Tekst Darka Cvijetića prenosimo s prijateljskog Žurnala

Imate vi prečeg posla, gospodine Cvijetiću!

Tako glasi rečenica koju mi je učitelj ponavljao. Na nju dnevno bar triput pomislim. Trošiti (ta riječ raste starenjem onoga tko je izgovori) vrijeme na... (dopiši što želiš) znači upravo to - trošiti, ali vremenu je i potrošivost vrlo konačna!

Doći će tren, kada će sekunda odlučivati u kojem sam svijetu, i nakon koje više nema niti jedne milisekunde, ni svjetlosti, oko iz glave iscuri sve nakupljene slike. Zrno pijeska iz klepsidre, posljednje. Zamisli, posljednje zrno...

Drugim riječima, pišite, pišite, pišite, vi ste nečemu posljednje zrno.

Da, na te sam mislio Žuta Ružo, iza mojega bivanja.

* * *

Ono doba kada su Prijedor pohodili cirkusi, vašari, Romi s plešućim medama... Druga polovica 20. stoljeća. Mladost roditelja, potom i naša. Pioniri, štafete i zastave, omladinske brigade po Jugi kao i po parkovima, kino, Sana, olimpijski plamen pred Dvoranom Mladost.

Doba cirkusa Medrano, koji je bio stacioniran pored Gradskog stadiona, u tzv. "pećanskom parku" koji je tada još bio obična livada. Ili cirkusa Corona, koji je dolazio ljeti i bio pored Sane, na mjestu gdje je danas hotel Prijedor... Nebrojeni vašari s fliperima, vožnje - sudaranja malim strujnim autima na žetone...

Danas je sve to generacijama nakon kataklizme raspada Jugoslavije, krajnje smiješno i nevjerojatno... (Jugom 45 ili fićom u Crnu Goru na more, jarane).

Ipak, ruše, ruše sve što stignu, a da im se uopće ne može objasniti da čine štetu koja je nepopravljiva i da će tako učeći naredne generacije, upravo ih naučiti da budu rušitelji svega ovoga što danas s ponosom prave.

Eh, švrćani postpartizanskih unuka.

A ja se eto sjećam i kako smo kao dječaci išli vidjeti tigrove, zebre ili lavove u kavezima oko velikog šatora sa svjetlećim slovima...

Pa su, samo malo kasnije, životinje izašle iz kaveza i napravile ogromne cirkuse! Bit će da se jedan zvao Rat, drugi baš Corona...

Nitko nema autorsko pravo na stvarnost, samo na njezine interpretacije.

* * *

Umjetnik je osluškivač.

Svega oko sebe, čovjekov supatnik, bilokojeg čovjeka brat, njegova posrnulost. Umjetnik je osluškivač. Jedan korak od nepostojanja, možda Onaj koji je između smrtnoga i smrti. Kao rad nozdrva teleta, para koju izbacuje u nebo, strah dok ga uvlače u klaonicu. Ničega važan. Kao lastavičji let, govorio je učitelj, osmotrite, samo vidilac zna koliko će puta u ovu jesen sunce izlaziti isto, ili treba pomjeriti vinograd 40 metara više od šume, i na suncu će biti već oko 5 ujutro, zrno će biti bogatije bude li ranije okupano jutarnjom mekoćom sunca.

Nikome važno, ali i stvarnost ima pravo interpretirati sebe, kaže Ljiljana.

Osluškivač. Šunjač. Stalker. Varniči od tišine u samoću. Korak iz nepostojanja, sklizak od materine placente.

Biti nositelj autorskih prava na sebe.

* * *

Uvijek pred zoološkim vrtom ostanem iznenađen količinom tuge koju se svi prave da ne vide... Strašno je vidjeti očitu urođenu spremnost živoga bića da zbog konformizma žrtvuje slobodu, čak i kada je prinuđenost uskratila istu slobodu. Konformizam porađa tugu, i najviše tuguju upravo nama najsličniji - majmuni, kao živi prikaz budućnosti ljudskoga roda.

Dresura pokornosti, kažem Ljiljani.

Pa i Crveni soliter je ideja jednakosti koja je zoološka.

Medrano, Corona, Gulag, Abu Graib, Dahau.

* * *

Djed, kat iznad mene, priča mi komšija iz Plavog solitera, živi sam i svu noć tumara kroz stan, satima razgovara s ogledalima. Otići ću mu gore, matere mi, kaže.

Šta ćeš, kažem mu, prijaviti starca?

Ma ne, kaže bijesno komšija, razbit ću mu ogledala!

D. Harms iz Kokinog grada.

Dementiranje. Dresura demencije. Stvarnost.

* * *

Prošloga je mjeseca u Iranu obješeno 29 protivnika režima, i to u jednom danu, što ga čini najsmrtonosnijim danom pogubljenja u novijoj povijesti duboko nesretne zemlje, sada saveznika Rusije i Kine, kao nekad Amerike, dok su ratovali protiv Sadama.

Bez ikakvih protesta 29 "političkih" u jednom dana.

Da, demencija dresiranih.

* * *

Rat i permanentna poratica su nam duboko izmijenili mentalitet, ako se on uzme kao zbir karaktera.

Nama više teritorija, kažu stručnjaci. Imaju samo resursi. Kategorija riječi domovina/otadžbina podrazumijeva samo površinu, ili možda do dubine pradjedovskih kostiju.

Ne dublje.

Dubina je resurs - vode, litija/litijuma, uglja, željeza, bakra, zlata... ali to nije domovina.

Domovina je plitko. Resurs je duboko.

Višnjik svakako treba prodati, mila Ljubov Andrejevna. I da ga posijeku, ostat će naš ujka Vanja. Plitko, plitko je otadžbina, otprilike koliko zastavu možeš pobiti u zemlju.

Autorsko pravo na stvarnost može svatko imati. Na mobitelu.

Imate vi prečeg posla, Ljubov Andrejevna, ali višnjik, mila moja, višnjik treba prodati.

Ili na zakup dati.

Lupiga.Com via Žurnal

Naslovna fotografija: Pixabay