TI IMAŠ NOĆ
Kino
REDATELJ: IVAN SALATIĆ

Postoji tu nešto nepotrebno teskobno, teško i mučno

ocjena: Zvjezdica_vatrena Zvjezdica_vatrena Zvjezdica_vatrena | godina: 2018. | trajanje: 90 minuta
uloge: Ivana Vuković, Nikola Manojlović, Jasna Đuričić, Boris Isaković, Luka Petrone, Momo Pićurić, Marko Stibohar
žanr: egzistencijalna drama
scenario: Ivan Salatić
redatelj: Ivan Salatić
ritn by: Marko Stojiljković | 05.12.2018.
TI IMAŠ NOĆ: Postoji tu nešto nepotrebno teskobno, teško i mučno
TI IMAŠ NOĆ: Postoji tu nešto nepotrebno teskobno, teško i mučno
Nakon svega ostaje nam da se pitamo je li viđeno samo endemska bolest nas na Balkanu ili je igra tako nameštena u celom svetu. „Ti imaš noć“, rediteljski debi rođenog Dubrovčanina, celoživotnog Novljanina i, od pre izvesnog vremena, Beograđanina Ivana Salatića, o tom fenomenu koji nazivamo tranzicijom govori na jedan ideološki čvrst, filmski discipliniran i zapravo lakonski način, uvažavajući i specifikum mesta i generacijske, pa i klasne razlike, iako su dobrostojeći “glasno” odsutni. Radnja filma je toliko usporena da se čini skoro kao da je nema, što „Ti imaš noć“ ponajpre čini filmom stanja. Dijalozi su retki i eliptični, kao da su likovi sve rekli i da im svaka dalja nepotrebna priča predstavlja samo još dodatnu muku. Vreme je zimsko ili rano-prolećno, tonovi boje uhvaćeni kamerom Ivana Markovića sivi su i neveseli, a montaža Jelene Maksimović ima meditativnu konotaciju, dok je u dizajnu zvuka stalno prisutan huk mora i vetra.

Neka davna mudrost kaže da mladi nemaju ništa osim vremena, a stari, pak, imaju sve osim vremena. Što znači da mladi imaju vremena da stvore nešto, iako se to nešto svejedno ne stvara samo iz vremena, truda i dobre volje. Stari, sa druge strane, za vreme koje im je ostalo imaju pravo da potroše ono što su stvorili, uštedeli, stekli … Eh, kada bi sve to bilo tako jednostavno i predvidljivo, pa da svako troši ono što je sticao, a ne da neko ko već ima novac, moć i vlast troši ono što su drugi sticali i razgrađuje ono što su drugi gradili. 

„Ti imaš noć“, rediteljski debi rođenog Dubrovčanina, celoživotnog Novljanina i, od pre izvesnog vremena, Beograđanina Ivana Salatića, o tom fenomenu koji nazivamo tranzicijom govori na jedan ideološki čvrst, filmski discipliniran i zapravo lakonski način, uvažavajući i specifikum mesta i generacijske, pa i klasne razlike, iako su dobrostojeći “glasno” odsutni.

Film, međutim, počinje na vodi, odnosno na kruzeru, brodu za odmor na kojem radi Sanja, po izgledu tridesetogodišnjakinja, ali načeta teškim, radničkim životom. Nju igra mlada srpska glumica Ivana Vuković, hrabra u vrlo anti-glamuroznom i utišanom izdanju. Sanja silazi sa broda u neimenovanoj italijanskoj luci (čini mi se da sam prepoznao Genovu, ali ne bih se zakleo da se nisam prevario), gluvari ulicama i uspeva da se domogne skloništa za beskućnike i migrante. Za razliku od njih ona ipak zna gde ide, u suprotnom pravcu - kući. Kontekst ostaje namerno nedorečen: je li ona dala otkaz ili ju je tako stigla brodska rotacija; nema li novca, čeka li na njega, štedi li ili su je poslodavci jednostavno “zavrnuli”.

Ta kuća, u smislu mesta kamo ide, u pitanju je Bijela blizu Herceg Novog, drugi je, kolektivni lik filma. Sanja tamo i pripada i ne pripada, svedok je dešavanja, ali ona na nju utiču posredno jer je zbog posla često izmeštena od njih. Njena majka (Jasna Đuričić) ima novog čoveka u svom životu i svu energiju ulaže u to. Otac (Boris Isaković) bez posla je kao bivši radnik propalog ili uništenog brodogradilišta, kao i veći deo njegovih vršnjaka koji tumaraju gradićem poput senki i pokušavaju da prežive od danas do sutra. Očekuje se skori definitivni kraj svega koji će nastupiti sa demontažom doka i svi koji su ostali u gradu kao da samo čekaju na kraj bez vizije šta, kako i kuda dalje. Dok se brine za mlađeg brata i sina, te verovatno izdržava celu familiju, Sanja pokušava da sa bivšim mužem uredi dokumente za odlazak u novi život, negde u inostranstvu gde će možda imati veće šanse…

Radnja filma je toliko usporena da se čini skoro kao da je nema, što „Ti imaš noć“ ponajpre čini filmom stanja. Dijalozi su retki i eliptični, kao da su likovi sve rekli i da im svaka dalja nepotrebna priča predstavlja samo još dodatnu muku. Vreme je zimsko ili rano-prolećno, tonovi boje uhvaćeni kamerom Ivana Markovića sivi su i neveseli, a montaža Jelene Maksimović ima meditativnu konotaciju, dok je u dizajnu zvuka stalno prisutan huk mora i vetra. Predominantni osećaj toliko je neugodan da se čini da Salatić sa svojim filmom često pleše po rubu pseudo-žanrovske odrednice “misery porn”, ali je, srećom, u principu ne prelazi, pa se može zaključiti da mu je do likova i toga šta će biti s njima iskreno stalo. 

Neugodnost, dakle, nije plod kalkulacije, nego je naprosto stanje stvari, pa je u njemu moguće naći i male radosti, kao što je to gluma ostatka ansambla sačinjenog uglavnom od naturščika sa kojima Salatić po svom priznanju radije radi nego sa glumcima. Takođe, ideja da se u film ubace dokumentarni elementi, isečci iz žurnala iz perioda kada je Bijela doživljavala preporod kroz industrijalizaciju, kao i gerilski snimljen trenutak demontaže i odnošenja doka, primer su Salatićeve jedinstvene autorske vizije i filmaštva na zavidnom nivou.

Ti imaš noć
Ideja da se u film ubace dokumentarni elementi primer je jedinstvene autorske vizije i filmaštva na zavidnom nivou (SCREENSHOT: Ti imaš noć)

Pa opet, postoji nešto nepotrebno teskobno, teško i mučno u filmu „Ti imaš noć“. Prvo, možda zbog naslova koji je izvučen iz jedne pesnički sročene replike pri kraju jer nam je jasno da niko tu zapravo ništa nema, ni dan ni noć. Drugo, zato što nisam siguran jesam li kao posmatrač za težinu kojoj sam izložen dobio odgovarajuću nagradu, što svakako nije autorova obaveza, ali ne olakšava gutanje gorke pilule. I treće i konačno, što iz toga može proizaći kao zaključak je dojam da je „Ti imaš noć“ pre svega politička izjava temeljena na dosta neobrađenim ideološkim mantrama i potkrepljena nostalgijom za prošlim vremenima koja na bivšu državu i njen ekonomski sistem gleda kroz ružičaste naočare, iako su u stvarnosti likovi u jednakoj meri žrtve starog sistema koji je omogućio manipulacije i sa vrha i sa dna, kao i novog koji stečevinu starih generacija nemilice krčmi. Da stvar bude paradoksalnija, sva je prilika da su to jedni te isti ljudi.

Opet, ostaje nam da se pitamo je li to samo endemska bolest nas na Balkanu ili je igra tako nameštena u celom svetu, pa je Sanjina buduća emigracija i potraga za srećom već u startu osuđena na neuspeh. Na nama je da joj poželimo sve najbolje i da se izvuče, ako ikako može.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: screenshot/Ti imaš noć

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. VIRTUALNA STVARNOST: Doba loših imitacija, kopija i surogata

    18.03.2024.

    Predrag Finci

    VIRTUALNA STVARNOST: Doba loših imitacija, kopija i surogata

  2. POSLANICA LANE BOBIĆ: Za Osmi mart, kupi mi, mama, jedan mali rat

    05.03.2024.

    Lana Bobić

    POSLANICA LANE BOBIĆ: Za Osmi mart, kupi mi, mama, jedan mali rat

  3. DUNI VJETRE: Čudna smrada od Mostara grada

    28.02.2024.

    Srđan Puhalo

    DUNI VJETRE: Čudna smrada od Mostara grada

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije