INTERVJU - DINO ŠARAN

"Mi smo ovdje samo jedna mala i sasvim nebitna vukojebina"

ritn by: Ivor Fuka | 22.04.2015.
INTERVJU - DINO ŠARAN: "Mi smo ovdje samo jedna mala i sasvim nebitna vukojebina"
„Očigledno je propadanje ove civilizacije, svijeta kakvog poznajemo. Nema ništa od ove šuplje priče da treba raditi na sebi. Jebiga, dok ti radiš na sebi, oni rade na tebi. Ne može profit biti važniji od ljudskog života“, nimalo uzrujano, ispijajući prvu jutarnju kavu na sarajevskoj obali, govori nam Dino Šaran, frontmen benda Letu Štuke. Razgovor koji smo sa Šaranom poveli oko rada na novom albumu benda otišao je u sasvim drugom smjeru ulazeći u razne sfere života. Tako će naš sugovornik otkriti da ga je priča o sarajevskoj duši oduvijek živcirala i zaključiti da nam alternative, barem za sada, nema, ali da će se ubrzo zasigurno dogoditi nešto vrlo veliko, nešto što će iz temelja promijeniti svijet. „Možeš zapaliti gradove, porazbijati sve izloge, ali džaba“, uvjeren je.

Letu štuke su počele raditi na novom albumu. U kojoj ste fazi i kad ga se može očekivati?

- Da, radimo. Krenuli smo vrlo aktivno s probama, a mislim da je najrealnije očekivati da album izađe negdje krajem godine, možda, recimo, u novembru ili decembru. Kontali smo nakon što odradimo probe i neke svirke, na ljeto krenuti sa snimanjem, jer ima tu puno posla.

Ponovo si ti autor i tekstova i muzike?

- Jesam, iako će neke pjesme vjerovatno nastati i iz kreativnih proba, pa je moguće i da se bend potpiše pod njih. Tek smo prvoj fazi. Što se tiče postave benda, ona je drugačija u odnosu na prethodna tri albuma. Tu su neki novi članovi - gitarista Emir Jugo, klavijaturista Bojan Ahac, dok smo Đani Pervan, Beli i ja stara ekipa. Imamo puno zajedničkih svirki u nogama, ali novi album je sasvim nova stvar i meni samom, tako da tu krećemo ispočetka. 

Uglavnom, sirovina je već spremna?

- Uglavnom, da. Idejno je gotov, a znam i kakav će biti koncept. Bit će nekih desetak pjesama, ne bi trebalo biti više. 

Kakve emocije zrače iz tog materijala i mijenja li se nešto u prepoznatljivom izričaju Štuka?

- Nije sve bilo isto ni na prvom, ni na drugom, ni na trećem albumu, pa neće biti ni na ovom. Ovog puta sam odlučio da malo spustimo loptu, u smislu da album bude zreliji, da se ne podilazi ukusu mase.

Misliš da si inače dosad podilazio masi?

- Nismo do sad, pa nećemo ni od sad. Mi smo pred jednim eksperimentom i meni je drago što je to tako, jer iz eksperimenta može izaći nešto novo. Dali smo sebi slobode i vremena da to bude nešto što ni sami od sebe ne očekujemo. To je bila baš moja velika želja. Inače, u tekstovima tematiziram svašta, ali najmanje će biti politike. Bit će ljubavnih pjesama, socijalnih tematika, ali nikako u kontekstu politike. Previše se pažnje posvećuje toj nekoj dnevnoj politici. Vidi se to jasno kod drugih bendova.

Dino Šaran
"Nikad nisam podilazio masama" (FOTO: Lupiga.Com)

Vjerojatno zato što je to stvar od koje je teško pobjeći i koja sve tišti? U najmanju ruku je politika ono što svima određuje život u bitnoj mjeri. 

- Tačno, ali bavljenje tim temama ne donosi nikakvo rješenje. To je problem. U suštini je jedino rješenje zatvaranje u neki mikrosvijet i kopanje po samom sebi.

Ali što postižeš zatvaranjem u mikrosvijet? Ne postižeš ništa.

- Ne postižeš. Evo ti primjer. Demonstracije iz februara prošle godine. Ti su protesti realno mogli uspjeti, samo da je postojala alternativa vlasti. 

Dakle, ne vidiš da ovdje postoji ikakva alternativa?

- Ne vidim, jer jasno se pokazalo da ona ne postoji. Možeš zapaliti gradove, porazbijati sve izloge, ali džaba. 

Jesi li sudjelovao u tim protestima ili si s distance promatrao taj fenomen?

- Nisam samo posmatrao. Učestvovao sam, bio njihovim dijelom, ali se nisam previše ložio, jer sam brzo uvidio kuda to ide. Jasno mi je bilo da nema nikog drugog ko bi došao na vlast. Nije bilo ni neke stvarne ideje tih protesta. Postojao je samo revolt, a ne možeš se tako boriti protiv globalnog porobljavanja. Mi danas imamo neke velike kompanije koje upravljaju čitavom situacijom, ne samo kod nas, nego svugdje. Dakle, problem je globalni. Mi smo samo jedna mala vukojebina, sasvim nebitna. Citirao bih profesora Besima Spahića koji je otprilike rekao da se mali narodi ponašaju kao zec koji misli da nosi orla ne leđima dok njega zapravo orao u kandžama nosi u gnijezdo, gdje će da ga pojede. Volio bih ja nešto pozitivno isfurati, reći nešto što će dići ljude, dati im neku nadu, ali realno stanje na terenu nije takvo. Nemojmo se lagati.

Čini se da potpuno pesimistično gledaš na stvari i da misliš kako nada u ovoj zemlji ne treba postojati?

- Mislim da treba postojati nada, ali pri tome ostati realan, imati neke osnove za nadanje. Kreni od nekih sitnica. Recimo, ti bez autoputa ne možeš imati nadu u bolje sutra, kao ni s lopovima u politici. Nedostaje neke građanske kulture. 

Dino Šaran Letu štuke
"Imaš stotinjak, dvjesto familija koje raspolažu s milijunima i kroje nam budućnost. Oni posjeduju ovu državu, ne posjeduju je građani." (FOTO: Lupiga.Com)

Slažeš se da treba raditi na građanskoj svijesti, ali misliš da svojom muzikom i svojim tekstovima ne možeš tome dati nikakav doprinos?

- Stvar je u tome što ne postoji snaga koja bi to sve iznijela. Ne postoji politička opcija koja bi ponijela ljude u tu bolju budućnost. Već dvadeset i kusur godina glasamo za iste, samo se mijenjaju postave s istim članovima - sjaši Kurta da uzjaši Murta. To je toliko više dosadno i besmisleno, da ne znam šta bih rekao. Glupo mi je kad domaći politički analitičari kažu – „šta će vam demonstracije, imali ste izbore, mogli ste tamo nešto promijeniti“. Kako? Kako smo mogli išta promijeniti na izborima? Mi se ne možemo riješiti političke elite, a upravo se radi o tome – o eliti. Imaš stotinjak, dvjesto familija koje raspolažu s milijunima i kroje nam budućnost. Oni posjeduju ovu državu, ne posjeduju je građani. Ovdje građani ni ne postoje, oni su samo brojevi računa koji plaćaju struju i vodu i pri tom su debelo opljačkani. Možda nisam vizionar pa ne vidim izlaz, a možda je i svijet tako namješten da ide prema kraju neke epohe. Globalno se ljudska svijest mora izmijeniti i siguran sam da će se dogoditi neki veliki događaj koji će to učiniti. Primjer ti je priča o teoriji zavjere. Zavjera definitivno postoji, a ovo „teorija“ je pridodano da bi se obezvrijedila opasnost od zavjere. Imaš chemtrailse. Oni se jasno vide. Izgledaju kao obični tragovi aviona. Neka ljudi obrate pažnju. To su kemikalije koje prosipaju na nas. A čiji su avioni? Zna se dobro ko kontroliše nebo.

Dobro, koji bi bio "njihov" interes u tome?

- Depopulacija, buraz. Smanjenje broja stanovnika na planeti, to je njihov interes.

Ako i uzmemo da je to tako, zar ne postoje neki jednostavniji i učinkovitiji načini da se to „odradi“?

- Postoje, naravno, ali su transparentni. Znam neke ljude koji, ovako kao i ja, pričaju o tim chemtrailsima i događa im se ista stvar. Čim ih spomenu, odmah im ljudi govore - „aj nemoj paranoisat“. Koje paranoisanje? Pa bar to vidiš golim okom čim je vedro. Služe za uništavanje prirodnog sjemena, da bi svi onda kupovali ono vještačko. A kod nas je dovoljno loše i bez toga.

Jesi li ikada razmišljao odseliti odavde?

- Gdje? Na Mars?

Ako nema drugog izbora, onda na Mars.

- A jebiga, razmišljao sam, ali znaš šta? Nigdje te ništa ne čeka. Nigdje nećeš doći tako što ćeš tamo izmjestiti sve ono dobro što imaš u svojoj sredini, a loše ostaviti iza sebe i samo nastaviti život. Gdje god odeš moraš ispočetka. Treba se ponovo dokazati, a vrijeme je vrlo bitan faktor. Imam 46 godina, imam dijete… Nisam okasnio, može se uvijek, ali ne mogu ispočetka. Džaba … Očigledno je propadanje ove civilizacije, svijeta kakvog poznajemo. Nema ništa od ove šuplje priče treba raditi na sebi. Jebiga, dok ti radiš na sebi, oni rade na tebi. Ne može profit biti važniji od ljudskog života. Gledaj, sama kategorija biznisa je u startu lopovska, jer podrazumijeva bogaćenje manjine na račun većine. 

Sad bi te neko mogao optužiti i da si komunista?

- Šta će me optužiti? Pa Isus je bio komunist, siguran sam. Isa alejhisselam, on je bio ljevičar i nije propagirao teror većine nad manjinom. Izgleda prenaivno kad ja ovo pričam, ali ja duboko vjerujem u to da su ljudi jednakopravna bića, u svakom smislu. Ne trebaju nam razlike ni vjerske ni rasne. Stvari su nejasno jasne. Bitan je profit. Novac, buraz. Banke su danas bogomolje. Molimo se pred bankomatima. 

Dino Šaran Letu štuke
"Svi ti bendovi koji pjevaju o revoluciji i propagiraju je, pune dvorane i uzimaju pare, a nemaju rješenje" (FOTO: Lupiga.Com)

Hoće li se onda išta od ovih razmišljanja naći u novim stvarima?

- Ma već sam ja pjevao o tome svemu, ne bih da se ponavljam. Čemu da drvimo o jednom te istom, ploču za pločom. Ne bih da se sve svede na kuknjavu, jer da ti budem iskren, ja kao i ostale moje kolege, nemam rješenje. Po meni je jedino rješenje da se cijela internacionala, sva radnička klasa, svi obespravljeni, dignu protiv te manjine, tih svega par posto bogataša, koji se toga boje i čine sve da se to ne dogodi. Nisam ja nikakav bitan faktor, čak ni u svojoj zemlji da bih mogao pokrenuti ljude na takvo nešto. Mislim da tek mogu praviti muziku koja bi mogla biti soundtrack tih nekih tekućih događaja, što i radim otpočetka. Bio bih jako pretenciozan kad bih i pomislio da ja mogu da dižem neku revoluciju. Na kraju krajeva, svi ti bendovi koji pjevaju o revoluciji i propagiraju je, pune dvorane i uzimaju pare.

Misliš na Dubiozu?

- Pa, jebiga, jest. Mislim i na njih. To je ok, ja nemam ništa protiv toga, ali ne nude nikakvo rješenje, kao što ga ne nudim ni ja. Ne bih ni slučajno da pljujem po kolegama, pogotovo po kolegama koji su stvarno u redu. Znam šta je to ući u kombi i ići svirati s kraja na kraj Evrope. Znam koji je to posao i jako cijenim taj rad i trud. To je za skinuti kapu dolje. Ali, jednostavno nemaju rješenje. Ono se neće naći ovdje, na nekom Balkanu i u Bosni, jer mi po mentalitetu nismo ti. To rješenje, ovaj put, može dođi sa samog Zapada, iz SAD-a ili Zapadne Evrope.

Vjeruješ da će to ova generacija dočekati živa?

- Ne znam. Ništa ne prognoziram, samo kažem da će se nešto morati dogoditi i da je pitanje koliko još može ovako. Strah me i ovog nuklearnog oružja koje se nagomilalo, a ako neko krene to upotrebljavati – onda su stvari sasvim jasne.

Čini se gledaš crno.

- Ne gledam crno! Što? Je'l bijelo?

To ti je konstantan osjećaj?

- Mislim da nam je svima. Prođi ulicom i samo pogledaj lica ljudima. Svako može pričati kako radi na sebi, ali ja vidim masovno ropstvo. Ljudi rade za ništa. Evo ti opet jedan primjer. Jedan brat 'ladi bubrege u rovu četiri godine, a za to vrijeme drugi brat švercuje cigare. I onda ovaj što je šverc'o cigare zaposli ovoga, koji je ratni invalid, u svojoj firmi za 300 maraka mjesečne plate, ne prijavi ga, ne plaća mu zdravstveno i socijalno, guzi ga kako hoće i onda ga na kraju otpusti. Brat rođenog brata, ej!

Govoriš o istinitom slučaju?

- Jest i nije jedini. Ima takvih primjera. To je nova nomenklatura, nastala na profiterstvu., Ljudi koji su se preko noći obogatili, ljudi kojima nije imanentno da budu bogati, jer to nisu stekli svoji radom i trudom. To se vidi i u Sarajevu i u cijeloj Bosni, pa i u regiji. 

Dino Šaran Letu štuke
"Ta priča o sarajevskoj duši me uvijek malo nervirala" (FOTO: Lupiga.Com)

Kad smo kod Sarajeva, koje je promjene taj grad doživio u odnosu na predratna vremena?

- Doživio je demografske promjene. U Sarajevu danas ima najmanje Sarajlija. Kažu nekih 17 posto. Skoro k'o PDV. Doživio je slom generacije. Ta priča o sarajevskoj duši me uvijek malo nervirala. Kad nemaš ništa onda imaš dušu. Pa svaki grad ima dušu. Ima i New York dušu, ima i Tuzla dušu. Kakav je problem s tom dušom? Ljudi gledaju tu „sarajevsku dušu“ kroz Nadrealiste i taj New Primitives, gdje je opet svak' gled'o svoje guzove. Previše se danas drži do toga kao da je to nešto važno. Sad u ovom momentu to više uopšte nije važno. Ja sam apsolutno protiv te vrste nostalgije.

Ipak ne možemo reći da ta priča nije bila važna.

- Bila je važna. To je bila ekipica koja je stvorila nešto, pokušavala isfurati jednu drugačiju priču. Imao si ranije takvu ekipicu i u Beogradu i u Zagrebu, taj novi val, ali to je uspijevalo jer je sistem podržavao takve stvari, dok današnji sistem podržava samo profit. To je bio sistem, koji je sa svim svojim manama, ipak imao ideju. Ovo društvo nema ideju, osim otimačine, krađe i profiterstva. Odakle te Grand parade gdje se preslušavaju neka djeca koja sjajno pjevaju i trude se, a stvarne su zvijezde oni iz žirija.

Znači li to da se danas ovdje, za razliku od nekada, ne može živjeti od muzike?

- Možeš svuda živjeti od muzike. Možeš staviti pred sebe šešir na ulicu i svirati, ili možeš puniti stadione. Ne živi se od muzike. Živi se od volje i želje da se živi od muzike. Nije važno kakvu muziku praviš, bitno je koliko si eksponiran i koliko si sposoban da dođeš u fokus medija, da budeš interesantan i da se izreklamiraš. Kvalitet nije nužan.

Ti dosta pišeš za druge muzičare, koliko si se susretao s nekim zamjeranjem okoline zbog toga?

- Imao sam toga koliko hoćeš. Ali ako se baviš javnim poslom onda očekuj i kritike. Očekuj i nerealne kritike i malicioznosti svake vrste. Bude pljuvanja kao – „ti pišeš za druge, a 'vamo nama nešto prodaješ“. 

Nisi se nikad pokajao što si nekome dao neku pjesmu?

- Nisam. To je obični zanat. Pa i renesansni su umjetnici radili po narudžbi. Možda mi je nekad bilo malo krivo što sam baš nekoj osobi nešto dao, ali kad to ode u eter ja više nemam ništa s time. Osim autorskih prava, naravno. Mislim da se nisam previše kompromitovao u tom smislu.

Kako funkcioniraju te stvari? Tebi netko naruči ili ti nekome nudiš i, ukoliko nije tajna, o kojim tu svotama govorimo?

- Sad radim tako što gledam da pišem za već etablirane izvođače. Mogu napisati nešto pa ponuditi, a mogu i po narudžbi. Ovo drugo je češća varijanta. Idem na to da se dogovorim da ne dajem 15 pjesama, nego jednu pjesmu, ali pod uvjetom da bude snimljena, da dobije video spot i da se zavrti u eteru, onda ja od toga uzmem tantijeme, što je sasvim ok. Ne naplatim pjesmu, nego tantijeme. Ali ne radim ja to masovno, možda jednu ili dvije pjesme godišnje. Ostalo radim za sebe. Diskografija je u krizi, izdavačke kuće u cijeloj regiji jako slabo posluju, najviše zbog interneta. Danas možeš otići na YouTube i slušati šta hoćeš. Ja lično danas živim od tantijema i svirki svog benda, što je sasvim ok. Neke ogromne pare me nikad nisu zanimale. 

Funkcionira li u Bosni i Hercegovini ta priča s tantijemama ili se oslanjaš na ove hrvatske?

- Najviše na hrvatske, jer ovdje su konstanti problemi. U tom udruženju za zaštitu autorskih prava su stalno neki problemi oko raspodjele novca, neka prepucavanja, neki lopovluci, nemam pojma šta. Želio bih da sam što dalje od toga.

Radiš li nešto s bratom Adnanom i gdje je uopće njegov Skroz danas?

- Baš i oni rade na novom albumu. Izbacili su tri singla u zadnjih pola godine. Možda ćemo nekad nas dvojica nešto i raditi zajedno, iako nema potrebe, jer mi smo dva različita autora, sa sasvim drugačijim senzibilitetima. Obojica imamo svoju publiku, koja, doduše, jeste malo similarna. 

On kao mlađi brat, pita li ponekad za mišljenje ili kakav savjet?

- Konzultujemo se, naravno. Nije ni on mlađi puno od mene, a diskografski, i u pogledu benda je zreliji od mene. Oni su već dugo na sceni, duže od nas, a izdali su i prvi album nekih pet godina prije nas.

Ajde ispričaj čitateljima Lupige ukratko priču o ta dva benda. 

- Negdje u proljeće 1986. godine Štuke su svirale po lokalnim klubovima. Imali smo neke demo snimke i silno željeli snimit' album. U studio smo trebali ući u martu 1992. godine. U to vrijeme se nekako rodila i ideja Skroza. I, jebiga, počeo je rat. Svi smo se raštrkali, Skroz nije ni krenuo, neki su otišli vani, a neki ostali tu. Znaš sve… Krajem devedesetih nekako se ekipa opet počela skupljati. Adnan je napravio potpuno novi Skroz, a srećom je imao ekipu da to uradi, bili su to ljudi koji su u to vrijeme svirali u Zabranjenom pušenju. Oni su uspjeli to sve srediti i 2000. godine izbaciti album, dok je nama trebalo malo duže. Ja sam se s Đanijem Pervanom, koji je tada radio u Parizu s Darkom Rundekom, pošteno našao tek 2004. godine i sljedeće godine smo odmah objavili album. Bila je to je jedna od prvih ploča nakon rata s područja BiH koja je naišla na ozbiljniji feedback u cijeloj regiji.

Dino Šaran Letu štuke
"U vremenu u kojem dobro nije kurentno, ni u kojem slučaju dobru ne treba okrenuti leđa. Novac nije bog i profit nije sve." (FOTO: Lupiga.Com)

Je li moguće da se ti tih devedesetih nisi bavio muzikom na nekoj izvedbenoj razini?

- Svirao sam po zagrebačkim kafanama. To sam radio, ne stidim se toga. Onda sam 1997. godine počeo da pišem za druge. I danas, kažem, pišem za druge, ali puno rjeđe, jer sad već imam, ajmo reć' neko ime, mogu birati za koga ću pisati i kako ću raditi. 

Koliko, osim Skroza, pratiš što se događa na bosanskohercegovačkoj sceni?

- Ima neki interesantnih hip hopera. Prvenstveno Strava Škola, sarajevski bend, s kojim sam sarađivao, a tu je i Buba Corelli. Pratim i savremenike - Zoster, Božo Vrečo, Amira Medunjanin koja svira po cijelom svijetu, Dubioza kolektiv, Graha je odličan, ali njega u zadnje vrijeme nešto nema. Drago mi je zbog svega što se pojavi iz ove naše vukojebine. Urbana, ajmo tako reći, kultura kod nas sve više odumire. U cijeloj regiji je to tako. Ipak tu ima nešto reaktivno, a to je da kad ti počneš nešto da ubijaš – ono krene da se brani. Evo gledaj šta se dešavalo kad je Vlada Divljan preminuo. Iako se čini da više nema onih koji to poštuju i da su na cijeni neke druge vrijednosti, ljudi su ipak odreagovali, pokazalo se šta je taj čovjek značio. I Kemal Monteno, također. Obojica su zapravo, ajmo reći, „anacionalni“ i nikad nisu rekli ni jednu jedinu riječ kojom bi podržali rat. Vlada je čak emigrirao iz zemlje jer se nije mogao nositi s tim što se tamo događalo. Oko dobrih ljudi se okupe dobri ljudi. U vremenu u kojem dobro nije kurentno, ni u kojem slučaju dobru ne treba okrenuti leđa. Novac nije bog i profit nije sve. To će se vrlo brzo pokazati, bit će kao da je Tesla odjednom upalio svjetlo.

Nikola Tesla je, čini se, jedan od likova koji te poprilično fasciniraju.

- Kako me neće fascinirati? Čovjek koji je osvijetlio planetu. Ovdje su stalno neke rasprave čiji je Tesla. Tesla je božji. Svjetski velikan. Nije slučajno da je on s ovih naših prostora. Njegova ideja je bila vrlo plemenita, a danas se njegovi patenti iskorištavaju u nimalo plemenite svrhe. Ne mogu da ne spomenem te Harpove, to je Teslin izum. Sad će me opet neko prozvati zbog teorija zavjere, ali to postoji i služi za uzimanje energije iz ionosfere, a kad bi se koristili kako je zamišljeno danas niko ne bi režije plaćao. Ali, ne, ovdje se igra s klimatskim promjenama i zadirkuje se prirodu. To će se neminovno odraziti na ljudski rod. I to traje i trajat će sve dok se ljudi ne oslobode strahova. Dvije su ljudske emocije najjače – ljubav i strah. Strah je zajeban, jer iz njega proizlazi i nedostatak empatije i bolesna ambicija i nedostatak morala i onda se ljubav jako teško nosi s time. Čuo sam nedavno, neko reče, da je zapravo zlo uvijek aktivnije od dobra. I ako pogledaš kroz historiju shvatit ćeš da je uvijek tako i bilo. Zlo je nekako uvijek proaktivno, a dobro pasivno, zato što dobro nema interesa. Pogledaj ove ljude oko sebe koje znaš „oduvijek“, primijetit ćeš da su one interesdžije uvijek u nekom speedu, a ovi koji su „o sebi pri sebi“ oni su uvijek easy, jer nemaju interesa, a interes je taj koji diriguje svim međuljudskim odnosima. Eto, radiš taj posao, znaš kad staviš na portal nešto baš istinski dobro, niko to ne čita, ljudima je to dosadno. Pogotovo ovdje kod nas, ovdje je svima sve dobro dosadno.

Neko će reći da opet „paranoišeš“.

- Govore to. Kažu „eno Šaran opet crnjači“. Ali ja ne kukam, samo realno govorim. Ja živim sasvim ok, dovoljno sam situiran, nisam bogat, ali nisam ni sirotinja, mogu pomoći kome hoću da pomognem, ali ne mogu da ne vidim ljude oko sebe. Ali ne gleda se to ovdje. Naš narod i inače ništa nije naučio. Mi smo se poklali između sebe i svi smo najebali u tom ratu, a opet, dan danas, imam osjećaj, da samo zapališ šibicu ponovo bi sve gorilo. I kako onda da čovjek bude optimista. Svim srcem bih volio da sam po cijeli dan veseo i da samo mogu pričati o dobrim stvarima koje me okružuju, ali nažalost... Kao da niko ne primjećuje da je svijet latentno fašistički. Danas je sve puno nekih desničarskih stranaka koje otvoreno žele vratiti fašizam, koji je ionako već na sceni. Vođe dobro znaju recept – zamaži ljudima oči nekom fantomskom ugroženošću i eto te. To je sve topla voda. I ta fiktivna sloboda i to je topla voda, ta sloboda koju promovišu kroz demokratiju. Ta sloboda govora, recimo. I šta s tim? Onda free speech dođe do provokacije. S jedne strane u Kuranu piše da se ne smije slikati Muhamedov lik, a onda ga ovi u Charlie Hebdou nacrtaju, pa dođe do terorističkog napada. Nije to, dakako, opravdano, jer bi po toj logici hindusi kojima je krava sveta životinja trebali nasrnuti na ostatak čovječanstva koji jede junetinu, krenuti u rušenje McDonaldsa i ubijati ljude koji jedu krave. Vjera je privatna stvar, a religija je ukorporirana u politiku i korupciju. Svi mi čekamo zapravo Isusa, oni koji vjeruju u Boga, ili Isu alejhisselama. 

Slobodno možemo zaključiti da si vjernik?

- Jesam, ali to nema veze s religijom. Mislim da nas je stvorilo neko univerzalno biće, a sad kako se ono zove, svejedno je. Vjera je pitanje iskušenja. Moraš dokazati svoju vjeru i ja se to trudim činiti svaki dan. Bog je milostiv, on nije neko ko interveniše. Najgluplje mi je kad neko kaže „kako Bog dozvoli ove ratove“. Pa ne pravi Bog ratove, čovjek ih pravi. Čuj kako dozvoli, pa nije on neki portir. Možda zvučim blasfemično. Nije on naš roditelj, on je stvoritelj. I don't believe in an interventionist God, pjevao je Nick Cave u pjesmi Into My Arms. Ni ja ne vjerujem u Boga koji interveniše. Religija nije vjera. Ja vjerujem u Boga, ali nisam praktikant. Ljudi se okreću od Boga pod vodstvom religijskih institucija. I to ne može biti dobro. Ne bih da propovijedam, ali mislim da je vjera privatna stvar svakog od nas i da religija tu nema šta raditi. Nikakvim institucijama tu nije mjesto. Šta oni rade? Kao skupljaju neka stada i izvode ljude na pravi put i onda ih vidiš u politici i biznisu. Užas, jednostavno užas.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. O STRADANJU MIGRANTA: Planirano opaljenje države

    20.11.2019.

    Nataša Škaričić

    O STRADANJU MIGRANTA: Planirano opaljenje države

  2. PRŽENJE MOZGA: Nove devedesete - Baka Prase, Levijatan i Firer

    04.11.2019.

    Dinko Gruhonjić

    PRŽENJE MOZGA: Nove devedesete - Baka Prase, Levijatan i Firer

  3. ČITANJE IZ DLANA: Plitki grobovi

    01.11.2019.

    Đurđica Čilić

    ČITANJE IZ DLANA: Plitki grobovi

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije