Hrvatska „skupina novinara i blogera“ boravila je nedavno u Izraelu, gdje su otputovali na poziv izraelskog veleposlanstva. U tom društvu našli su se Valentina Wiesner iz Večernjeg lista, Igor Alborghetti koji je pisao za 24sata, Mira Bićanić koja objavljuje na portalu Liberal, glavni urednik Zadarskog lista Toni Perinić te Petar Vlahov s HRT-a i Boris Havel, čest gost HRT-ovih emisija koje vodi upravo Petar Vlahov. Organizirani posjet rezultirao je zajedničkom fotografijom na kojoj je ova skupina razvukla osmijehe i veliku hrvatsku zastavu na mjestu koje nazivaju „Trumpovom promatračnicom“ i „Izraelskim balkonom u Samariji“ te nizom stilski vrlo sličnih tekstova kojima su zasuli hrvatske medije. Wiesner ih je objavila sedam, Perinić četiri, Alborghetti, koji nije bio previše produktivan, dva, Bićanić je rezimirala putovanje opsežnijom reportažom, dok se Vlahov povremeno javljao televizijskim prilozima.

"Iz kojeg onda razloga već trideset godina, a zadnjih desetak sve monstruoznije izvlačite tu jadnu djecu u kaputićima iz kolone? Odakle vam pravo da žrtve rata prisiljavate da jedni njihov identitet bude izgrađen oko traume koju su proživjeli, kako vam nije neugodno oduzimati im sve druge ljudske karakteristike i tjerati ih da se osjećaju kako je njihovo najveće životno postignuće bilo to što su pukim slučajem preživjeli pakao rata. To nikakve veze s pijetetom i suosjećanjem nema, ali ima s najgorim političkim profiterstvom, medijskim parazitiranjem novinara koji bez mozga i kičme skupljaju sve strašnije i nikad otkrivene priče, i s onim dijelom društva koji svoj kičasti i isprazni osjećaj domoljublja upražnjava s plastičnim lampionima", piše književnica Ivana Bodrožić upozoravajući na retraumatiziranje žrtava uoči obilježavanja 18. studenoga, Dana sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje.

Mamdani je pobijedio jer je učinio za ljevicu ono što je Trump učinio za desnicu: nije se brinuo o gubljenju centra, nego je jasno iznio svoju radikalnu poziciju. Smatram da je, za sada, Mamdani učinio ispravno ostajući unutar Demokratske partije, mobilizirajući njenu popularnu bazu protiv demokratskog establišmenta – da je ušao u takmičenje protiv sve tri ostale sile (stari republikanci, Trumpovi populisti i demokratski establišment), sigurno bi izgubio. Sada bi trebao djelovati oprezno kako bi jasno preuzeo kontrolu nad njujorškim ogrankom Demokratske partije i uspostavio gustu mrežu veza ne samo s demokratskim socijalistima širom SAD-a, već i, slijedeći savjet Bernieja Sandersa, suptilno se obratio razočaranim siromašnim radnicima i farmerima koji obično glasaju za Trumpa. Budućnost Mamdanija su razočarani trumpovci.

Mogli bismo pomisliti pa i zaključiti da s Domovinskim ratom nešto stvarno temeljito nije u redu kad vlasti pokazuju želju da ga brane sankcioniranjem i utamničenjem. Samo budale misle da Hrvati, posebno hrvatski političari, branitelji i turbo nacionalisti pišu hrvatsku povijest, pa onda i povijest Domovinskog rata. Na primjer, kad bi i svi Hrvati ušminkavali Nezavisnu Državu Hrvatsku i Antu Pavelića, a to se nikad neće dogoditi, ne znači da bi tako NDH za povjesničare i povijest bila zapamćena kao za život poželjna država, a Pavelić kao samo vehementni, državotvorni lider. Ukoliko se hrvatskim povjesničarima ne dopusti da sasvim slobodno istražuju Domovinski rat, pa i zločine koji su počinjeni u njemu, a za koje nitko nije, a sigurni smo i da nikad neće u Hrvatskoj odgovarati, to ne znači da se našim Domovinskim ratom i Hrvatskom kao takvom neće baviti srpski, mađarski, talijanski, francuski, ruski ili bilo čiji drugi povjesničari.

Kane je rekao: „Evo baš gledan kako četri mrgaša šaraju grafite po zidu od škole!“ Uča je pitala: „Kakve grafite?“ Kane Šteta je rekao: „Ima par kukastih križova, par ušatih U, pa Ubij Srbina, pa Srbe na vrbe…“ Mi rulja smo svi skočili iz klupa i pojurili smo prema ponistrama. Samo učiteljica Smilja je dreknila: „Mičite se od ponistri! Ajmo svi na svoja mista! Brzo!“ Mi smo u roku dz vratili se u klupe. Uča je rekla: „Da ste odma otvorili bilježnice i krenili pisat zadaće! Naslov je Moj grad!“ Svi u razredu su otvorili bilježnice. Onda sam ja pitao: „A šta ćemo sa mrgama šta crtaju ustaške grafite po školi?“ Uča je rekla: „Šta se to nas tiče? Mi imamo svog posla!“ Ona pederica Sandra je rekla: „Pa tribalo bi nešto napravit…“ Učiteljica Smilja se napečila: „A šta napravit, molinte lipo?“ Ja sam rekao: „Zvat panduriju!“ Uča je podviknila: „Ja da zoven panduriju?! Ja?!“

Nije to lako – živiš u jednoj državi, a uvjeravaju te, i to autoriteti vlasti i Crkve, da zapravo živiš u drugoj. Zato su Hrvati sluđeni, pa boga mu, državu su dobili ima već 35 godina, a sad mic po mic ispada da je Jugoslavija živa, zdrava i, naravno, opasna. I kad smo već mislili da su detektirani svi Jugoslaveni i komunisti koji bi da ruše demokratski poredak, mahom među novinarima, piscima i kulturnim radnicima, odjednom se pokazalo da među takve, koje valjda treba pred zid, spada i stranka Možemo! koja je na vlasti u Zagrebu. Omanja nakana da preimenuju samo četiri ulice na periferiji Zagreba koje nose imena raznih NDH protuha, nije međutim prošla lišo, užasno se naljutila i desničarska vlast i Crkva, pogotovo ona u Bosni otkuda je stigla politička depeša pretencioznog penzionera, kardinala Vinka Puljića.

Uz brojne osude, kritike i zgražanja, u Saboru je prošlog tjedna održan okrugli stol „Znanstveni pristup istraživanju žrtava Jasenovca“. Na rečenom skupu sudjelovao je i publicist i bivši novinar Igor Vukić, koji je na konferenciji za medije tvrdio da nije riječ o logoru smrti, nego djelu represivnog sustava kojim se država branila od onih koji su je rušili. Ovih je dana gostovao i u emisiji Bujica koja je najavljena ovako - „VUKIĆ ODGOVORIO PENAVI: “Jasenovac možda i nije bio ‘hotel’ s pet zvijezdica, al' je mogao dobiti barem tri!“. No, manje je poznato kako je Vukić prije nekoliko godina svoje revizionističke stavove kojima se negiraju ustaški zločini predstavio i na znanstvenom kolokviju. A tu je imao je "nesreću" da je na istom kolokviju sudjelovao i povjesničar Milan Radanović koji je argumentirano secirao njegove teze. Radanović je objasnio da Vukić svjesno i namjerno ignorira sve izvore koji se ne uklapaju u njegovu unaprijed zadanu tezu.

Među onima koji su platili ponajveći ceh studentskih protesta u Srbiji je i šestero mladih članova neformalne grupe STAV koja je pokrenula novosadske proteste. Dok su sinoć u Novom Sadu desetine tisuća građana, uz rijetko viđene emocije, dočekivali studente koji su pješačili iz raznih krajeva Srbije, Anja Pitulić, Doroteja Antić, Jovan Dražić, Branislav Đorđević, Mila Pajić i Dejan Bagarić ove su prizore mogli gledati samo s udaljenosti od nekoliko stotina kilometara prateći Instagram i Facebook. Kakav je to osjećaj znaju samo oni. Naime, oni već više od sedam mjeseci žive u egzilu. To su danas lica s potjernica. Lupiga je razgovarala s četvorkom koja govori što misle o optužbi, kako gledaju na povratak u Srbiju, tko je na sastanku spominjao molotovljeve koktele i u kojem kontekstu, te kako se nose sa životom u egzilu.

Dobar deo kinematografije braće Coen, Joela i Ethana, počiva na „junacima našeg doba“. Oni su poput čuvenog glavnog lika filma „Big Lebowski“, jednostavno „tipovi“, rečeno u žargonu. Kao što je to tip, „dude“, narodski i jednostavno „batica“, koji biva upleten u život multimilionera, ne svojom krivicom već krivicom i zabunom samih otimača. Stabilno odsutni, oni nisu sasvim prisutni ni u sopstvenim bračnim i roditeljskim dužnostima i obavezama, te time podsećaju na kafkijanski izgubljene, otuđene likove, koji znaju da funkcionišu jedino dok se nalaze u dodiru sa svojom profesijom i pasijom. Poput profesora matematike, u „Ozbiljnom čoveku“, koji čitav svoj životni vek posvećuje nauci, mada mu ona ne može ni približno objasniti kako se u njegovom životu, uvek iznova, ponavljaju samo najgori scenariji.