NAGRAĐENA ZA RADIJSKO NOVINARSTVO

„Radio nije mrtav medij, ali ne sviđa mi se ritam koji su nametnule stanice“

ritn by: Zvjezdan Strahinja | 03.01.2021.
NAGRAĐENA ZA RADIJSKO NOVINARSTVO: „Radio nije mrtav medij, ali ne sviđa mi se ritam koji su nametnule stanice“
"Radija su danas u Hrvatskoj svedena na dinamični, ali ipak samo usputni medij, zabavu koju konzumiramo dok spremamo ručak ili se vozimo u autu. Radio nije mrtav medij, kako su neki prognozirali, ali ne sviđa mi se ritam koji su nametnule stanice. To je sve samo ne ono što bismo željeli napraviti od Radio Rojca. Zaboravljene forme, radio drame, reportaže, audio-knjige i slično, ono je što slušateljima treba", kaže Mirjana Radulović, novinarka pulskog Radio Rojca, koja je prošli mjesec dobila godišnju nagradu Marija Jurić Zagorka za radijsko novinarstvo. Nagradu je dobila za emisija emitirana na privremenoj i „kratkoj“ frekvenciji radija zajednice. I to ovu nagradu čini posebnom – ne samo da je teško sjetiti se kad je priznanje HND-a posljednji put stiglo u Pulu i kad je radijsku nagradu dobio netko izvan sustava državnog radija, nego je ovo prvi slučaj da ju je zaslužio neprofitni radio, kojem je tek odobrena službena koncesija.

„Mi se kurčimo da smo turistički grad! A tko je od nas uopće išao na godišnji odmor igdje? Svi radimo po dva posla da bi mogli djeci osigurati ono najosnovnije!“ - dio je to emotivne izjave radnika sada već propalog pulskog Uljanika zabilježene u dokumentarnoj radio drami „Pola citta puttana“. Njome se protežu osobne egzistencijalne drame radnika, ali i promišljanje umiranje grada kroz smrt brodogradnje koja je taj grad gradila.

BILI SMO DJECA ULJANIKA: Ostaje samo titranje jaja na svim jezicima

DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Nevidljivi plamen

CRNI DANI PONOSA BRODOGRADNJE: "Spasimo Uljanik jer Istra je puno više od turizma i ljudi su puno više od sluga"

Autorica Mirjana Radulović s pulskog Radio Rojca za tu je potresnu priču, koja se temelji na materijalu snimljenom na prosvjedu radnika u kolovozu 2018. godine, prošli mjesec primila Nagradu „Marija Jurić Zagorka“ za radijsko novinarstvo koju dodjeljuje Hrvatsko novinarsko društvo. Emisija je emitirana u jesen 2019. godine na privremenoj i „kratkoj“ frekvenciji radija zajednice. I to ovu nagradu čini posebnom – ne samo da je teško sjetiti se kad je priznanje HND-a posljednji put stiglo u Pulu i kad je radijsku nagradu dobio netko izvan sustava državnog radija, nego je ovo prvi slučaj da ju je zaslužio neprofitni radio, kojem je tek odobrena službena koncesija.

"Poznata radijska novinarka Ljubica Letinić napisala je na Facebooku da je velika stvar za Radio Rojc što je dobio nagradu, ali i da je velika stvar za HND što je nagrada otišla takvom radiju. Vjerujem da su i ostali radovi bili dobri, ali HND je napravio hrabar iskorak odlučivši se za medij na margini, koji tada nije imao ni koncesiju. Što nagrada znači za Radio Rojc? Uz koncesiju, koju smo nedavno dobili, to je trenutno najveća stvar za nas. Dokazali smo da možemo raditi profesionalno i pratiti društvena događanja iako smo tehnički potkapacitirani. To je priznanje, ali i velika odgovornost, jer se s koncesijom i profesionalizacijom rada, koja ide s tim, moramo ozbiljno baviti radijskim programom", započinje ovaj razgovor Mirjana Radulović.

Mirjana Radulović _ Radio Rojc
Mirjana Radulović prima godišnju nagradu HND za radijsko novinarstvo (FOTO: HINA: Dario Grzelj)

Nagrada je i potvrda da forme poput radio-drama i dokumentarizam imaju vrijednost.

- Radija su danas u Hrvatskoj svedena na dinamični, ali ipak samo usputni medij, zabavu koju konzumiramo dok spremamo ručak ili se vozimo u autu. Imaju li slušatelji zaista potrebe slušati takve programe ili radio stanice zapravo podcjenjuju slušatelje? Jer radio nije tako zamišljen, kroz povijest je bio ravnopravni medij koji je i informirao i obrazovao slušatelje. Naravno da nije lako aktivno i koncentrirano slušati s obzirom na ritam kojim živimo, ali jako mi nedostaje eter na kojem smo odrasli. Radio nije mrtav medij, kako su neki prognozirali, ali ne sviđa mi se ritam koji su nametnule stanice. To je sve samo ne ono što bismo željeli napraviti od Radio Rojca. Zaboravljene forme, radio drame, reportaže, audio-knjige i slično, ono je što slušateljima treba.

Dakle, postoji publika za takav radijski program?

- Prema povratnim informacijama postoje slušatelji, i to u velikom broju. Neki kažu da nas slušaju jer nemamo reklama, mi u takav blok stavljamo samo promotivni sadržaj vezan za civilno društvo. Naravno da ćemo se s profesionalizacijom morati baviti i marketingom, ali neprofitni smo medij, koji se financira iz drugih izvora, i reklame nam sigurno neće predstavljati prioritet.

„Pola citta puttana“, iliti „Pula grad kurva“, iznikla je iz štrajka uljanikovaca koji se prelio na ulice, što je bio najdramatičniji događaj u gradu kroz duže razdoblje. Je li od početka postojala ideja o dokumentarnoj radio-drami?

- To je bila najvažnija stvar u gradu i željeli smo prvenstveno informirati građane o tome što se zbiva na cesti. Pratila sam zbivanja, bila na svim prosvjedima, fascinantno je bilo kako su se radnici okupili oko Stožera za obranu brodogradilišta Uljanik. Na ulicu je izašao veliki broj radnika i građana, tamo su i eruptirale te silne emocije koje je trebalo zabilježiti. Našla sam se na cesti s upaljenim diktafonom i snimala sve bitne trenutke. Pratila sam i konferencije za novinare i sjednica Vlade u Puli, ali ništa me nije fasciniralo kao atmosfera na ulici.

Nju u radio drami osjetimo i kroz zvižduke, lupanje, sirene, očajne povike radnika, psovke …

- Da, to mi je bilo bitno. Materijala je bilo puno, morali smo napraviti dobar odabir, jer sam deset dana bila na cesti i snimala od kad su radnici ujutro izlazili s porte Uljanika do povratka u brodogradilište. Kući bih preslušavala snimljeno, shvatila sam da sam uhvatila i usputne razgovore ljudi kojima je sudbina vrlo neizvjesna, a vidjelo se da događaji idu u smjeru koji nije dobar za Uljanik i Pulu. Iz dana u dan preslušavala sam materijal i to me strašno dirnulo. Svi mi imamo nekoga tko je radio u Uljaniku. Uljanik nije samo firma, on je gradio stanove, stadione, osnivao klubove, okupljao djecu u sportu i raznim aktivnostima, sudjelovao je u svakodnevnom životu naše zajednice. S jedne strane slušala sam priče tih radnika, s druge strane smo svjedočili nerazumijevanju šire javnosti za njih. Ne da nije bilo potpore ni radnicima ni Puli, nego je bilo puno agresije i omalovažavanja. Nestajalo je nešto jako bitno i vrijedno i za Pulu i za državu, a šira hrvatska javnost nije prepoznala tu dramu. I još je ispalo je da taj neki mali uljanikovac, koji cijeli život vari u štivi broda na 50 stupnjeva, glavni krivac za propast tako jedne ogromne firme. To je bilo strašno!

Potpisom iza uratka stoji Mirjana Radulović, ali i sama kažeš da je to proizvod tima većeg od ekipe radio Rojca.

- U to smo vrijeme u DC-u Rojc napravili i izložbu „Uljanik u Puli“. Snimila sam dvije reportaže „Štrajkofonija“: jednu sam nazvala „Mi gradimo brodove, a brodovi plove“ po pjesmi grupe Gori Ussi Winnetou Francija Blaškovića, a drugu „To nije mjesto za nas“ po pjesmi KUD Idijota. I to su još dva imena neraskidivo povezana s Pulom i Uljanikom. Naknadno, kad smo već imali taj materijal, spontano smo došli na ideju da snimio radio dramu. Za pomoć smo se javili dramaturginji Pavlici Bajsić Brazzoduro, a kompletno oblikovanje zvuka napravio je Dino Brazzoduro.

Okosnica drame je ipak odličan tekst profesora i pisca Igora Grbića.

- Na izložbi smo objavili tekstove Slađane Bukovac, Igora Grbića, Tatjane Gromače, Davora Konjikušića, Borisa Koromana i Dragana Markovine na temu propasti Uljanika. Svaki je bio emotivan, ljutit i osebujan na svoj način, ali Grbićev je tekst bio poseban. Zove se „Addio Pola“, kao i pjesma Gori Ussi Winnetou, a jednim se dijelom veže uz Francijevu percepciju grada, turizma i Uljanika. Na završetku je i priča o prostitutki Patriziji Cosulich iz istoimene pjesme, što me navelo da dramu nazovem po još jednoj pjesmi Gori ussi Winnetoua - „Pola citta puttana“. Proces rada na drami išao je kroz konzultacije, Pavlica i Dino radili su na materijalu u Berlinu, a kako su „Bacači sjena“ tih dana gostovali u Rojcu, zamolili smo Borisa Bakala da nam pročita Grbićev tekst. Bitan dio drame su i objave Stožera - bilo ih je puno, napravili smo odabir i odlučili da ih za radio pročita član Stožera Samir Hadžić …

Uljanik
Radnici Uljanika u štrajku 2018. godine (FOTO: HINA/Daniel Sponza)

Radnik koji je upravo imenovan za direktora nove tvrtke Uljanik brodogradnja 1856!

- Da, tko bi to tada rekao. 

Smatraš li to imenovanje sada otežavajućom okolnošću za radio dramu?

- Ne, „Pola citta puttana“ je odraz tog trenutka. I tko zna što će se još događati, jer Uljanik nije gotova priča. Samir je bio jedan od četvorice radnika iz Stožera koji su redovito dolazili na Radio Rojc i logično je bilo da netko od njih pročita te objave.

Kroz dramu nas vodi Bakal koji smirenim glasom čita sugestivnu Grbićevu priču, a smjenjuje se s potresnim izjavama, zvukovima brodogradilišta i mase ljudi na ulici. Dramatičnih je to 35 minuta, koliko traje emisije.

- Za tu je dinamiku zaslužna Pavlica, a Dino za zvuk. Ja sam samo snimala oko sebe i eventualno prepoznala važnost tog snimljenog materijala. Bilo mi je bitno samo to sačuvati.

Radio drama emitirana je u studenom 2019. godine, ali i dalje se može slušati na Mixcloudu Rojca. Postoji li evidenciju sluša li se ona i dalje?

- Iskreno, nije bila jako slušana kad je prvi put emitirana, nisam to ni očekivala. Kad je opet bila neka frka oko Uljanika, netko ju je otkrio pa su je uljanikovci slušali tada, ali ni onda nije bila neki bum. Naravno da to nije popularan format, a i tema je mučna. Dok gledamo kako očuvati mentalno zdravlje u koroni ne tražimo sadržaje koji će nas dodatno deprimirati. Ali dodjela nagrade HND-a izazvala je interes i sada se drama sluša. Broj slušatelja na Mixcloudu povećao se za tri puta.

Puno je sugovornika, ali tvog glasa u reportaži gotovo i nema...

- Bila sam promatrač s diktafonom u ruci, nisam proživljavala tu egzistencijalnu borbu kao ti radnici. Na dva se mjesta čuje moj glas samo zato jer bi taj dio bilo neprirodno rezati. Puno sam radnika snimila, puno više nego se čuje u radio-drami. Zanimljivo je da nitko od njih nije odbio razgovarati sa mnom. Snimila sam i dvije žene uljanikovaca koje su mi pružile dramatične i jako emotivne izjave. U vrijeme štrajka svi su se nadali da će se situacija riješiti povoljno uz podršku građana i Vlade, a jednu od tih žena snimila sam tek nakon štrajka kad je bilo jasno da stvari idu u neželjenom smjeru. Zanimala me drama nekoga tko je ostao bez primanja, ona mi je govorila da joj je suprug u depresiji, da ne izlazi s prijateljima jer ne želi da mu drugi plaćaju kavu. Govorila je da se mora pomiriti s tim da Uljanika više nema. To mi je bilo strašno!

Mirjana Radulović _ Radio Rojc
"Bila sam samo promatrač potresne priče uljanikovaca s diktafonom u ruci" (FOTO: Zvjezdan Strahinja)

Gdje su sada ti ljudi, koji su do prosvjeda odradili desetljeća u brodogradnji?

- Puno ih je otišlo iz Hrvatske, netko sam, netko s familijom, gledajući samo kako si osigurati egzistenciju. Neki su radnici ostali nadajući se rješenjima, a neki zato jer se nisu snašli.

A Uljanik i Pula?

- Opet se vrte te neke priče o aktiviranju brodogradnje, o osnutku novih firmi. Prvim čovjekom brodogradilišta sada je imenovan radnik i član Stožera. Vidjet ćemo, mislim da ne možemo predvidjeti što će se događati.

Očekivanja Puljana, nakon što je prošao onaj prvi šok koji je izazvao krah tvrtke s tisućama zaposlenih, više nisu tako velika.

- Miriš li se ti s time da Uljanika neće biti? Ja ne mogu! I ne mogu vjerovati da smo toliko glupi da se odreknemo tako velike firme koja je kreirala i život i grad, bila generator znanja, predstavljala svjetsko ime. Pula i je nastala tako što je u nju došla vojska i prije 170 godina pokrenula brodogradnju. I film o brodu „Berge Istra“ Dražena Majića i Zorana Angeleskog pokazuje što je Uljanik nekada značio u svijetu, koliko je bio velik, jak i bitan. Nema opravdanja zašto je Uljanik propao, kao što nema opravdanja zašto su propadale i druge firme, poput Arene trikotaže. A ako se sve to u Puli radi zbog turizma, koji bi se trebao dogoditi na mjestu nekadašnje proizvodnje, neka uživaju u turizmu sada u doba korone.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Zvjezdan Strahinja

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. SHORT STORY SHORT: HDZ nas je naučio da je otpor uzaludan

    03.04.2021.

    Lana Bobić

    SHORT STORY SHORT: HDZ nas je naučio da je otpor uzaludan

  2. DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Kakav je to primjer Zoran Milanović?

    28.03.2021.

    Zdenko Duka

    DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Kakav je to primjer Zoran Milanović?

  3. BURE BARUTA: Put za ilovaču

    24.03.2021.

    Ahmed Burić

    BURE BARUTA: Put za ilovaču

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije