠIH DANA
AUTOR: IGOR MANDIĆ

Nađeno među koricama Igora Mandića se ne zaboravlja

ocjena: Pero Pero Pero Pero | godina izdanja: 2014 | izdavač: HDP
ritn by: Vid Jeraj | 04.02.2016.
PRASKOZOR(JE) U SUTON NAŠIH DANA: Nađeno među koricama Igora Mandića se ne zaboravlja
PRASKOZOR(JE) U SUTON NAŠIH DANA: Nađeno među koricama Igora Mandića se ne zaboravlja
Za one koji ga ne poznaju, recimo da je heretik u papučama, koji se nikad nije skrivao iza autoriteta katedre, već je izdašnom retorikom i načitanom polifonijom oživljavao duh mediteranske agore i uspješno ga prenio na pograničnu zonu srednjoeuropske kulture. U nacionalističkim previranjima sedamdesetih, u vrijeme kad je – tako kažu! – zarez na pogrešnom mjestu donosio ozbiljne penale, Igor Mandić je svojom spremnošću za okršaj na bjelini papira postao simbolom za instituciju javnog intelektualca i čovjeka od pera. Nađeno među Mandićevim koricama se ne zaboravlja, znaju svi koji su čitali „Prijapov problem“ ili esejistiku koja je nastajala u sinkronoj konkurenciji sa žanrovskim provokacijama, a sada je tu „Praskozor(je) u suton naših dana“, nova knjižna zbirka eseja najnašiljenijeg „prgavca“ među intelektualcima.

Ako je 73-godišnji glazbeni kritičar Rolling Stonea, Robert Christgau, na stranicama dotične revije okićen egidom „dekana američkih rock-kritičara“, može li se za Igora Mandića, ustvrditi kako je riječ o dekanu hrvatske književne kritike, sve kad se on sam takvom epitetu prvi ne bi usprotivio?

Najnašiljeniji „prgavac“ među intelektualcima i Lupigin redovni kolumnist, objavio je, naime, krajem jeseni novu knjižnu zbirku eseja među nekolicinom naslova koji su istom objavljeni pri Hrvatskom društvu pisaca. Riječ je o matoševskoj kozeriji preseljenoj iz radijskog etera u feljtonistiku, čije su „karike“ čitane u emisiji „Praskozor“ Hrvatskog radija. Knjiga zato i nosi naslov „Praskozor(je) u suton naših dana“, s poduljim uvodnim slovom predsjednika društva Nikole Petkovića.

Kad je prije tri zime pokrenuta dnevna novina 21. stoljeće, koja unatoč mobilizaciji najsvjetlijih pera naših kavenostolnih medija nije uspjela zaiskriti naš medijski prostor, filozof i kolumnist Hrvoje Jurić, izlazak lista je popratio komentarom - „Jadan Igor Mandić“ - referirajući se na općepoznatu naviku pisca ove knjige da „redovno, smjerno i sadomazohistički guta svu silu domaćih i inih novina, časopisa, magazina i druge štampe – 'pustu papirušinu' (dnevnu, tjednu, mjesečnu, periodičku)“.

Igor Mandić
Mandić je svojom spremnošću za okršaj na bjelini papira postao simbolom za instituciju javnog intelektualca i čovjeka od pera (FOTO: Lupiga.Com)

Igor Mandić karijeru je novinara započeo prije točno pola stoljeća, 1965. godine, zaposlivši se u dnevnom listu Vjesnik kao književni i glazbeni kritičar. Povodom atribuiranja sintagme o „najkičastijem opusu u povijesti glazbe“ ruskom skladatelju Petru Iljiču Čajkovskome, čak je i Krleža morao intervenirati, upućujući „razine“ da u javnosti moraju fluktuirati i drukčija mišljenja. Autor koji će potpisati monografiju „Arsen“ iz 1983. godine, očito je bio u dosluhu s bardom europske šansone koji je za „Simfoniju iz novoga svijeta“ Antonina Dvoraka jednom natuknuo kako je razlika između dotičnoga i skladatelja bečke škole, kao razlika između skladatelja filmske i ozbiljne glazbe.

U nacionalističkim previranjima sedamdesetih, u vrijeme kad je – tako kažu! – zarez na pogrešnom mjestu donosio ozbiljne penale, Mandić je svojom spremnošću za okršaj na bjelini papira postao simbolom za instituciju javnog intelektualca i čovjeka od pera. Povodom kritike romana „Svi smo mi odgovorni?“ Petra Šegedina objavljenog 1971. godine, koja se našla u Mandićevoj zbirci „101 kratka kritika“, Sekretar izvršnog komiteta Saveza komunista Hrvatske apostrofirat će ga u svojem govoru – da se kritikom nije udaljio od iznesenih stavova autora. Iako nemamo pri ruci nijedan od dotičnih govora, „Praskozor(je)“ otkriva kako se Mandić slalomski dočekuje i na pozicijama ljevice i desnice.

Mandić će se u Vjesnik vratiti kao glavni urednik od veljače do listopada 2000. godine, a novine iz tih vremena osim kao potkresano glasilo HDZ-a, pamtimo kao 'šatorsko krilo', barem prema svojim dimenzijama. Određena fetišizacija pisane riječi i njezinog štitonoše, čini se, ovog autora ne napušta ni danas, kad evocira svoju dosljednost u autokonstrukciji javnog imidža, u jednom od početnih eseja, navodeći kako je sedamdesetih po zagrebačkim tramvajima prvo izazivao zgražanje čitanjem beogradske Politike, a zatim i Glasa koncila: „U prvome slučaju gunđali su pošteni hrvatski socijalistički građani, zgroženi što im netko pred očima maše crvenom krpom ćirilice, a u drugome, isti ili njima slični, pošteni građani, servilni pod marksističkom indoktrinacijom, čudili su se kako im bilo tko smije javno demonstrirati svoj interes za jedno takvo ne-socijalističko glasilo, kao što bijaše Glas koncila“.

Kiosk
„Redovno, smjerno i sadomazohistički guta svu silu domaćih i inih novina, časopisa, magazina i druge štampe – 'pustu papirušinu' (dnevnu, tjednu, mjesečnu, periodičku)“ (FOTO: Lupiga.Com)

Kako je riječ o „socio-psihologijskim svašticama iz kulture svakidašnjice (a nešto i o mojoj malenkosti)“, kako se navodi u podnaslovu, opća tranzicijska mjesta su tu. Prilika je da se podsjetimo kako izgleda britki stil ponajboljeg domaćeg polemičara, iz vremena dok su se ti i takovi još služili retoričkim arsenalom u službi tradicije. S time da je polemiziranje s feministicama iz osamdesetih zamijenilo sukobljavanje s urbanim nomadima, poput biciklista (tu citira HSS-ovsku ratnu doskočicu o „međunožnom guralu“ s kojom su se ovi sprdali kao s ustaškim novogovorom „samovoza“ i „zrakomlata“), odnosno jahačima trosjeda, u vidu gledateljstva sapunica o osmanskoj povijesti koje optužuje za prikriveni šovinizam ili pak tehnološki senzibilnijima koje naziva mobitel-ovcama. Leksik se razvija u službi ludizma – bubrenja riječi, kao u sintagmi „osobno, dvosobno, trosobno“, a ne razbacivanjima; pljuskanjima sintagmi, a ne naplavljivanjima. Ne moramo se bojati s Mandićem, taj se zbog tzv. političke korektnosti zagrcnuo ranije od Žižeka i Horvata, no mora mu se priznati da je u svojoj polemičnosti, ma kolike fronte otvarao, isto tako skloniji i povući ručnu kočnicu.

Za one koji ga ne poznaju, recimo da je heretik u papučama, koji se nikad nije skrivao iza autoriteta katedre, već je izdašnom retorikom i načitanom polifonijom oživljavao duh mediteranske agore i uspješno ga prenio na pograničnu zonu srednjoeuropske kulture. I kojeg, zbog afiniteta za jezik kao osnovicu kulture, možda i peckaju ovdje upotrebljavani oblici preterita, iako je autor očito još u punoj snazi, otprilike onoliko koliko i on autoironijski u naslovu govori o „sutonu svojih dana“. Mandić je započeo graditi svoju reputaciju iz Vjesnika, crvenkasto-sivog nebodera s križanja Savske ceste i Slavonske avenije, kao jetki polemičar koji nije ostajao dužan ni društvu pojedinaca o kojima je pisao, a niti jeziku na kojem je pisao, podvrgavajući njegove nedostatke duhu svoje rečenice.

Od njegovih prvih objavljenih tekstova prošlo je, dakle, pedeset godina, a već je podosta vode prošlo ispod Savskog mosta i otkako su Vjesnikov tornjić, kao simbolički kapital čitave jedne generacije, napustili prvo njegova zajednica vjernih čitatelja, a nakon što je od njega ostala samo tiskara, naposljetku je bio zatvoren i ulaz u zgradu sa Slavonske avenije. U vidu nedavnog početka snimanja serije o novinarima, u toj se zgradi proces tiskanja novina trenutno snima, dok se jedne po jedne novine nastale na dugoj tradiciji novinarstva u domaćim uvjetima, gase radi promjene vlasništva nad njezinim nekretninama.

Igor Mandić
Heroj-a-ne-heretik (FOTO: Lupiga.Com)

Famozna mandićevska erudicija kojoj upućeni pripisuju mitološke reference, zasnovana je na komparatističkoj metodi što je prava rijetkost među domaćim autorima, pisao je Rade Jarak u Vijencu, povodom recenzije „Bijele vrane“, 2002. godine. „Čovjek je čitao knjige s raznih strana, od filozofije (uglavnom poststrukturalizam), preko raznih kuharica pa do povijesti i nastanka svemira; i ta je znanja uspoređivao i koristio u svojim tekstovima“. Čita li se Mandića radi uspješnog prenošenja te erudicije ili tek radi erosa za polemiku, ostaje otvoreno pitanje. I o tome će suditi svakako pametniji od niže potpisanoga, atributirajmo se ovdje u mandićevskom stilu.

Tragač za viješću u formatu novina kao medija čija je dinamika postala poligon za dezinformacije, Mandić kao heroj-a-ne-heretik opisuje ritualom koji nalikuje metodi čišćenja ribe od glave. Pa, piše, „Novine se čiste od sredine, ali smrde po naslovnicama. Da bismo uopće došli do nekog relevantnog teksta, novine moramo osloboditi od balasta... a to su oni bezbrojni i nasilno umetnuti prilozi, uglavnom oglašivačkoga ili reklamnoga karaktera“.

Nađeno među Mandićevim koricama se ne zaboravlja, znaju svi koji su čitali „Prijapov problem“ ili esejistiku koja je nastajala u sinkronoj konkurenciji sa žanrovskim provokacijama bilo iz Kušanovog ili Tribusonovog legla. Nadjačan, ali ne i poražen, Mandićev alter-ego poput kakvog ratnog veterana bačenog u mirnodopski svijet kroz sav svoj retorički arsenal, evocirajući i konačni pad intelektualca na dno društva, kao onoga čiji glas stvara samo nepotreban šum, a novine oglodane do srži baca u kontejner koji je u hranidbenom lancu zamijenio simboličko mjesto koje je u boljim okolnostima imao Stammtisch, dakle, stol s klupicama kraj boćališta u susjedstvu ili u krajnjoj konzekvenci - bunar. Taj je prijelaz dijagnosticiran opet jednom specifičnom socijalnom neurozom koja šamara aperkate po svim „krivcima“ neoliberalizma, odnosno onima koje je sistem proglasio same-svoje-krivce za ono što ih je snašlo. A kao humani generator i digestor istih u jednoj osobi, Don Igor pravi je čovjek za to.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com/HDP

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. OTETO IZ TMINE: Kakav je osećaj živeti dvadeset godina u tuđem stanu

    04.08.2017.

    Bojan Tončić

    OTETO IZ TMINE: Kakav je osećaj živeti dvadeset godina u tuđem stanu

  2. PROVINCIJA U POZADINI: Cinični osmijeh Mona Lise

    12.07.2017.

    Ahmed Burić

    PROVINCIJA U POZADINI: Cinični osmijeh Mona Lise

  3. DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Zona jeze

    11.07.2017.

    Tatjana Gromača

    DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Zona jeze

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije