BIRDMAN ILI NEOČEKIVANA VRLINA NEUKOSTI
Kino
REDATELJ: ALEJANDRO GONZÁLEZ IÑÁRRITU

Kada zlatni kipići odu u prave ruke

ocjena: Zvjezdica_vatrena Zvjezdica_vatrena Zvjezdica_vatrena Zvjezdica_vatrena Zvjezdica_vatrena | godina: 2014 | trajanje: 119 minuta
uloge: Michael Keaton, Zach Galifianakis, Edward Norton, Emma Stone, Naomi Watts, Andrea Riseborough, Amy Ryan
žanr: drama/komedija
scenario: Alejandro González Iñárritu, Nicolás Giacobone, Alexander Dinelaris, Armando Bo
redatelj: Alejandro González Iñárritu
ritn by: Božidar Alajbegović | 03.03.2015.
BIRDMAN ILI NEOČEKIVANA VRLINA NEUKOSTI: Kada zlatni kipići odu u prave ruke
BIRDMAN ILI NEOČEKIVANA VRLINA NEUKOSTI: Kada zlatni kipići odu u prave ruke
Zlatni kipići rijetko odu u prave ruke, tako da je ovogodišnja dodjela Oscara ionako u velikoj mjeri iznimka po tome pitanju, stoga se okanimo senzacionalističke strane filmskoga svijeta i okrenimo se autorskom svijetu Alejandra Gonzaleza Inarritua i specifičnome mikrosvijetu njegova Birdmana, koji tek na jedva desetak minuta (od ukupnih 119 minuta koliko traje film) napušta prostore kazališta u kojem je smještena radnja. Ova egzistencijalistička drama umnogome je apartna u odnosu na većinu suvremene komercijalne holivudske celuloidne konfekcije i uradak je to iznimne slojevitosti i motivsko-tematskog bogatstva, koji naprosto vabi na višekratno gledanje, i uživanje.

Pasja ljubav, 21 gram, Babel, Biutiful, Birdman – impresivan je niz naslova koji Alejandra Gonzaleza Inarritua čine, uz Paula Thomasa Andersona, najznačajnijim suvremenim američkim filmskim redateljem. Njegov posljednji film Birdman svakako je zasluženo trijumfirao na nedavnoj dodjeli Oscara, odnijevši kipiće u kategorijama najboljeg filma, režije, originalnog scenarija i fotografije. No, budući da je montaža ono što je uvelike pridonijelo formalnoj impresivnosti toga Inarrituova filmskog uratka, velike zamjerke idu holivudskoj glasačkoj mašineriji zbog nedodjeljivanja Oscara Birdmanu i u toj kategoriji. No, zlatni kipići ionako rijetko odu u prave ruke, tako da je ova godina ionako u velikoj mjeri iznimka po tome pitanju, pa se okanimo te senzacionalističke strane filmskoga svijeta i okrenimo se autorskom svijetu Alejandra Gonzaleza Inarritua i specifičnome mikrosvijetu u kojega je smjestio radnju svoga Birdmana.

Birdman je jedan od rijetkih suvremenih filmova (Meci iznad Broadwaya Woodyja Allena je sličan primjer) čija je radnja smještena u kazališni milje. Štoviše, u malo kojem kadru filma kamera uopće izlazi izvan zidova male brodvejske kazališne kuće koja čini mikrosvijet ovoga filma, ali i intimni svijet glavnoga junaka, koji i ono malo vremena koje provede izvan brodvejske kazališne institucije, ne provede nimalo ugodno. Dapače, upravo najkomičnija sekvenca filma - u kojoj je junak, odjeven samo u donje rublje, prisiljen kroz hordu slučajnih prolaznika i senzacija gladnih novinara, od sporednog kazališnog izlaza doći do glavnog ulaza u teatar - puno govori o njemu, te o svijetu koji ga izvan kazališnog miljea okružuje, a u kojemu se on ne osjeća nimalo ugodno, skrajnut i nesviknut na tehnološke novotarije, buku, brzinu i cinizam, a što su sve osnovne odlike suvremenosti i urbanog svijeta u kojemu živimo.

Birdman Michael Keaton
Film je uglavnom snimljen kamerom iz ruke, koja kruži oko protagonista, lebdi i podrhtava, diže se i spušta, ponire i uzdiže se (SCREENSHOT: YouTube)

S formalne strane gledano, upravo sekvenca jest ključna riječ ovoga filma. Jer, film je to snimljen na način srodan primjerice Hitchcockovu Konopcu, sav u naizgled jednoj, gotovo dva sata dugoj kadar-sekvenci, što je naravno ipak iluzija, maestralnom montažom izvedena, jer rezova između kadrova ipak ima, premda u puno manjem broju nego u većini ostalih filmova, ali su jako dobro kamuflirani, gotovo neprimjetni. Film je uglavnom snimljen kamerom iz ruke, koja kruži oko protagonista, lebdi i podrhtava, diže se i spušta, ponire i uzdiže se, od skučena kazališnog interijera u kojemu se radnja odvija stvarajući prostor naizgled veći, širi, dublji i prostraniji nego što on zaista jest, i na taj način sam teatar, koji glavnome junaku egzistenciju znači u najširem mogućem opsegu smislova te riječi (s naglaskom ipak na identitetskoj i samoodređujućoj odrednici, u smislu pomanjkanja vjere u sebe i uopće u smislenost postojanja i svrhovitost nastavka vlastita bitka u svijetu, ipak puno više od one financijske, ali koja također nije nevažna...) simbolički uzdiže na razinu junakova raison d'etre, egzistencijskog habitata izvan kojega on ne može, niti želi živjeti.

Uz Hitchcockov Konopac kao primjer filma također snimljenog u tek nekoliko kadrova, Hitchcockovo ime ovdje je potrebno bar još jednom spomenuti (neočekivano, jer se ipak ne radi o trileru). Poznata je Hitchcockova tvrdnja kako želi snimiti film koji bi se sav odvijao unutar telefonske govornice, što je naravno bilo hiperbolizirano isticanje vlastita poriva za iskušavanjem režijskih postupaka i mogućnosti, ali inačicu čega je Inarritu u Birdmanu uspješno ostvario, tek na jedva desetak minuta (od ukupnih 119 minuta trajanja filma) napustivši prostore kazališta. A kazalište je to u kojemu pratimo nekoliko zadnjih dana pred premijeru drame koju je naslovni junak (u briljantnoj izvedbi Michaela Keatona) napisao (prema Carverovu predlošku O čemu govorimo kad govorimo o ljubavi), te je i režira i u njoj igra glavnu ulogu.

Ta profesionalna višestrukost njegovih uloga analogna je onoj na osobnome, intimnome planu, jer junaku neprestance društvo pravi njegov alter-ego, superjunak kojega je utjelovio u nizu filmskih uspješnica prije dvadesetak godina, gunđajući mu i grintajući protiv kazališta te predviđajući debakl njegove predstave, u želji da ga navede da uskrsne njegov lik ponovo na velikome platnu i na taj način iz pepela, poput feniksa (naravno, usporedbe s naslovnom ptičurinom su namjerne i nimalo slučajne) oživi i njegov filmski lik, ali i svoju zamrlu karijeru. Raspolućen između mogućnosti i želja, podsvijesti i svijesti, htijenja i ograničenja, junak visi o niti, psihološki, financijski, emocionalno i profesionalno, a Inarritu različitim redateljskim postupcima i motivima vrlo uspješno dočarava junakovu tjeskobu i postepenu gradaciju njegova unutarnja urušavanja.

Birdman Michael Keaton
Junaku neprestance društvo pravi njegov alter-ego, superjunak kojega je utjelovio u nizu filmskih uspješnica prije dvadesetak godina (SCREENSHOT: YouTube)

Zapravo se radi o filmskoj inačici romana lika; filmu potpuno fokusiranome na glavnoga junaka pri čemu ne pretjerano brojan, ali vrlo dojmljiv ostatak glumačke ekipe ima partikularnu ulogu – kroz interakciju s glavnim protagonistom preciznije oslikati njegov psihološki profil i pojedine segmente njegova života i karaktera. Tako je primjerice lik sporedne glumice iskorišten kako bi se oslikala junakova promiskuitetnost i emocionalna nepostojanost; lik kćeri dočarava ga kao nepouzdana roditelja, a lik nepredvidljivog konfliktnog glavnog glumca ima ulogu apostrofiranja junakove pragmatičnosti i kompromiserstva. No, unatoč tome, sporedni likovi ne ostaju papirnati, redatelj im daje prostora dovoljno da zažive na platnu, kod svakoga istaknuvši barem naznaku njihova unutarnjeg nemira i intimnih dvojbi. Što je, kod filma lika, ipak sasvim dovoljno, premda bi gledatelj svakako želio više, jer se odreda radi o izvrsnim glumicama i glumcima (Naomi Watts, Edward Norton, Emma Stone, Andrea Riseborough, Amy Ryan).

Osim onih najeksplicitnijih, poput tematizacije protagonistove egzistencijalne i psihičke krize i njegovih nesređenih odnosa s kćeri, kolegama, te njegova pokušaja revitalizacije vlastite umjetničke karijere, Inarritu se na sugestivan način u Birdmanu dotiče još brojnih drugih tema, od sukoba generacija i trivijalizacije medija i holivudskog filma preko spektakularizacije naših života pa sve do zagovaranja klasičnih medija u odnosu na internetske. Pritom većinu toga posreduje u oštrom, ironijskom ključu, sa snažnim kritičkim nabojem. Izostale nisu ni brojne referencije, od kojih je najdoslovnija poveznica s Keatonovim utjelovljenjem Batmana u prva dva dijela toga serijala, dok je najupečatljivija referentna sekvenca ona s poljupcem Naomi Watts i Andree Riseborough, koja priziva gotovo identičan prizor iz Lynchova Mulholland Drivea

Uza sve to još svakako treba istaknuti da, iako se zapravo radi o egzistencijalističkoj drami koja problematizira krizu identiteta i traganje za smislom, Birdman se odlikuje iznimnom duhovitošću, što je značajka neprispodobiva dosadašnjem Inarrituovu opusu. Pritom humornost autor postiže na teži način, virtuoznim režijskim postupcima, a ne verbaliziranjem. Sve u svemu, radi se o filmu umnogome apartnom u odnosu na većinu suvremene komercijalne holivudske celuloidne konfekcije, uratku iznimne slojevitosti i motivsko-tematskog bogatstva, koje naprosto vabi na višekratno gledanje, i uživanje.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: YouTube/screenshot


Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. IVAN ERGIĆ: Povratak

    16.10.2019.

    Ivan Ergić

    IVAN ERGIĆ: Povratak

  2. FENOMEN GRETE THUNBERG: Objekt perverzne zabave medija i javnosti

    01.10.2019.

    Nataša Škaričić

    FENOMEN GRETE THUNBERG: Objekt perverzne zabave medija i javnosti

  3. BURE BARUTA: Nazovi Toplane zbog ratnog zločina

    30.09.2019.

    Ahmed Burić

    BURE BARUTA: Nazovi Toplane zbog ratnog zločina

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije