RAZGOVOR – SINIŠA ŠKARICA

„Publika izabire ono što joj najviše odgovara – što je tražila, to je dobila“

ritn by: Vid Jeraj | 28.09.2017.
RAZGOVOR – SINIŠA ŠKARICA: „Publika izabire ono što joj najviše odgovara – što je tražila, to je dobila“
Većina ga pamti po ikoničkim bendovima - Idolima, Filmu, Zabranjenom pušenju, Električnom Orgazmu, Azri i Šarlu akrobati. Prvo izdanje koje kao urednik potpisuje u gigantu Jugotonu, bio je YU Grupa - Među Zvezdama, a potom i Azra sa singlicama, odnosno Bijelo Dugme. On je legendarni Siniša Škarica i danas će mu u 72. godini života biti uručena nagrada za životno djelo, što je povod da porazgovara s Lupigom o svojem dugovječnom uredničkom stažu u diskografiji. „Praksa je bila da se ne uzimaju bendovi sličnog usmjerenja, to je bio slučaj sa sarajevskom scenom. Javili su se Zabranjeno pušenje s Das ist Walter, a za njim i Elvis J. Kurtović. Morali smo birati između njih dvoje i izabrali Pušenje. Poslije sam razgovarao s 'Elvisom' i gotovo mu se ispričao za to“, prisjeća se Škarica koji kaže kako današnjoj glazbenoj industriji urednici više ni nisu potrebni, dok će za EKV reći da su mu uvijek bili "malo artificijelni".

Današnje generacije pamte ga po ikoničkim bendovima s beogradske, zagrebačke i sarajevske scene - Idolima, Filmu, Zabranjenom pušenju, Električnom Orgazmu, Azri i Šarlu akrobati. Prvo izdanje koje kao urednik potpisuje u gigantu Jugotonu, bio je YU Grupa - Među Zvezdama, nakon čega slijedi Matt Collins (aka Karlo Metikoš) izbor izdanja, a potom i Azra sa singlicama, odnosno Bijelo Dugme. On je legendarni Siniša Škarica i danas će mu u 72. godini života biti uručena nagrada za životno djelo Grada Šibenika, što je povod da porazgovara s Lupigom o svojem dugovječnom uredničkom stažu u diskografiji.

Svašta je Škarica vidio i čuo u više od 30 godina rada u Jugotonu, a potom i u Croatija Recordsu. Iako će ga se najviše pamtiti po novom valu koji je Jugoton lansirao u stanove i kuće diljem bivše države, Škarica je i urednik debija Dine Dvornika iz 1989. godine, YU grupu potpisuje i kao producent. Bio je i direktor licencnih izdanja REM i Princea, ali i Ex Pannonije, Zagrebačkih bećara, Zlatnih dukata ili Parnog valjka. Vizualno oprema, manje je poznato, debi Himze Polovine, Laboratorije zvuka, umjetnički je voditelj Zane, Ivice Šerfezija i Muharema Serbezovskog, kao i braće Begić...

ISTOČNO OD RAJA - U POČAST JEDNOJ EPOHI: Velike stvari nam je Jugoton ostavio u nasljeđe

LEGENDARNI ČIKA MIĆA: 'Doveli su mi Balaševića i rekli, hajde - izvedi mu ono'

Ovaj bas gitarist pionirske rock-grupe Mi, već je deset godina u zasluženoj mirovini, upravo se javio i knjigom „Tvornica glazbe – priče iz Dubrave“. To je štivo posvećeno počecima naše zabavne glazbe za razdoblje od 1947. do 1969. godine. U ovom trenutku, izlazak je knjige zasjenila smrt mentora naše diskografije, Pere Gotovca, zapravo ikone uredničke diskografske profesije koji je u svojem knjiškom requiemu, zbirci lirskih portreta „Moderato cantabile“, posvećenih najznačajnijim domaćim glazbenicima Škaricu ošacao stihom „ta šibenska faca“. 

Uslijed prikupljanja faktografije za nova izdanja Škarica je primio Lupigu u slavnom salonu svoje kuće ponad Maksimira i potom otputovao u Šibenik gdje će mu u Hrvatskom narodnom kazalištu biti dodijeljena nagrada za životno djelo.

Siniša Škarica, Vlada Divljan, Srđan Gojković Gile, Nebojša Krstić
Mladi Škarica u društvu s Vladom Divljanom i Nebojšom Krstićem iz Idola, Srđanom Gojkovićem Giletom iz Električnog orgazma (FOTO: Twitter/krle22/Pipo)

Pretpostavljam da prve glazbene impulse dobivate upravo iz najbliže okolice, od uže rodbine? Korespondiraju li vaši korijeni kako s vašim nagnućem za glazbu i onime u što će postati vaš životni poziv, te na kraju dovesti do dodjele same nagrade?

- Ja sam fetivi Šibenčanin, po mami, baki, teti, barbama i didama iz familije Škarica, Baranović, Čelar ... Iznenađen sam s nagradom za životno djelo s obzirom da dolazi u trenutku kad stvarno nisam to očekivao, jer sam u promociji drugog dijela svoje trilogije. U ovom sam trenutku tek na početku velikog posla, tim se više povećava faktor iznenađenja da me u mom dosadašnjem radu moj rodni grad prepoznao, kao nešto vrijedno. Šibenik je vrlo visoko pozicioniran, ne samo od njegove najranije povijesti, nego po ljudima koje je dao, kao i onima koji su nagradu prije mene dobili – tim više mi to imponira. Kaže se da je Šibenik 'najraspivaniji grad na svitu' o čemu svjedoči Kolo, zbor osnovan 1899. godine, koji potom postaje i „filharmoničko društvo“ u kojem je slavni skladatelj Jakov Gotovac započeo svoju dirigentsku karijeru početkom dvadesetih godina prošlog stoljeća. Tu su brojne klape, veliki broj solista, sastavi sjajni i u svojoj anonimnosti. Živjeti glazbu, a to je moja životna priča, sasvim je normalno u tako jednom gradu. Fotografija iz 1903. godine registrirala je mojeg djeda koji je bio šesnaestogodišnjak, a što bi on rekao da je njegov unuk – živio sam uz djeda, jer sam kako se to znalo događati u manjim sredinama djetinjstvo proveo uz djeda i baku – dobitnik nagrade za životno djelo Grada Šibenika, to je naprosto sjajno... 

Vi ste dokinuli tradiciju uzevši u ruke električnu gitaru, smatrate li to obiteljskim raskidom? 

- Smatram da bi se i otac i djed ponosili od ovog što sam radio jer je u skladu s tradicijom, makar suprotno glazbi koju su oni njegovali. Ali to je opet prirodno, svaka generacija razvija svoj životni stav, pa i glazbeni modus vivendi. Nastavit će nešto od prethodnog – zato su ove knjige i napisane, da novi ne misle da od njih sve počinje – ali će to opet biti drukčije, suprotno. Jedan sam od prvih rockera u gradu, bivšoj državi, a i Hrvatskoj, od 1961. do 1963. godine, prvi je električarski val, a kao rockeri smo pojavnost bazirali na tome da smo htjeli biti drukčiji od onog što su radili naši roditelji. Rebelioznost prema onome otprije uvijek postoji... 

Kako ste došli u dodir s muzikom, što ste prvo čuli?

- Zagreb je, nedugo nakon prvog europskog festivala San Rema, iz 1951. godine, uhvatio ritam, točno 6. prosinca. 1953. godine. Dakle, pratili smo glazbu kroz festivale, no u trenutku kad se pojavljuje Elvis Presley, to je postala glazba namijenjena našim roditeljima. Mi smo morali nešto drugo napravit, a to smo napravili uz gitare – čak i bez teksta, jer su počeci rock 'n' rolla instrumentali – i najljigaviji je šlager s festivala, preveden na naš jezik, bio – rock 'n' roll. 

Grupa Mi Šibenik
Grupa Mi - Škarica s gitarom na ramenu (FOTO: tris.com.hr)

Ili možda Druck 'n' Roll? Bili ste svojevrsna reakcija na Robića kojeg u ovoj knjizi smještate u kontekst i reafirmirate kao bastion pop-glazbe. 

- Mene je ta prva ploča, Pjeva vam Ivo Robić, ipak fascinirala jer je prije rock 'n' rolla postojalo nešto kao Ella Fitzgerald, Louis Armstrong, orkestri Raya Anthonyja, Bennyja Goodmana, Glenna Millera, a uz njih je i Hollywood došao s najranijim godinama našeg djetinjstva, od osnovne smo škole gledali filmove koji su se redovno prikazivali kod nas. Možda s odmakom od godinu, dvije, ali smo gledali i „Mladića s trubom“, „Bal na vodi“ ... Naši su prethodnici to pratili i počinjali kao mladići s trubama, jer je truba bila prethodnica – električne gitare. Robićeva je ploča zvučala potpuno američki i danas kad je stavite tako zvuči.

Koliko je istine u tome da je najpoznatiju Sinatrinu pjesmu, zapravo, istesao Ivo Robić, Strangers in the Night

- Vrlo vjerojatno, jer se Robić nakon Morgena zbližio s Bertom Kempfertom njegovim producentom, skladateljem visoko pozicioniranim na ljestvici svjetskog šoubiznisa. Strangers in the Night zaista podsjeća na Robićev skladateljski rukopis. A postoji i priča da je takvu melodiju Robiću početkom 60-ih odbio žiri Melodija Jadrana, tadašnjeg splitskog festivala zabavne glazbe. 

Vaša knjiga mapira razdoblje od 1947. do 1969. godine.

- Da, bavi se slikom zabavne glazbe '50-ih i '60-ih, nastankom festivalske ere, njezinim klimaksom, koji se pak isprepliće s pojavom Đorđa Novkovića i Miše Kovača, nove zabavne glazbe. Festivali su bili prilika da domaći autori stanu uz bok svjetskoj produkciji, jer je ne zaboravimo, s četiri pjesme, EP bio standard diskografije, a na takvim izdanjima tri pjesme su obično bile prepjevi svjetskih uspješnica. Festivali su uspostavili pristojnu ravnotežu. U tom trenutku javlja se Đorđe Novković koji je miješajući meksički zvuk, tzv. yu-mex, s europskim šlagerom dobio podlogu za muskulatorni vokal emocionalnog naboja poput Miše Kovača. U usporedbi se mogao mjeriti s Tomom Jonesom i Engelbertom Humperdinckom, bio je macho i zgodan... 

Kojeg je opet prepoznao Pero Gotovac? 

- On je radi njega pokrenuo novu seriju „Prva ploča“, a da bi to bila prva i jedina ploča u istoj seriji. Ali dovoljna da ga lansira. Novković ga je prepoznao na Zagrebu 1968. godine u izvedbi Špišićeve Budi takva kakvu te želim – rekao je da ju je Kovač izveo kao da je sam autor te pjesme – i 1969. godine s Više se nećeš vratiti na sarajevskom Vašem šlageru sezone dao mu mogućnost da pokaže do kraja ono što su i jedan i drugi čuli u pop glazbi tog trenutka.

Arsen Dedić, Veljko Despot, Siniša Škarica
Škarica s još jednim Šibenčaninom - Arsenom Dedićem - zajedno s kolegom iz nekadašnjeg Jugotona, Veljkom Despotom (FOTO: Wikipedia/FilipDespot)

U svjetlu netom otvorene retrospektive Toma Gotovca u Rijeci, koji je mnoštvo inspiracije za svoj performanse crpio iz glazbe, često se svjesno pretjeruje da je u pitanju jazz, iako je riječ o pop-muzici, Glenn Miller i Hoagy Carmichael, uz filmsku glazbu („Bal na vodi“) koju ste spomenuli... 

- Upravo to što spominjete je vrijeme tzv. Tin Pan Alleyja, svojevrsne američke tvornice glazbe, sofisticirane pop-glazbe s Broadwaya koja je nastajala po narudžbi od tekstopisaca i kompozitora koji su doslovno sjedili u separeima i pisali glazbu... I to pod kontrolom nakladnika. Jedna visoko sofisticirana pop-glazba, a ne jazz, to svakako. Moje su knjige i fizički podijeljene jer govorimo o 70 godina Jugotona, odnosno Croatije Recordsa. Svakoj sam etapi dao jednak opseg, prva pokriva kraj četrdesetih do šezdesetih, druga sedamdesete i osamdesete, dok treća preostalo razdoblje do danas. Ali je na prijelazu iz šezdesetih u sedamdesete, pop-glazba doživjela transformaciju, da su se veliki orkestri počeli gasiti i da su festivali počeli dobivati potpuno drugi zvuk, a da su elektrificirana glazba i rock 'n' roll ostavili traga i na šlager. 

No, sedamdesete su ključne za vas osobno, jer se iz izvođačkih hlača presvlačite u izdavačke, u diskografiju. Bili ste bas-gitarist, na poziciji koja se mistificira na određen način u mitologiji rock 'n' rolla? 

- Poznato je da se oni koji nisu uspjeli kao glazbenici laćaju prvo basa, nakon čega i organizatorskog posla, ha, ha, ha ... Bas i bubanj su uvijek u drugom planu. No, šalu na stranu, nemojte zaboravit da sam počeo kao solo-gitarist, u prvom bendu Magnetima osnovanom od 1963. do 1965. godine, prilično sam tehnički dobro vladao instrumentom. Ipak kad smo oformili grupu Mi, spojili smo dva sastava, od kojih je jedan bio na granici easy listeninga i pop-jazza – truba, saksofon ili klarinet i klavir ili harmonika, kako kad, kontrabas u jednom trenutku, bubnjevi i gitara. Dok je, s druge strane, bio klasični rock-gitaristički sastav. Spojem ta dva sastava je došla grupa Mi i ja sam u tom sastavu shvatio da je bolje da tehnički lošiji gitarist koji je bolje vladao harmonijom, preuzme ulogu lead-gitarista, a da ću se ja prebaciti na bas, te sam od tog momenta preuzeo ulogu čovjeka koji je vodio repertoar grupe. Ili na neki način bio i glasnogovornik, kao da mi je bilo suđeno. 

Ipak, basisti u rocku na prstima nose krucijalnu ulogu. 

- Da, jer jednom notom označava cijelu harmoniju, ha, fakat je na ključnom mjestu. Ja sam u tom trenutku završio epizodu glazbenika od svojih deset godina, posljednja postava je funkcionirala do jeseni 1973. godine. Onih zadnjih par ispita položio sam do proljeća 1974. godine, kada mi je rečeno da u Jugotonu traže muzičkog urednika, što je bio moj sljedeći poziv. 

Siniša Škarica
"U zadnjih 15 godina, teško ćemo nabrojati jedan suvisli proizvod naraslih talent showa" (FOTO: HRT)

Za diskografiju općenito kod nas ne postoji mjesto u visokom obrazovanju. Ni danas, usprkos svim privatnim školama... 

- Rock-akademija Ladislava Račića koji mi je dolazio kao uredniku s Limenim bubnjem, organiziranim poslom i upornošću je stvorio instituciju koja dobro funkcionira. Prvo je okupila krug pravih glazbenika koji su mogli prenijeti znanje na učenike. Pohađao ju je moj sin, kao i sin Zrinka Tutića, oni su u dva sesmestra savladali gitaru bolje od mene, a svirao sam sto godina. Prava akademija koja bi iznjedrila kadrove u diskografiji ne postoji ni dan danas. Netko tko se bavi glazbom, a otkrije da je korisniji u savjetima i organizaciji, s tim da je možda taj zadatak sve manje zahtjevan, jer činjenica je da danas svatko može biti svoj majstor... Ali, to je danas manje atraktivno nego što je bilo nekad. Vratit ćemo se na vrijeme Pere Gotovca koji je trebao biti glazbeno školovan i tehnički dobro educiran, apsolutno je trebao završiti, u najmanju ruku srednju muzičku. Zapravo Akademija se nudila kao nešto nužno, jer je trebao znati dirigirati, raspisati aranžmane, ponekad napisati i pjesmu. Za njega kao skladatelja profesija urednika bila je hendikep, bio je u svojevrsnom sukobu interesa. Stoga je ostao kao sinonim prvog urednika, čovjeka koji je utemeljio tu profesiju kod nas kao što su to bili u Sjedinjenim Državama Mitch Miller, u Engleskoj Norrie Paramour, u Italiji jedan Ennio Morricone. To su vremena kada se bez akademskog znanja urednikom nije moglo biti. Kad sam ja '70-ih i '80-ih došao, Vojno Kundić jest završio Akademiju, dok sam ja to savladao kroz praksu glazbenika. Međutim, bez toga se nije moglo raditi, osnove glazbe si stvarno morao apsolvirati da bi mogao vidjeti i čuti i dati pravi savjet. Danas uredniku to više nije funkcija. Urednik u načelu danas samo bira, dok će mediji takvi kakvi jesu, uraditi svoje, što je sasvim drukčije od zlatnog doba diskografije. 

Zanimljivo je da Croatiju Records nikad nije dopala sudbina Jadran filma. Privatizacija je prošla ipak relativno mirno. 

- Mogu reći da je prijelaz iz Jugotona u Croatiju Records bio spretan i sretan. Iako danas mnogi govore je na pravi način vrednovana fonoteka Croatije, mislim da se vrijednost takvog nečeg valorizira na tržištu, dok s druge strane, to jest nacionalno blago samo po sebi, ali specifično po tome, što u sebi sadrži muzičku kulturu danas šest samostalnih država i brojnih nacionalnih manjina. Croatia Records je uspješno od poduzeća s 400 zaposlenika i 12 dućana, svedena najprije na 200 ljudi i pet dućana, a danas, s obzirom na tehnološke promjene, radi u stalnom radnom odnosu svega 50-60 djelatnika. 

Tu je bio i Ante Glibota koji je od Croatije htio napraviti veliku firmu, čovjek s međunarodnim iskustvom. 

- Da, ali koji je zaboravio da je upravo Jugoton bio ta velika firma o kojoj je on sanjao, odnosno da se Croatiji ta priča već dogodila uoči njegova dolaska. 

S druge strane zanimljivo je i to da današnji „korektori društva“ kojima svašta smeta od naše prošlosti, nisu našli za shodno da zamjeraju Jugotonu bilo što... 

- Jugoton je kao poduzeće od posebne važnosti, njegovao je i klasiku i dramska izdanja, kao i govorna i dječja, izvorni folklor, ali zahvaljujući tome što je mogla prodati – Šerfezija i u konačnici, Kovača – zabavnu glazbu nastalu s pojavom Novkovića.

Siniša Škarica
"Tanka je granica između šunda i onog što nije, između kiča i onog što nije" (FOTO: nacional.hr)

Osamdesetih je godina postojala komisija za šund, da li biste bili za njezino ponovno uvođenje kad se vidi tko sve može postati zvijezdom?

- Postojala je, bavila se donkihotovskom ulogom da pokuša dotjerati, usmjeriti tekstopisce i glazbenike na način da će „kažnjavati“ one koji su po njihovom mišljenju bili šund. 

Bi li ona trebala biti opet uvedena?

- Ne mislim, jer je publika opet izabrala ono što joj najviše odgovara – što je tražila, to je dobila. Mislim, ona se ugasila sredinom 80-ih, jer se pokazalo da takva svrha zapravo nije imala pravog smisla. Tanka je granica između šunda i onog što nije, između kiča i onog što nije. Možda ćemo reći i da je nešto camp, ali „tko sam ja da ti sudim“. 

Pitam vas radi Dore na kojoj se često izvode pjesme koje već do sljedećeg mjeseca pojede medijski mrak... 

- U zadnjih 15 godina, teško ćemo nabrojati jedan suvisli proizvod naraslih talent showa. Danas mi je slučajno pao na pamet Kedžo, jer sam ga vidio da nastupa u mjuziklu Tonćija Huljića – on nije postao ni Oliver, niti Mišo... Najveće su zvijezde oni koji su postali prije 15, 20 ili 30 godina, s iznimkom Jacquesa koji funkcionira i kao mentor, koji je primjer par excellance pjevača. Danas je takvo vrijeme da se od množine sve prekratko sluša, gleda, po 15-20 sekundi jedne pjesme, te se pitam jesu li Arcade Fire posljednji veliki bendovi koji su preuzeli nešto od onih ispred sebe iz '50-ih i '60-ih godina, ne znam. Ali, čini mi se da je potreba za glazbenim urednicima u ovom trenutku, a kamo li komisiji za šund – potpuno promašena. 

Ima li istine u tome da je kultni Paket aranžman, kojeg ste urednik, izbor beogradskih bendova, trebao zamijeniti sličan izbor zagrebačkih bendova? 

- Paketu je slijedila ARA, Artistička radna akcija, s raznim beogradskim bendovima koji su bili drugi val novog talasa, Bezobrazno zeleno, Urbana gerila i Petar i zli vuci. Ali, ništa se nije dogodilo... Od svih zagrebačkih bendova drugog vala uspio je tek Psihomodo pop, ne mislite valjda da su tome krivi izdavači?

Siniša Škarica
"Urednik u načelu danas samo bira, dok će mediji takvi kakvi jesu, uraditi svoje, što je sasvim drukčije od zlatnog doba diskografije" (FOTO: Hina/Dario Grzelj)

A što je bilo s Trobecovim krušnim pećima

- Ne znam jesu li nam dolazili, u drugoj polovici '80-ih zagrebačka scena je gubila igru kao i diskografija i pop-scena u cjelini. Prije toga, recimo, Ekatarina Velika, kao Katarina II došli su kad smo mi imali Dorian Graya ... a praksa je bila da se ne uzimaju bendovi sličnog usmjerenja, u ovom slučaju uvjetno rečeno dva benda art rocka. Imali smo slučaj s novonastalom sarajevskom scenom tzv. New Primitivsa, javili su se Zabranjeno pušenje s Das ist Walter, a za njim i Mitovi i legende kralja Elvisa Elvisa J. Kurtovića i njegovih Meteorsa, tako da se trebalo birati između to dvoje. Firma je otpočetka bila tržišna. Mirko Gavrilović, legendarni urednik narodne redakcije od kraja '60-ih do '90-ih, bio je pozvan na simpozij o šundu u beogradski Dom Omladine, gdje su mu svi spočitavali da objavljuje Slavka Perovića, Ivicu Šerfezija, braću Bajić, da je to čisti šund. Njegova je replika bila da su od takvog „šunda“ izgradili novu tvornicu, 1963. godine.

Tko po vašem mišljenju nije trebao dobiti šansu? 

- Nije se sve moglo uzet, a trebao je postojati komercijalni moment... Meni je žao za Elvisa što ga nismo uzeli jer je to bila jedna zgodna travestija; oni su, recimo, Honky Tonk Woman od Stonesa i Tommyja od The Who obradili sjajno. Poslije sam razgovarao s Mirkom i gotovo mu se ispričao za to. Iskreno rečeno, EKV su postali prije kultni, nego legendarni bend, jer često se miješa kultno i legendarno. Kultno je manje, snažno posvećeno sljedbeništvo. EKV nisu prodavali baš previše ploča, ali su stvarno izgradili to da publika o njima govori s velikim poštovanjem i ljubavlju. Možda ste vi jedan od tih fanova, meni su bili pomalo artificijelni, bila je tu jedna doza poze. Ali to sam ja, koji bih uvijek radije uzeo Brucea Springsteena, nego li Roxy Music

Ja sam vas više vidio uz Neila Younga, nego li Springsteena. 

- Naravno, Neil Young, ali kad je izišao Born to Run, ta je ploča u sebi sadržavala cijelu povijest rock 'n' rolla. Bruce je podvukao crtu i unutar Born To Run stavio i Roya Orbisona i Dylana, i Chucka Berryja, i Stonese i Animalse. Jer je nakon dva nastupna, pomalo dylanovska albuma, pokazao sve ono što Bruce Springsteen i s njim nasljeđe rock 'n' rolla jest. Ne budućnost, kako je rekao Landau, već nasljeđe rock 'n' rolla!

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Nacional.hr

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. SHORT STORY SHORT: HDZ nas je naučio da je otpor uzaludan

    03.04.2021.

    Lana Bobić

    SHORT STORY SHORT: HDZ nas je naučio da je otpor uzaludan

  2. DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Kakav je to primjer Zoran Milanović?

    28.03.2021.

    Zdenko Duka

    DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Kakav je to primjer Zoran Milanović?

  3. BURE BARUTA: Put za ilovaču

    24.03.2021.

    Ahmed Burić

    BURE BARUTA: Put za ilovaču

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije