„Lijepo je biti legenda, ali od toga se ne živi“
"Znate šta, biti legenda je lijepo, ali od toga se ne živi" - tako kaže Nikola Plećaš, proslavljeni košarkaš ličkih korijena, zagrebačko dijete i jedna od košarkaških i uopće sportskih ikona glavnoga grada Hrvatske. Devedesete godine minulog stoljeća za Plećaša su vjerojatno jedno od najtežih životnih razdoblja. Duže od deset godina u Zagrebu nije mogao dobiti nikakav posao. Za osvajača olimpijskog srebra, svjetskog zlata i svjetskog srebra, dva europska zlata i dva europska srebra, za čovjeka koji je u Zagreb donio prvi međunarodni košarkaški trofej - Kup Radivoja Koraća - u zagrebačkom sportu nije bilo mjesta, Plećaš pretpostavlja stoga jer njegova srpska nacionalnost nije bila preporuka.
Pristojnu građansku egzistenciju kasnije mu je omogućio bivši zagrebački gradonačelnik Milan Bandić, zaposlivši ga u Gradskom uredu za sport. Gostujući na internetskoj televiziji VIDA, u emisiji Zavidavanje, Plećaš je govorio i o spomenutome, kontroverznom i najdugovječnijem gradonačelniku Zagreba.
"Kada dugo vremena, a to je ipak decenija i nešto, nemate nikakve prihode i živite samo od suprugine plaće, u obitelji sa dvoje djece, onda ostajete izuzetno zahvalni čovjeku koji vam omogući da konačno imate neka primanja i da možete rasteretiti obitelj od brige. Bio sam i ostat ću zahvalan gospodinu Bandiću što je uspio naći načina i volje da me zaposli u Gradskom uredu za sport i što god da se govori o gospodinu Bandiću i kakva god da je tu situacija - ja mu ostajem zahvalan", kaže Plećaš.
Nikola Plećaš, čovjek kojeg je zagrebačka košarkaška publika s tribina bodrila povicima "Sveti Nikola", prva je velika zvijezda zagrebačke košarke, Dražen Petrović prije Dražena Petrovića. Bio je uvjerljivo najbolji igrač zagrebačke Lokomotive i jedan od istaknutih članova reprezentacije koja je jugoslavensku košarku učinila jakom, uspješnom i priznatom u svijetu. Igrao je u početnoj postavi u Ljubljani 1970. godine, kad je jugoslavenska košarkaška reprezentacija osvojila svoju prvu zlatnu medalju na svjetskim prvenstvima. Iz reprezentacije je izbačen 1976. godine, zbog bizarnog skandala sa snimanjem reklame za čaj. Mirko Novosel odstranio ga je i iz Cibone, a Cibona ga je kasnije, pak, gotovo u potpunosti odstranila iz svoje povijesti. Jednom mu je čak zabranjen i ulaz u Ciboninu dvoranu. O tome i brojnim drugim temama Nikola Plećaš govorio je za VIDA televiziju.
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: Ladislav Tomičić
@mzungu-blebetutle, kakoti pṙvo i zadnje, opet se moram zalihostno ponoviti, jeda bī "velikohṙvatske" neznalice i lažljivci istolične tebi naučili osnove iz realnoga svieta i prave poviesti. bosanski kraljevi su uporabljali pojam "bošnjak" za "narodnostnu pripadnost" - čto se vidi iz jedne "bosanske" srjednjevjekovne poslanice ugarskima vladarima, i "bošnjanin" za poobćenu pripadnost njihovu kraljevstvu "bosni". dalje, skoro nigdar ne spominju pojam "hṙvat", ali ga vëndar pṙvič uporabljaju nakon osvojenja hṙvatskih zemaljā na zapadu, i jedino tada u tom kontekstu. u tom istom smislu se pojam "hṙvat" javlja i u povelji bosanskoga "kralja stïpana tomaševića" (nikako "stjepana", jer bo se tako nisu zvali bosanski vladari). daklë u srjednjevjekovlju je pojam "hṙvati" znamenovaô zemlje na kojima su nëgdar živjeli stari "hṙvati", ili su tada i dalje živjeli, ali zapadno od vṙbasa. to isto je vriedilo i za pojam "sṙblji". pojam "hercegovac" tada u tom smislu nije postojaô. na cielom balkanu, zapadno i sjeverno, svjedoče "toponimi"/"mjestopisi" o izgonu starih bošnjakā. ne gledē na to, ogroman broj njih je bīô "poturčen" i "islamiziran", no nëgdje su se stopili s većinskim narodom izvan domovine, a nëgdje promienili i prëuzeli druga manjinska imena. nu, kako je nëgdar razpjevani "slavonac" - pok. slabinac, znaô reći, "šokci su šokirani bosanci u biegu prëd turskom navalom". treće, opet tvoje osnovno neznanje i blebetanje najobičnïjih lažī i podvalā. narodoslovci/etnolozi znaju, da je fra. "jukić" jošte u XIX stoljeću govoriô, jeda ime "hṙvat" u bosni i hercegovini među katolicima ne znači ničtore. sebe je pak smatraô "bosancem", dočim je svoj jezik zvaô "bosanski". slično je onomadne govorila i "slavonska elita". u južnoj mađarskoj/ugarskoj su do razpada AU-a šokci i bunjevci često vođeni pod oznakom "sṙbi katolici", nëgdje i "raci" (do danas se tako mnogi izjašnjavaju). s "bunjevcima" je slično, od sṙbije/vojvodine do mađarske. pod turcima u XIX stoljeću su na balkanu bosanskohercegovačski franjevci težili usaditi među katolike (novi) pojam "hṙvat" - po uputi vatikanske "curije". slično su nastavile djelovati pṙva i druga "jugoslavija", vṙšeći diplomatske i politične pritiske na susjedne zemlje da se svi "stari nazivi" za "jugoslavenske" manjine zamiene s novima "po narodnostnom ključu sukladno vjeri, kako je to učinjeno u jugoslavijama". tada su mađarska, austrija, rumunska i bůgarska počele mienjati svoje stare nazive ter uvoditi pojam "sṙbin", "hṙvat", itd. svejedno, mnogi "bunjevci", "šokci" i "raci" u susjednima zemljama i dalje odbījaju ime "hṙvat". na priekor tomu hṙvatska "YU diploma-t-ija" nastavlja s politikom propale YU-ge, ter izravno zakulisno politično ucjenjuje i prieti susjednoj mađarskoj, rumunskoj, sṙbiji, BiH-u, čṙnoj gori, slovëniji, kosovu, itd. ukratko, ne laži, ne potvaraj, ne kleveći i ne blebeći o fascizmu kada ne znaš ni najosnovnïja poglavlja iz poviesti. zapametí, poviest ne možeš promieniti, niti ju možeš "ravizionirati", jer bo na česte "balkanske obmane i laži" iz hṙvatske "kakademske zajednice", učeni akademski sviet izvan balkana "ne tṙza", niti ga zanimaju.