Njihov je pristup urodio plodom i privukao pozornost selektora filmskog festivala u Veneciji koji su ga uvrstili na program Tjedna kritike, dok je u našoj regiji film zaigrao na dva festivala u državama koje i stoje iza ove koprodukcije, u Srbiji na beogradskom Festivalu Autorskog Filma, te u Hrvatskoj na Human Rights Film Festivalu u Zagrebu.

Film zapravo počinje prilično „normalno”, simulacijom starog televizijskog izvještaja u užem (4:3) formatu slike u kojem nas voditelj informira o raspletu slučaja nestanka izvjesne Draginje Marinković, sasvim obične sredovječne žene negdje s periferije Beograda. Nisu je pronašli, ni pored potrage (a pitanje je i koliko su ju tražili), pa njena (neimenovana) bliska rodbina sada adaptira njen stan s ciljem prodaje u budućnosti, dok na banderi pred zgradom još uvijek stoji plakat s naslovom filma.

U nastavku filma nam Gluščević i Zorić nude tri mogućnosti, tri potencijalne Draginje, svaku od njih igra hrvatska glumica Ksenija Marinković u posljednje vrijeme izrazito prisutna u srbijanskoj kinematografiji, koje ipak mogu biti jedna osoba, naslovna nestala, neprimjetna, možda zanemarena žena. „Prva” Draginja je „samostalna poduzetnica” najnižeg nivoa, prodavačica koja organizira „prezentacije” usisavača po stanovima potencijalnih klijenata. Ako je klijenti ne ignoriraju, onda je eksploatiraju, ali teško da je zapravo primjećuju. Ona će, međutim, primijetiti nešto strašno, nešto što će je natjerati da napravi nešto za sebe atipično: kupiti psihoaktivnu supstancu, uzeti je i otići u provod u klubu, gdje će je ipak netko primijetiti – jednako zanemareni sloj mladih, ali i u njihovom svijetu besciljnog provoda je sredovječna „nabombonirana” žena groteskan prizor koji strši.

„Druga” Draginja je medicinska sestra koja mora makar naizgled ispuniti tuđa očekivanja za osobu njezina spola i dobi. U tu svrhu, ona radi nešto moralno upitno, što pojačava unajmljivanjem glumca/statista da joj za jedan vikend, jedan video-poziv s bratom koji se odselio u Australiju i „uspio u životu” i njegovom obitelji te jednu rođendansku zabavu glumi muža. Cilj je stvoriti dojam ostvarenosti. 

„Treća” Draginja je žena s tajnom, možda amnezijom, a možda i psihičkom bolešću koja bježi od svijeta, ako treba i na ulicu. Ljudi koji joj se predstavljaju kao roditelji možda to i nisu, a svakako je pokušavaju eksploatirati, dok je na ulici i u objektima „normalnog” svijeta poneki ljudi i prepoznaju, kao „onu glumicu iz one reklame”, ali pitanje je koliko su njihova sjećanja pouzdana. A možda je Draginja ipak neka mitska figura, neki mesija ili neko božanstvo čijem će se povratku makar netko radovati ...

„Da li ste videli ovu ženu?“ je film koji će svakako iznenaditi čak i treniranog gledatelja i neće ga ostaviti ravnodušnim. Razlog za to je prije svega scenarij autorskog dvojca i lakoća s kojom se mijenjaju „realnosti” u kojima isti operira, pa i pravila igre tih nekih svjetova nalik na naš, ali ipak „pomjeren” ili makar karikiran. Ne funkcionira niti tu baš sve sasvim glatko, prije svega režijski, jer česte promjene „pravila igre” i poanti koje ciljaju, fingirano eluzivno, a zapravo prilično prvoloptaški, čine to da film izgleda kao omnibus triju kratkih prije nego kao jedan monolitni, što postaje naročito očito u drugoj „priči” koja bi najbolje funkcionirala samostalno. Ali ako je cilj bio ostaviti dojam, onda je to svakako postignuto.

Jedan od glavnih razloga za to je izbor glavne glumice za višestruku, najmanje trostruku ulogu. Ksenija Marinković se već i ovako proslavila ulogama u tom tipu „obične” žene koji ona može okrenuti i na komični i na dramski registar. Ovdje, pak, njena vještina, emocionalne dubine u koje može zaći i sposobnost transformacije, potpuno dolaze do izražaja i nose ovaj film koji upravo poentira na glumičinoj auri „običnosti”. Ostatak glumaca uglavnom su svedeni na kameo-uloge, što nekima odgovara možda za nijansu više mogućnosti za poigravanje s tipovima, ovisno o tim samim tipovima.

Pitanje je, doduše, koliko nešto toliko „pomjereno” i namjerno začudno može doista senzibilizirati neku širu publiku, a ne je samo iznenaditi. Ali dobre namjere su tu, kao što je tu i jaka simbolika koju zapravo nije ni teško iščitati. Ponekad treba samo dobre volje.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Da li ste videli ovu ženu?