Takav je i doživljaj čitanja malene knjige koju je među skribomanski širokim hrptovima i prelako previdjeti – čitateljevo zadovoljstvo proizlazi iz otkrića fino doziranog a slojevitog teksta, dok ga razmišljanja o temama koje se između korica otvaraju i neće ostaviti u najvedrijem raspoloženju. Panoramski gledano kratke pripovijesti istaknute praške, beogradske i zagrebačke novinarke, usto Lupigine kolumnistice i reporterke, a već nekoliko godina i hvaljene prozaistice, tematiziraju onaj muljav i teško rješiv osjećaj nepripadanja, odbačenosti, izmještenosti, na kraju i nepopravljive raspolućenosti, prostorne i vremenske. Jedan od primjera nalazimo na početku pripovijetke „Pećnica, islam i visoki tlak“: „Kao na pogrešnom mjestu. Tako se Irena osjeća kad sjedi s njima za vrijeme obiteljskog ručka. Nervozna, u iščekivanju da će svakog trenutka netko doći da je podigne kao u kazalištu ili kinu, jer je zauzela krivo sjedalo.“ (str. 47)

Zbirku u cjelini odlikuje ohlađen i utišan, naizgled emocionalno uravnjen modus kaleidoskopskog izlaganja dramatike različitih života, a ustvari uvijek istog, jednog jedinog življenja, apatridnog i nekako tuđeg, ili čak ničijeg; te razdiruće, ujedno spasonosne dvojnosti svakoga tko živi (n)i amo (n)i tamo. Priče Sofije Kordić autentično su odživljene, takvim osjećamo svako otkucano slovo, makar ne imale poveznica s autoričinom biografijom. Autorica u epizodama koje su bez iznimke naslovljene trodijelnim redalicama kao „Urna, njoki i samodržeće čarape“ ili „Arapsko proljeće, švedski snus i češko pivo“, izokola odnosno fikcionalizirano, kroz egzistencije svojih protagonista ponekad jedva spojivih socioekonomskih i generacijskih profila razlaže sasvim sigurno i vlastito iskustvo dozrijevanja, a zatim i profesionalnog djelovanja u trokutu Zadar – Beograd – Prag. O tome, o omjeru fikcije i fakcije, međutim, nemamo potrebu mudrovati, ti su tekstualni unosi autonomni sustavi, samosvojno i samostojno funkcionalni svjetovi u koje bez ostatka vjerujemo, svjetovi kakvi nam momentalno postaju bliski pa kao takvi znače dobitak u književnom, a time i u općeljudskom smislu.

No, ovim „kriškama života“ ponegdje crnohumorno anegdotalnim, drugdje opet jednostrano tragičnim kao da nedostaje prvoloptaške atraktivnosti, rečenice Sofije Kordić „no nonsense“ su tipa, novinarski izravne i jezgrovite, na mjestima i kabaste, cijepljene od filozofičnog okolišanja i svjesno oslobođene stilističkog egzibicionizma. Atmosfera zbirke nije od onih koje trenutačno udaraju, ipak, kad se u priče angažiranije zađe, itekako se zalijepe, a onda i trajno pohranjuju u emocionalnoj memoriji. Zanimljivo je tu i preklapanje kulturnih okvira, u hrvatsko-češkoj kombinaciji, kroz koje se prelama sve ono individualno, pa i vrlo intimno, što nam je unutar fabularnog rastera postavljano u fokus. 

Kratke proze Sofije Kordić određuje stanovita isključivost, čak drastičnost, pritegnuta pripovjedačka grubost prema likovima, tj. likova spram drugih likova, prividna odsutnost nježnosti, pa i razumijevanja, dok istodobno svaki odlomak ječi od ljudskosti. A likovi, oni su oštećeni nepovoljnim prilikama kakve nisu sami odabrali pa ni izazvali – ovako bismo mogli sažeti tragiku svih njenih priča o kaotičnim obiteljima, promašenim ili rutinom i mentalitetnim razlikama rascufanim brakovima, nesređenim pojedincima bez društvenog kapitala dok s vječne autsajderske pa i gubitničke pozicije razmišljaju o svojoj cjeloživotnoj oštećenosti, o apriornom odustajanju, o povlačenju pred nametnutim, nepromjenjivim okolnostima. 

Sofija Kordić novinarski je izravna i jezgrovita (FOTO: Arhiva)

Priče su to razlomljene između Domovine i tuđine, slijepljene od košmara i tjeskobe, srama i krivnje, osjećaja nedostatnosti, ali i prkosa, od onoga prije i svega poslije – otud, od tih minus i plus kontradikcija koncentrat mučnine kojeg se uspijevamo riješiti tek na mahove, u kakvoj urnebesnoj eskalaciji. Baš uvijek, privatne scene iza zatvorenih vrata, sa svečanih okupljanja višenacionalnih i multilingvalnih porodica ili iz svakodnevice disfunkcionalnih parova začinjene su humornošću čeških komedija, pritom su tipično balkanski i istočnoeuropski potamnjene politikom, otvorenim ideološkim neslaganjima oko velikih pitanja, od prošlog rata do izbjegličkog problema.

Pogledajmo izbliza kakvi su ti izgnanici i bjegunci, uglavnom, vječni stranci Sofije Kordić, među njima i oni koji nikuda nikad nisu ni otišli. Čehinja koja tinejdžerske godine provodi u Beogradu kamo dospijeva kad otac karijeru nakon Moskve i Berlina nastavlja ondje („Istok a skroz drugačiji. Ovdje je skoro sve kao na zapadu!“), dok joj se mama utapa u kliničkoj depresiji ili u izdosađenosti egzistencijom privilegirane supruge, raspada se na sve manje komade, „poput Jugoslavije“, da bi na koncu napustila obitelj i završila u češkoj zabiti s nekim Rusom čijoj će djeci figurirati kao zamjenska majka predanije no što je to ikad mogla svojoj biološkoj. 

Djeca presuđuju fatalnoj ljubavi u jednoj drugoj priči, ali takva koja se u tom filmskom zajedništvu nisu dospjela roditi, jer ona je puno starija od njega, a stvar je banalno tužna jer prije nego li je bilo prekasno, prije nego ih upropaste patrijarhat i očekivanja drugih, on je o njoj razmišljao ovako: „Kad sam sreo nju, vrijeme je podivljalo. Rasparalo džep, izlazilo, gubilo se, vraćalo kad je htjelo. Postavljalo mi zamke, dizalo me i rušilo dok nisam izgubio i sedlo i smjer.“ I ovako: „Ne podnosim statistiku: U brakovima u kojima je žena starija desetak godina od muškarca, vjerojatnoća razvoda je daleko veća. Ne zanima me brak, ne zanima me papir, zanima me samo žena koju volim.“ (str. 77) 

Umirovljena liječnica, pod stare dane svedena na snishodljivu kućanicu, kojoj je odjednom primarna preokupacija besprijekorna bjelina košulja njenog muža, ostarjelog patrijarha koji se loše nosi s gubitkom ultimativnog autoriteta nad kćeri, lijevom aktivisticom, udanom za čovjeka s Balkana i izbezumljenom uskogrudnošću, skoro pa fašizacijom napredne urbane sredine u kojoj je odrastala. Tu je i žena koja je u Hrvatskoj rasla kao pripadnica srpske manjine i to one u čijoj kući nije bilo Božića, čega se užasavala i sramila, da bi se kao odrasla iscrpljivala borbom protiv stigmatiziranosti koja kao da joj je utisnuta u svaku crtu i kretnju, a kako je drugost ne bi nastavila obilježavati i u njenom europskom egzilu. „Pitala sam mamu što to znači biti pravoslavna. Rekla mi je da je to skoro isto kao i biti katolkinja, samo mrvicu drugačije.“

Za kraj odlomak iz, kako autorica potvrđuje, autobiografske priče „Tito, tamjan i tjeskoba“ da finalno podcrta dosadašnje navode o komičnoj dimenziji u suštini ozbiljne knjige: „Nije mi odgovorio, samo me okrznuo prodornim pogledom i energično posegnuo za kandilom. Tjeskoba se pretvorila u ljutnju i nervozu, a potom i u bijes, kada je kandilo uperio prema mojoj glavi i unjkajućim glasom procijedio da će neke duše lutati vječno dok se ne okrenu Bogu. Nakon toga ga je protresao nad stolom na kome se nalazio časopis s Titovom glavom na naslovnici. Maršal se izgubio u magli tamjana, koja je polako prekrivala njegovu zalizanu valovitu kosu, visoko čelo, istaknute jagodice i stisnute usne. Kako se njegov lik gubio, gubila se i moja stabilnost, a rasla želja da viknem, da pobjegnem, da kažem tom popu da mi ne treba njegov blagoslov, ni meni ni mojoj duši, ni mami ni njezinoj nozi slomljenoj na dva dijela, ni Titovoj fotografiji.“ (str. 68) 

U posljednjih tridesetak godina iščitali smo na desetke emigrantskih ispovijesti (više ili manje literariziranih, potresnih, uspješnih) o politički uvjetovanim životima; o naglim egzistencijalnim rezovima, traumatskim iskustvima, identitetskim mukama, bespovratnim egzilima, prisilnim profesionalnim transformacijama i novim prilikama na tom romantiziranom i/ili prezrenom Zapadu, no ono što priče Sofije Kordić izdvaja od sličnih narativa, često preopterećenih patosom, naknadnom pameću, nostalgiziranjem i mitologizacijama, crnohumorna je jednostavnost, gotovo nehajnost, autoironijski pomak, odsustvo samosažaljenja, pa i drame u viđenju vlastite i sveopće situacije. Poanta ovih priča, barem kako sam ih ja pročitala, bila bi ova: ne vrijedi naprosto pobjeći i preživjeti, nužno je zadržati duh, sačuvati integritet, jer tek to znači spasiti glavu.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Jesenski i Turk