INTERVJU

„Nemamo crveni tepih, zanimaju nas samo važne teme“

ritn by: Ivor Fuka | 23.08.2016.
INTERVJU: „Nemamo crveni tepih, zanimaju nas samo važne teme“
„Prije 14 godina postojala je ta neka vrsta istinske potrebe društva za hrvatskim dokumentarnim filmom – onim koji služi kao produžena ruka razvoju civilnog društva, onim koji radi follow up na važne društvene teme koje su otvorili mediji. S tom nekom idejom, i idejom da se u male Ičiće treba dovesti kulturni sadržaj, 'oci' festivala naprosto su jednu torbu punu hrvatskih dokumentaraca, koje je skupio stanoviti Pile, 'iskrcali' u lučicu, pa na platno“, reći će o počecima Liburnia Film Festivala, najstarijeg festivala dokumentarnog filma kod nas, Jelena Androić, danas njegova izvršna direktorica. Sada stvari s domaćim dokumentarcem stoje bitno drugačije. „Ljudi su se konačno ohrabrili da počnu samostalno snimati, nešto je više filmskih radionica u drugim dijelovima Hrvatske koje su 'glavni krivac' za otkrivanje nekih novih imena za koja se možemo nadati da će nastaviti raditi na filmovima“, ocijenit će Oliver Sertić, direktor i selektor LFF-a.

Sinoć je počeo Liburnia Film Festival, najstariji festival dokumentarnog filma u Hrvatskoj i to preselivši se iz lučice u Ičićima na poznatu opatijsku ljetnu pozornicu. Četrnaestu godinu za redom festival prikazuje isključivo recentne hrvatske dokumentarce i kada se podvuče crta do sad je u njegovom programu prikazano više od tri stotine dokumentaraca. Tim povodom smo poveli razgovor s Jelenom Androić, izvršnom direktoricom Liburnia Film Festivala te Oliverom Sertićem, direktorom festivala, te ujedno i njegovim selektorom. Preseljenje u Opatiju, na ljetnu pozornicu, nametnulo se kao logičan početak razgovora.

Liburnia Film Festival
Jelena Androić i Oliver Sertić uočiovogodišnjeg festivala (FOTO: LFF)

Ovogodišnji Liburnia Film Festival napravio je veliki iskorak odlaskom na „veliku scenu“ – slavnu opatijsku Ljetnu pozornicu. Kako ste se „izborili“ za tu lokaciju?

OLIVER SERTIĆ: To je svakako iskorak za festival, jer nikome nije bilo lako napustiti prekrasnu lučicu u Ičićima na kojoj smo bili 13 godina. I dalje tvrdim da je to jedna od najljepših festivalskih lokacija u Hrvatskoj, ali s obzirom na neprestani rast festivala, postalo nam je nemoguće operativno i logistički održavati festival na istom mjestu. Mnogi lokalci negoduju zbog toga i mi ih razumijemo, ali istovremeno molimo sve prijatelje festivala da razumiju da to nismo napravili iz hira, već iz stvarne potrebe i želje da festival bude sjajan, a LFF postoji prije svega zbog filmova.

JELENA ANDROIĆ: Za sam smo se prostor Ljetne izborili programom Ususret LFF-u koji smo godinama izvodili upravo na Ljetnoj, a koji je bio dobar temelj za produbljenje suradnje s Festivalom Opatija.

I što će sve festival ponuditi na Ljetnoj pozornici?

JELENA ANDROIĆ: Novina je popodnevni filmski program u Villi Antonio, s popratnim razgovorima svih vrsta: o arheologiji, o snimanju dokumentarne uspješnice Tihe K. Gudac „Goli“ na case studyju koji će ona zajedno s montažerom filma Draganom von Petrovićem održati u četvrtak, o kulturi u malim sredinama… Novina je i „Kava s autorom“ svakog dana u podne u caffe baru Eugenian, moderirani razgovor publike s redateljima filmova prikazanih prethodne večeri. „Stare“ su vijesti edukacije za filmske amatere, i za najmlađe koji će prokužiti „kako nas film vara“. „Stare“ vijesti su i najbolji hrvatski dokumentarci snimljeni u posljednjih godinu dana, njih 22 u konkurenciji za glavne nagrade i još šest van konkurencije, na Ljetnoj pozornici u večernjim terminima. I naravno – glazba, Žen za otvorenje i This Connection za zatvaranje festivala, besplatno, u opatijskom Old School Pubu.

OLIVER SERTIĆ: Ja bih dodao da je „stara stvar“ da opet imamo puno gostiju, a „nova“ da će apsolutno svaki film na LFF-u osobno predstaviti autor, producent ili član filmske ekipe. Do sad je uvijek „falilo“ nekoliko autora, a na ovom izdanju su s nama svi. Ako uključimo i selektore festivala, TV urednike, distributere, glazbenike i stuff festivala koji dolazi iz drugih gradova, naš ured za goste brine se o oko 70 ljudi. „Stari“ nam je nažalost i budget.

Jelena Androić
"Zarada nam nikad nije bila vodilja" - Jelena Androić (FOTO: LFF)

Posebno zanimljivo zvuči program „Slučajno kino“, niz intimnih projekcija na skrivenim lokalitetima. Možete li nam malo objasniti o čemu se radi?

JELENA ANDROIĆ: Na ideju Slučajnog kina došli smo dok smo promatrali publiku na projekcijama drugog našeg projekta, Liburnia uplovljava. Riječ je o turneji pobjedničkih dokumentaraca s prethodnog izdanja festivala koje nastojimo dovoditi u sredine gdje nema kina, a kamoli razvijene publike za dokumentarni film. Kako su neke od tih projekcija bile na otvorenom, primijetili smo da smo zanemarili „slučajnu“ publiku, onu koja „škicne“ na program, dakle zastane, i ostane do kraja projekcije. Ideja je doći upravo do tih ljudi, koji inače ne prate dokumentarnu scenu, ali ne zbog toga što ne vole hrvatski dokumentarni film nego zato što naprosto ne znaju da je on uistinu dobar. Krenuli smo s Rijekom, s nenajavljivanim lokacijama na nekim gradskim punktovima kao što su mali trgovi, ljudima smo putem društvenih mreža davali „hintove“ gdje nas mogu naći, na neki način sve to pretvorili u igricu, i rezultat je bio super. 

Čini se da je hrvatski dokumentarni film iz godine u godinu sve jači i da neprestano isplivavaju neka nova imena, o čemu govore i brojne međunarodne nagrade.

OLIVER SERTIĆ: To je sve istina i jako nam je drago, pa i važno, da smo dio tog rastućeg fenomena. Ljudi su se konačno ohrabrili da počnu samostalno snimati, nešto je više filmskih radionica u drugim dijelovima Hrvatske koje su „glavni krivac“ za otkrivanje nekih potpuno novih imena za koja se tek možemo nadati da će nastaviti raditi na filmovima. Veći broj festivala u Hrvatskoj otvara mogućnost da i „manji filmovi“ nađu svoj prostor na velikom platnu, a i naši profesionalni producenti su u zadnjih nekoliko godina počeli raditi s debitantima i novim autorima. To je, naravno, uvijek rizik u produkcijskom smislu, ali ja mislim da je to rizik koji se isplati. Moram spomenuti da je u zadnjih nekoliko godina i međunarodna pažnja filmskih selektora usmjerena prema filmovima s Balkana, više ulazimo na festivale, osvajamo nagrade, a time i jači naslovi uvijek vuku interes za filmove mladih autora. To je proces, ali na sreću kod nas ide uzlaznom putanjom. 

Oliver Sertić
"Nismo se na ljetnu pozornicu preselili iz hira, već iz stvarne potrebe i želje da festival bude sjajan" (FOTO: LFF)

Evidentno je i da posljednjih godina dokumentarni film u Hrvatskoj ima sve širu publiku, ali su svejedno organizatori ovakvih festivala „prisiljeni“ osmišljavati kombinacije kao što su, recimo, petodnevna ulaznica za svega 30 kuna.

JELENA ANDROIĆ: LFF je 13 godina sve programe davao besplatno; ove smo godine uveli ulaznice po simboličnoj cijeni kako bismo održali kvalitetu festivala na dosadašnjoj razini. Dakle zarada nije bila vodilja. Smatramo da s besplatnim programom nije bilo devalvacije ili deprecijacije samog programa, pa tako ni sad nema njegove aprecijacije, da se poslužim ekonomskim rječnikom. 

Bi li uopće ovakav festival u Opatiji mogao funkcionirati izvan turističke sezone?

JELENA ANDROIĆ: To je zanimljivo pitanje, i možda jedan od izazova s kojima ćemo se u nekom obliku pozabaviti u budućnosti.

OLIVER SERTIĆ: Ljetni termin svakako igra ulogu, posebno ako se publika do datuma našeg festivala vrati doma. Ovo im je uvijek bio postljetni meeting point i sasvim sigurno igra ulogu. No u zadnjih tri, četiri godine primijetili smo nekoliko desetaka „vjernih gledatelja“ koji prate cijeli festival i pogledaju apsolutno svaki film, a bez stalne publike ne možeš graditi festival. Onima koje zanima dokumentarac godišnje doba, vjerujem, nije važno.

Za prilike u kojima se nalazi kultura u ovoj zemlji zapravo je pravo čudo da ovakav festival uspješno egzistira već, evo, 14 godina za redom. Možete li usporediti početke LFF-a kada se festival održavao u Ičićima s ovogodišnjim raskošnim izdanjem?

JELENA ANDROIĆ: Prije 14 godina postojala je ta neka vrsta istinske potrebe društva za hrvatskim dokumentarnim filmom – onim koji služi kao produžena ruka razvoju civilnog društva, onim koji radi follow up na važne društvene teme koje su otvorili mediji. S tom nekom idejom, i idejom da se u male Ičiće treba dovesti kulturni sadržaj, „oci“ Liburnia Film Festivala među kojima je bio i današnji naš predsjednik festivalskog odbora Igor Bajok, naprosto su tu jednu torbu punu hrvatskih dokumentaraca, koje je skupio stanoviti Pile, „iskrcali“ u lučicu, pa na projekcijsko platno. Odonda se publika gradila klasičnim bottom up principom, strpljivo, i bez želje za uvođenjem crvenog tepiha. Premda 14. izdanje LFF-a na prekrasnoj Ljetnoj pozornici u Opatiji djeluje raskošno, ideja je ista – važne teme, dobri filmovi, bez crvenog tepiha.

LFF nagrada
Originalna festivalska nagrada (FOTO: LFF)

Koliko je bilo teško dogovoriti da se „Betonski spavači“ prikažu na ljetnoj terasi nekadašnjeg motela Panorama i kako je došlo do te ideje?

JELENA ANDROIĆ: Nije bilo teško – Hrvatska gospodarska komora, odnosno njihova firma Mediteransko edukacijski komorski centar inovacija koja je vlasnik tog danas derutnog prostora, bez posebnih su uvjeravanja prihvatili da je riječ o pozitivnoj inicijativi. Radi se naime o zgradi koju je projektirao jugoslavenski arhitektonski superstar Ivan Vitić, koja dakle ima i arhitektonsku vrijednost, pored svih ostalih implicitnih joj vrijednosti za lokalnu zajednicu. Sjajna serija „Betonski spavači“ redatelja Saše Bana, Hulahopova produkcija za HRT, posjećujući i izvlačeći iz „prašine“ taj i slične objekte, otvara uistinu važna pitanja. Ta se odnose na suodnos čovjeka i otiska koji je on ostavio na svom okolišu, građenjem. A koji taj isti „čovjek“ protokom vremena, promjenom režima, sustava vlasništva i dominantnih interesa, svjesno odlučuje poništiti, uz nemale posljedice, i socijalne i prostorne. Zanimljivo je da je većina objekata obrađenih serijalom, a svi su oni bili arhitektonski biseri uz funkciji turizma, konačni krah doživjela ne početkom devedesetih, nego u dvijetisućitima. Ukratko, važna tema, a nema boljeg mjesta za otvoriti je, nego u samom takvom objektu. Važno je i što se nakon projekcije otvorila tema budućnosti tog objekta, u obliku kojeg navodim - kao Mediteransko edukacijski komorski centar inovacija. Dakle, nije ona „klasična“ preobrazba koja se može podvesti pod nazivnik „dajmo ruševine kulturi“.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: LFF

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. O STRADANJU MIGRANTA: Planirano opaljenje države

    20.11.2019.

    Nataša Škaričić

    O STRADANJU MIGRANTA: Planirano opaljenje države

  2. PRŽENJE MOZGA: Nove devedesete - Baka Prase, Levijatan i Firer

    04.11.2019.

    Dinko Gruhonjić

    PRŽENJE MOZGA: Nove devedesete - Baka Prase, Levijatan i Firer

  3. ČITANJE IZ DLANA: Plitki grobovi

    01.11.2019.

    Đurđica Čilić

    ČITANJE IZ DLANA: Plitki grobovi

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije