Pripovjedni stil romana „Blank“, poznatog bosanskohercegovačkog glumca Feđe Štukana, nalikuje na erupciju vulkana, kao da protagonist izbacuje užarenu lavu iz svoje unutrašnjosti na površinu papira podastirući čitatelju živopisne, teške i gorke slike koje se izmjenjuju kao filmski kadrovi ili stripovske ilustracije prizivajući plejadu likova za koje nam se čini kao da smo ih već negdje sreli ili vidjeli, bilo u stvarnom životu bilo u kakvoj knjizi Bukowskog, Christiane F., filmu Quentina Tarantina ili Dannyja Boylea ili grafičkoj noveli kao što su „Bosanske basne“ Tomaža Lavrića. Ipak, svaka je sličnost s dosadašnjim umjetničkim djelima, baš i kao sa stvarnim ljudima, kako stoji na početku knjige – slučajna. 

Riječ je osebujnom, autentičnom glasu, koji nam prepričava devedesete godine i poratna desetljeća iz dosad neviđene perspektive, glasom kakvim bi možda govorio Holden Caulfield Jeromea Davida Salingera da je bio s Balkana i da je bio – narkoman. 

Protagonistova priča počinje sjećanjem na dječačku žudnju da postane pilot – da leti – no jedini let koji u depriviranim ratnim vremenima uspijeva ostvariti je metaforični let – na heroinu. Nemoguće je ne osjećati empatiju prema inteligentnom i agilnom mladiću, s obiteljskim backgroundom ljubitelja umjetnosti, prepunom želje da život jede velikom žlicom, kojem taj isti život u žlicu servira jedino mrvice bijelog ili žutog praha, ali je istovremeno užasavajući njegov nedostatak empatije odnosno afekta prema ljudima koji oko njega umiru prosutih crijeva, raskomadanih udova ili češće – predoziranjem i samoubojstvom, koje taksativno nabraja: Tanja – skočila s balkona, Suvad – metak, Linda – objesila se, Hare – snajper, Amer – kašika, Maja – tablete...

Feđa Štukan (FOTO: Kamerni teatar)

U književnom svijetu, naravno, takva perspektiva služi uvjerljivom ocrtavanju nošenja s teškim osjećajima i unutarnjih mehanizama koji upravljaju psihom ovisnika i otvaranju vrata u njegov, ali i ego kolektiva, odnosno društvenu izopačenost koja je postala nova vrijednost i modus vivendi.

Tko devedesetih godina nije imao sreću da bude podmladak nove društvene elite u nastajanju, zna kakav je miris i okus ulice, a sreće nije imala većina postjugoslovenskih mladih i opisi iz ove knjige će mu pobuditi sjećanja za koja je sigurno mislio da su mrtva; kad se droga uz pokroviteljstvo vrha države, od proizvođača do korisnika, propuštala u društvenu cirkulaciju brižnije nego hrana kako bi se mladost pasivizirala i tako umrtvljena bez otpora gutala pretvorbe, privatizacije i ostale –acije iz leksikona tranzicije. 

Vrijedan dio romana je razgovor sa svećenikom čiji ton i patos neodoljivo podsjećaju na razgovor Camusova Mersaulta s ispovjednikom u kojem protagonist prvi put otkriva svoj bogati kontemplativni unutarnji svijet promišljajući o Srebrenici, bratoubilačkom ratu, zločinima, grijesima crkve te poput Mersaulta doživljava svojevrsni moralni preobražaj, ali i dalje zadržavajući tvrdu ravnodušnost prema bilo kakvoj religiji.

Cijela knjiga pisana je u ritmu neprekidnih izmjena depresija i euforija, neprestanog batrganja iz blata na sunce, ponovnog utonuća i iskapanja, a pred kraj kao da priča iskače iz tračnica. Teški, mračni, literarni stil zamjenjuje nešto nalik na hibrid objektivnog, izvještavačkog diskursa i dnevničkih zapisa. Protagonist se iz vječitog gubitnika pretvara u narodnog heroja koji predvodi masovne demonstracije protiv parlamenta i priča poprima obrise žurnalističkog govora. No ni taj dio nije neuvjerljiv i bez čari, jer nam i dalje servira epizode idealističkih zanosa i gorkih deziluzija, no tekst u cjelini gubi na književno-umjetničkoj ljepoti i koherentnosti. 

Moguće je da je autorova intencija ulaskom u političko-aktivistički svijet bila da prikazom nezajažljive ambicije, pohlepe, sebičnosti i bešćutnosti plejade likova u parlamentu koje nam kao u galeriji izlaže zapravo pokaže grand finale sistema u kojem živimo posljednjih tridesetak godina, rezultat svega onoga što je tijekom prethodnog dijela romana dao naslućivati – da je ova gomila ušminkanih trbuhozboraca elita koju smo hranili i gradili sve ovo vrijeme i da smo, nažalost, nemoćni promijeniti postojeće stanje i da je bolje da svatko u tišini povučeno okopava svoj vrt i pusti da pokvareni vršni izbojci istrunu sami od sebe. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Blank