REDATELJ NEONSKOG BIKA

„Želio sam se poigrati s tim mačističkim svijetom“

ritn by: A.B. | 04.12.2015.
REDATELJ NEONSKOG BIKA: „Želio sam se poigrati s tim mačističkim svijetom“
Tijekom istraživanja za svoj film o posebnoj vrsti brazilskog rodea – vaquejadi, redatelj Gabriel Mascaro upoznao je kauboja koji vodi dvostruki život – jedan s bikovima u prašini, a drugi za šivaćim strojem. Kako je svijet rodea potpuno mačističko okruženje, tako nešto bilo mu je potpuno fascinantno pa je cijeli film zapravo posveta kaubojskom, nomadskom životu s novim slojevima suvremenosti, podrivanja uobičajenih rodnih uloga i rastakanja uobičajenih (samo)predodžbi muškosti. „Pokušao sam napraviti film vrlo ne-napetog kinematografskog iskustva. Bez klimaksa, bez drame, samo metajezik između stvarnosti i naših očekivanja. Jedina tenzija među likovima dolazi od gledatelja i onog što publika očekuje od filma. Htio sam proširiti muške i ženske uloge“, kaže Mascaro.

U glavnom programu nedavno završenog 13. Zagreb Film Festivala prikazan je film "Neonski bik", po mnogočemu iznimno ostvarenje mladog brazilskog redatelja Gabriela Mascara o vaquejadi, tradicionalnom brazilskom rodeu. Macho svijet rodea u ovom filmu postaje mjesto subverzije patrijarhata i potpuno neočekivanog izmještanja rodne podjele uloga glavnih likova, kauboja koji žive nomadskim životom u golemim suhim prostranstvima sjeveroistočnog Brazila. 

Gabriel Mascaro rođen je 1983. godine u Brazilu. Umjetničke radove izlagao je na prestižnim adresama poput Muzeja suvremene umjetnosti u Barceloni i njujorške MoMA-e, ali i na festivalima kao što su IDFA, Rotterdam i IndieLisboa. Njegov prvi film dugometražni igrani film "Vjetrovi kolovoza" premijerno je prikazan u Locarnu, a "Neonski bik" osvojio je već priličan broj nagrada, od kojih se izdvajaju Posebna nagrada žirija filmskog festivala u Veneciji u sklopu programa Horizonti i glavna nagrada filmskog festivala u Varšavi. 

Kako je Mascaro prisustvovao hrvatskoj premijeri svojeg filma na Zagreb Film Festivalu, Lupiga je dobila priliku sa zagrebačkim gostom uživo porazgovarati o svim zanimljivim aspektima ovog neobično lijepog filma, za koji filmski kritičari tvrde da je napametnije ostvarenje ovogodišnje glavne konkurencije ZFF-a.

Gabriel Mascaro
"Zato što je rodeo iznimno mačistički svijet, počeo sam skupljati ideje kako da se poigram s njegovim vrijednostima" - Gabriel Mascaro (FOTO: privatni album)

Odakle je došla ideja napraviti film baš o rodeu? 

- Išao sam u školu u koju je išlo puno učenika sa sela koji su doslovno svaki vikend išli kući zbog vaquejade. Ta vrsta rodea je baš jako popularna na sjeveroistoku Brazila, doslovno tisuće ljudi svaki vikend ide po malim gradovima gdje se održavaju i to je jedan od najvećih agrobiznisa u tom dijelu Brazila i zapravo neka vrsta religije. Odrastao sam u takvom kulturnom okruženju, s tim ljudima opsjednutim rodeo partijima i tu sam negdje shvatio da bi bilo jako izazovno promatrati suvremeni Brazil tu kroz perspektivu.

Međutim, svijet kauboja u filmu je potpuno drugačiji od onog što bi se očekivalo s obzirom da se radi o izrazito macho svijetu? 

- Upravo zato što je rodeo iznimno mačistički svijet, počeo sam skupljati ideje kako da se poigram s njegovim vrijednostima. Ima jedan jako popularni pjevač u Brazilu koji je totalni seks simbol tinejdžerica ove regije. Ima dugu kosu i sjajnu odjeću i zbog njega sam zapravo počeo primjećivati kauboje vrlo slična stila njegovom. Koriste sjajnu odjeću i zapravo šire uobičajeni doživljaj maskuliniteta na ovom području. Ima nešto posebno s njima i načinom na koji doživljavaju svoju muškost i pripadajuće rodne uloge. Nešto se mijenja i to jako brzo, ali na neki neočekivano liberalni način. Tijekom istraživanja sam shvatio da ljudi masovno nose aparatiće za zube, ne da bi popravili zube već samo iz kozmetičkih razloga i jer misle da je imati to na zubima nešto jako lijepo. To ide toliko daleko da tinejdžeri čim dođu do nekih prvih zarada kupuju aparatiće jer imaju statusnu težinu, pokazuju da imaš novaca ili da počinješ zarađivati.

Je li pitanje roda nešto što Vas inače preokupira, zašto Vam je bilo važno napraviti film koji totalno podriva zadane rodne uloge? 

- Nastojao sam se baviti rodnim pitanjima i u svojim prošlim filmovima, zapravo, igrati se mogućnostima koje to pitanje daje. A u ovom filmu nisam htio stvoriti muške i ženske uloge niti pristati na binarnost rodnih uloga, htio sam ih proširiti. Kako se u "Neonskom biku" radi o vrlo macho okolini rodea, tako mi je postalo jako važno izvući ovaj aspekt unutar likova i igrati se s novim mogućnostima. Ljudi koji žive na ovim mjestima koja se transformiraju dobivaju nove ideje o čemu mogu sanjati, koje nove vještine mogu naučiti i kakvom se novom svijetu mogu nadati. Zbog toga sam jako sam uzbuđen kako će film biti primljen među ljudima koji rade na rodeu. Film je dosad prikazan samo na dva festivala u Brazilu i ide u kino distribuciju tek u siječnju, tako da jedva čekam reakcije.

Govorili ste nakon projekcije filma kako ste tijekom istraživanja naišli na priču o kauboju koji u slobodno vrijeme šiva i da je to zapravo bila direktna inspiracija za lik Iremara?

- Počeo sam prikupljati informacije o neobičnim pojavama i ponašanjima poput ovog masovnog nošenja aparatića za zube ili dugokosih pop pjevača u sjajnoj odjeći i počeo razmišljati i tome na koji način se mijenja ideja macho muškarca. Onda sam upoznao tog kauboja koji vodi dvostruki život - jedan s bikovima u prašini, a drugi za šivaćim strojem. Tako nešto mi je bilo potpuno fascinantno, posebno jer ga okolina uopće nije osuđivala zbog njegovih izbora i jer svi žive u nekakvom stanju apsolutnog prihvaćanja jedni drugih. Zbog toga sam i odlučio napraviti film s protagonistima koji se međusobno ne osuđuju i zapravo smo mi (njihovi promatrači) ti koji osuđuju. Pokušao sam napraviti film vrlo ne-napetog kinematografskog iskustva. Bez klimaksa, bez drame, samo metajezik između stvarnosti i naših očekivanja. Jedina tenzija među likovima dolazi od gledatelja i onog što publika očekuje od filma. 


Kauboj koji vodi dvostruki život - jedan s bikovima u prašini, a drugi za šivaćim strojem (FOTO: ZFF)

Da, to je zapravo najveća odlika filma, likovi u njemu nekako nemaju ni prošlost ni budućnost, i što je još zanimljivije - film uopće nema klimaksa?  

- To je zato jer sam pokušao sam napraviti neku vrstu isječka iz života grupe ljude koja živi na mjestu koje se jako mijenja i gdje su ljudski odnosi nekako jako suspendirani. Zainteresiran sam za kompleksne odnose koji nemaju ni početak ni kraj, bez građenja psiho-dramatičnih elemenata. Kako je to film o tijelima, ljudima i životinjama, bilo mi je jako važno stvoriti neku vrstu distance kako bi ih s te distance mogao promatrati i pustiti ih da žive. To ne znači da se radi o dokumentarnom filmu već se radi se o dokumentarnom pristupu, ali fikcionalnoj strategiji. Veliki mi je izazov bio naći distancu između tijela glumaca i kamere jer sam bez te precizne distance mogao izgubiti sve. Da sam im prišao bliže, osnažio bi stereotipe što bi totalno uništilo priču u smislu tenzije između likova. Da sam se još malo udaljio od likova i njihovih tijela, ne bih mogao vidjeti tu potpuno novu perspektivu likova, nove slojeve. Na neki način ta distanca i vrijeme u filmu funkcioniraju kao višeslojna perspektiva. Iskustva likova u vremenu i prostoru nisu manipulirani montažom jer jednostavno nisam u tom filmskom raspoloženju. Pokušavam iskusiti sporu montažu i sporu kinematografiju. Iskustvo vremena je sposobno izgraditi ove različite slojeve likova. To je jako moćan alat slamanja očekivanja gledatelja i ovaj film se cijelo vrijeme igra s očekivanjima publike i njenim projekcijama. Polako pokušavam kroz film mijenjati i slamati predrasude koje razvijamo prema likovima, posebno je to bilo izazovno u ovom slučaju jer se radi o kaubojima. 

Da se vratimo na vaquejadu, moram priznati da izgleda vrlo neobično, zapravo potpuno besmisleno jer joj je krajnji cilj uhvatiti bika za rep. Koji su korijeni ovakve vrste rodea? 

- Vaquejada ima korijene u vremenu kad su veliki farmeri držali stoku bez zaštitnih ograda na tim ogromnim prostranstvima i kad su se održavale zajedničke zabave nakon uspješnog hvatanja bikova. S vremenom je sve to zadobilo oblik čiste zabave i postajalo sve popularnije i popularnije. Kako je Brazil u zadnjih deset godina doživio ogromne ekonomske i političke promjene tako se i vaquejada pretvorila u totalni spektakl, a sve kontradikcije brzog razvoja mogu se vidjeti upravo kroz kulturu rodea. Cijelo ovo područje je postalo kao neki industrijski waste land. Razvoj Brazila je jako brz, ali i jako ekološki neodrživ i takav utjecaj ima i na ljudske odnose. Zato sam i nastojao napraviti portret suvremenog Brazila kroz neki suvremeni izazov, a ne kroz neke uobičajene slike Brazila poput favela.  


"Pomalo sam se umorio od pristupa toj regiji kao siromašnom dijelu odakle ljudi samo žele otići dok ih se istovremeno prikazuje kao iskrene, poštene, radne ljude" (FOTO: ZFF)

Da, Vaš film je potpuno drugačiji od drugih brazilskih filmova koji uspiju doći do europske publike, mislim prije svega na filmove poput "Elitne postrojbe" ili "Božjeg grada"?

- Motivacija mi je definitivno bila napraviti film drugačiji od ovih koje ste naveli, pogotovo jer i sam živim u sjeveroistočnoj regiji kojom se bavim i pomalo sam se umorio od pristupa toj regiji kao siromašnom dijelu odakle ljudi samo žele otići dok ih se istovremeno prikazuje kao iskrene, poštene, radne ljude. Pokušao sam pokazati drugačije slojeve ovih ljudi povezane sa suvremenošću i zbog toga ih je bilo potrebno staviti ih u kontrast sa suvremenom perspektivom, suvremenim izazovima, suvremenim novim kompleksnostima, novim rodnim odnosima i slično.

Radi se o regiji velikih kontrasta, jako bogatih stočara i gomile siromašnih nadničara. Na što točno mislite kad kažete da se prostor mijenja? 

- Zapravo, siromašni ljudi su i dalje većinski siromašni, dok se farmeri okreću industriji jer se mijenja ekonomski model. Vlada je uložila ogromna sredstva i postavila ogromna tekstilna postrojenja usred velikih suhih prostranstava. U tim tekstilnim postrojenjima se većinom proizvodi surferska odjeća i to utječe na način kako se ljudi oblače. Pomalo suludo zvuči, ali svi su u surferskoj odjeći na području gdje je more udaljeno najmanje 400 kilometara. To pokazuje na koje sve načine razvoj može utjecati na ljude - na to kako se oblače, kako govore, kako sanjaju, o čemu uopće sanjaju. 

Zapravo, upravo iz ove regije izrastao je poznati pokret bezemljaša? 

- Da, u šezdesetima smo imali jako snažan pokret bezemljaša (Movimento dos Trabalhadores Sem Terra). Iz njega su izrasle važne političke ideje i važni politički lideri, ali taj pokret je stvorio neku mitsku ideju o čistim, skromnim ljudima ove regije koji su sačuvali svoje korijene za razliku od krize identiteta političkih centara moći. S vremenom je regija ušla u proces industrijske transformacije, došlo je do masovnih zapošljavanja, ali i novih izazova. Tako da sam morao na neki način ažurirati prevladavajuće mišljenje o tim ljudima.

Vaquejada
Uobičajena scena s vaquejade (FOTO: Secom Bahia/Wikipedia)

Jako je teško usporediti Vaš film s bilo kojim drugim. U jednoj od kritika filma, naišla sam na komentar da bi jedina moguća usporedba bila ona s Leni Riefenstahl i njezinim filmom "Olympia". Što mislite o tome?  

- Haha, nisam baš siguran koliko je to sretna usporedba. Način na koji Leni Riefenstahl koristi tijela je vrlo ideološki i to je potpuno drugačiji od onog kako ja mislim o tijelima. Ali na neki način može biti slično u smislu rezultata, ali ideološki su filmovi jako različiti. Ne pokušavam stvoriti ideju mistifikacije tijela ili njegove supremacije. Upravo suprotno. Koristim ideju tjelesnih erupcija kako bi normalizirao ideju tijela integriranih u svakodnevni život. 

Koji su bili neki Vaši filmski uzori odnosno utjecaji? Razmišljate li o sebi kao o postmodernom redatelju, bolje rečeno post-postmodernom? 

- Tijekom školovanja sam se formirao kao marksist i bio sam dio revolucionarnog pokreta, međutim, s vremenom sam shvatio kako mi je potreban novi pristup kako bih mogao razumjeti područje u kojem živim i da mi klasični marksizam ne može dati odgovor na suvremene nejednakosti pogotovo kad se radi o razvoju i rodnim pitanjima. U tom smislu mi je postmodernizam bio važan u smislu svojevrsnog ažuriranja ideje promatranja ljudi u njihovoj suvremenosti. A što se tiče direktnih utjecaja, to je možda film "Cocorico Monsieur Poulet" antropologa i etnografa Jeana Roucha s kojim sam potpuno fasciniran. Prije svega sam dokumentarist jer dolazim iz dokumentarnog miljea i na mene je možda najviše utjecao cinéma vérité.

Još jedna stvar koja je jako intrigantna u Vašem filmu je ta neka kombinacija ljudske i životinjske seksualnosti koja se prije svega ogleda u kontroverznoj sceni seksualnog zadovoljavanja konja i krađe konjske sperme. Odakle je proizašla ta namjera tretiranja ljudskog i životinjskog tijela na isti način? 

- Kad sam tek krenuo istraživati vaquejadu, prvo što sam primijetio je bila ta neka vrsta vrlo specifične koreografije i, naravno, puno različitih tijela. Konji, bikovi, kauboji - sve mi je to izgledalo skoro kao neka fordistička vrsta proizvodnje. Zaintrigiralo me vidjeti sva ta tijela usred tog nekog fordističkog iskustva, ali s velikim životinjama. Sva ta tijela kao da su u nekom plesu ili nekom velikom zajedničkom performansu životinjskih i ljudskih tijela. To ne znači da sam htio animalizirati ljude niti humanizirat životinje, već sam razmišljao kako prići tim tijelima na vrlo iskren način. Smiješno, ali kad govorimo o životinjama i ljudima uvijek se bojimo njihove interakcije i bojimo se da nas se povezuje sa životinjama jer smo mi kao misleća bića i to je ono ključno što nas razlikuje od njih. Međutim, mene je zanimalo kako ta tijela prikazati u njihovoj tjelesnoj hijerarhiji.


"Bojimo se da nas se povezuje sa životinjama jer smo mi kao misleća bića i to je ono ključno što nas razlikuje od njih" (FOTO: ZFF)

Iz hijerarhije proizlazi i nasilje nad životinjama koje je u filmu jako vidljivo. Rasni konji žrtve su velike vrijednosti njihove sperme, bikovi se prevoze od grada do grada u potpuno neadekvatnim uvjetima, da bi ih se na rodeu hvatalo za rep i često ozljeđivalo...

- Da, puno ljudi kad vidi bikove na rodeu misli kako se radi o strašnom nasilju, a istovremeno nisu svjesni koliko nasilje trpe konji. Konji na velikim farmama ejakuliraju najmanje triput dnevno zbog ogromne vrijednosti njihove sperme na tržištu. Nastojao sam stvoriti te neke satirične slike kako bi pokazao višeznačnost nasilja i zadovoljstva te kako hrabrost i osjetljivost mogu nastanjivati isto tijelo. Nasilje nije nasilje samo u doslovnom smislu. I zadovoljstvo se može gledati kao nasilje, što je posebno vidljivo u sceni krađe konjske sperme.

Možda da završimo s nečim po čemu će film vjerojatno ostati upamćen, a to je desetominutna scena seksa s trudnicom u osmom mjesecu trudnoće. Za vrijeme projekcije u kinu Europa doslovno su se mogli čuti uzdasi iznenađenja publike. Zašto je ta scena važna? 

- Ta scena mi je bila iznimno važna kako bih progovorio o autonomiji ženskog tijela. Ova regija je toliko patrijarhalna da se većina muškaraca ne želi seksati s vlastitim ženama kad su trudne jer njihova tijela s trudnoćom postaju otprilike sveta. Pokušao sam napraviti portret trudne žene sa svim njezinim kapacitetima želje, užitka, izbora, autonomije. Mišljenja o toj sceni su jako podijeljena i muškarci su posebni osjetljivi na nju. Ono što je meni potpuno nevjerojatno je da odmah počinju misliti na supruga te glumice. Ili još gore, odmah misle kako bi im bilo da je ta glumica njihova žena i da je njihove dijete u njezinom tijelu. Druga razina šoka je u tome što se trudna žena seksa s muškarcem koji očigledno nije otac njezinog djeteta i tu nastupa trenutak - što je ovo, što se događa? Čak i progresivni ljudi ostanu šokirani s tom scenom i misle kako mora da je to iskustvo bilo teško suprugu glumice. Oko ovog pitanja postoji baš jako puno tabua i nisam uopće siguran da li sam ikad na filmu vidio seks s trudnicom. Zbog toga sam nastojao ovaj aspekt filma izgraditi na vrlo organski i naturalistički način i nadam se da sam u tome i uspio. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: zff.hr

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. PRŽENJE MOZGA: Nove devedesete - Baka Prase, Levijatan i Firer

    04.11.2019.

    Dinko Gruhonjić

    PRŽENJE MOZGA: Nove devedesete - Baka Prase, Levijatan i Firer

  2. ČITANJE IZ DLANA: Plitki grobovi

    01.11.2019.

    Đurđica Čilić

    ČITANJE IZ DLANA: Plitki grobovi

  3. DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Čovjek u radničkom kombinezonu

    24.10.2019.

    Tatjana Gromača

    DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Čovjek u radničkom kombinezonu

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije