O LJUBAVI I STRAHU KOJI DONOSE OLOVNA VREMENA

Kako sam zaprosila svoju djevojku

ritn by: Marta Šušak/Muf | 30.01.2016.
O LJUBAVI I STRAHU KOJI DONOSE OLOVNA VREMENA: Kako sam zaprosila svoju djevojku
"Djevojka i ja žurnije, praktičnije i aktivističkije razgovaramo o ozakonjenju veze (zovemo ga vjenčanjem jer sam lagala da nismo romantične), ali ne na ljeto kao što sam prije izbora htjela, jer tko zna u kakvom će me stanju zemlja dočekati 18. srpnja, na moj 24. rođendan i našu 5. godišnjicu."

Vjenčanja povezujem sa slikom petogodišnje ili šestogodišnje sebe, u mini verziji vjenčanice s volanima, plave kose podignute u otmjenu frizuru, s tratinčicama. Dva sam puta bila djeveruša, oba puta u nekim obiteljskim kombinacijama, ali outfit je bio isti, kao i efekt – voljela sam biti u centru pažnje. Nekoliko godina poslije počela sam govoriti da se nikada neću udavati – u mojoj glavi brak je bio povezan s majkom koja kuha, sprema i vodi brigu o svemu i ocem koji čita novine jer ne zna skuhati ni pire krumpir. Ja nikada neću kuhati za muškarca, ponavljala sam, ali to je bilo prije nego što sam otkrila da to nije jedina opcija. Već par godina kuham, ženi, jer znam, mogu i ne moram. Kad smo se zaljubljivale i useljavale zajedno, brak nije bio opcija. Brak za ljude poput nas nije postojao ni u rječniku ni u zakonima. I bolje, jer smo zajednički život počele ne pretpostavljajući ništa, pa ni to da će naša veza biti vječna (na koga će glasiti tvoj stan ako ti se nešto dogodi? na mene, jer je to naš stan u svakom pogledu osim pravnom; kome idu mačke kad prekinemo? tebi, da ja mogu udomiti nove).

Ona se borila u prvim redovima da bih ja deset godina poslije mogla reći roditeljima, teti, tetku, baki i teti Božici da živim s njom, s djevojkom – bez srama i isprika. Nakon više od desetljeća borbe, i nakon tri godine veze, dopustili su nam da sklopimo nešto što se zove životno partnerstvo. Ne brak, jer su nam to na referendumu zabranili, ali mogle smo ozakoniti vezu, imovinu i financije. Iako nismo romantične, ja sam paničarka, i opcija ozakonjenja smirivala me kad bih pomislila na sve moguće bolesti, nesreće, selidbe, zdravstvena i mirovinska osiguranja, bolničke posjete. Iako nismo romantične, mi smo aktivistkinje, i opcija ozakonjenja pružala nam je priliku da se imenom, prezimenom i licem na naslovnici popularnog ženskog časopisa proglasimo ženom i ženom.

Kad sam mami rekla da ćemo se možda upartneriti kad nam to jednom ozakone jer ja idem u Berlin i tko zna gdje ćemo u budućnosti biti po meridijanima i paralelama, rekla mi je da za ljubav ne treba papir. Znam ja to, papiri su nam dostupni tek odnedavno, ali za ljubav treba ponos i dostojanstvo i hrabrost.

Djevojka i ja proslavile smo mogućnost ozakonjenja veze pojavivši se u nekoliko medija najavljujući vjenčanje, a onda se ulijenile. Ona je radila pet poslova odjednom, ja sam pokušavala završiti germanistiku – odlučile smo pustiti druge parove da na Markovom trgu bacaju rižu, organiziraju svadbe u treš hotelima blizu Dugog Sela, plešu prvi ples na patetične pjesme (naša je Toxic), maste brke seitanom s okusom doma. Budući da za naša partnerstva još nema scenarija, moramo napisati svoje. Drugi parovi pisali su ih tiho, izvan centra grada, uz probranu publiku.

Naša lijenost i njihova tišina došle su nas glave – u tada još nedefiniranom strahu od budućnosti naših prava djevojci sam, neromantično, praktično i aktivistički, za zimskih praznika predložila da se upartnerimo na ljeto. Izabrala sam kumu i haljinu, odlučila da prsten možda nije najbolja ideja (posljednji put kad mi ga je djevojka kupila, izabrala je najružniji i najkičastiji, a ona ih ionako ne nosi), počela razmišljati kako da spojimo moj katastrofalan i njezin podnošljiv glazbeni ukus i treba li djeveruša na nas baciti rižu ili ružine latice (ili je oboje neekološki?).

Kad lezbijke planiraju, Team se smije. 22. siječnja vrag je odnio šalu i djevojka i ja žurnije, praktičnije i aktivističkije razgovaramo o ozakonjenju veze (zovemo ga vjenčanjem jer sam lagala da nismo romantične), ali ne na ljeto kao što sam prije izbora htjela, jer tko zna u kakvom će me stanju zemlja dočekati 18. srpnja, na moj 24. rođendan i našu 5. godišnjicu. Scenarij još nemamo, ali pisat ćemo ga usput, i javno.

Ljudi koji mi kažu da za ljubav ne treba papir vjerojatno se za taj papir, ili tu ljubav, nikada nisu morali boriti protiv zakona, vlada, timova, rječnika i referenduma koji neumorno rade da tu ljubav učine nemogućom, sramotnom, nedohvatljivom.

Sada, kada mi žele oduzeti pravo da odlučim želim li se vjenčati ili ne, kada, zašto i kako, moje zaruke i taj komad papira postaju najromantičniji čin prkosa, građanskog otpora i ljubavi.

Lupiga.Com via Muf

Naslovna fotografija: Muf


Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. NAŠA DOBROTA JE VEĆA OD VAŠEG ZLA: Sarajevo će biti, fašizam će proći

    08.09.2019.

    Faruk Šehić

    NAŠA DOBROTA JE VEĆA OD VAŠEG ZLA: Sarajevo će biti, fašizam će proći

  2. TURISTI MEĐU NAMA: Hvala što plešete umjesto mene

    20.08.2019.

    Boba Đuderija

    TURISTI MEĐU NAMA: Hvala što plešete umjesto mene

  3. BURE BARUTA: Brega vs. Buba Corelli

    16.08.2019.

    Ahmed Burić

    BURE BARUTA: Brega vs. Buba Corelli

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije