„Stabla gledate kako rastu i meni je to, u prenesenom značenju, novi život, život koji je nenasilan. Stablo stoji na jednom mjestu i daje vam sve što vam može dati. Ono vas ne ostavlja, ono nikuda ne ide. Tu imamo i simbol obitelji, odnosno žene su stup svake obitelji, žene nose sve na svojim plećima, a takvu simboliku nose i stabla. Žene su u nepravednom položaju u društvu, a to najbolje osjetim na svojoj koži i sama, jer sam žena“, reći će Danijela Stanojević, umjetnička direktorica i producentica Ženskog filmskog festivala, pred današnju ceremoniju obilježavanja parka Bundek kao mjesta sjećanja za ubijene žene kroz posljednjih 20 godina u Hrvatskoj, a tom će se prilikom u ovom zagrebačkom parku posaditi točno 400 stabala. „Poanta je upravo da tih 400 stabala ostane kao podsjetnik na 400 ubijenih žena i to od ruke svojih partnera ili najbližih osoba“, dodaje Danijela Stanojević.

19. 4. 2024. Gdje smo? Našli smo egzoplanete, radimo intenzivno na tome da pokrenemo nuklearnu fuziju, koja daje energiju samih zvijezda, promatramo svemir gotovo do trenutka Velikog praska, dakle: gledamo u povijest svemira dalje od trinaest milijardi godina, vidimo stvaranje prvih galaksija, naši mobiteli i računala instantno nas povezuju i daju nam informacije, CHAT GPT-u postavljamo pitanja, on/ ona /ono prevodi i piše za nas, sve je to bilo nezamislivo prije svega desetak godina. U napadu Hamasa na Izrael ubijeno je više od 1.139 ljudi. Istovremeno, u ovom trenutku, u Gazi je stradalo više od trideset tisuća ljudi. Više od 12.000 djece ubijeno je u Gazi. 19. 4. 2024. kažu mi prijatelji – traje i retrogradni Merkur. 828 milijuna ljudi gladuje. U Hrvatskoj je u zadnja dva desetljeća ubijeno 400 žena. Rat u Ukrajini ušao je u treću godinu.

Mnogo toga sam htio napisati, mnogo toga je ostalo samo zamisao. Jedna od takvih je bila i knjiga o estetici stvaralaca. Htio sam pisati o umjetnosti iz perspektive samih umjetnika, iz iskustva stvaralaca. U tome bi mi, znao sam, bile od velike pomoći sve one knjige, bilješke i sjećanja u kojima je sačuvana riječ samih umjetnika, od njihovih dnevnika, preko pisama i njihovih kazivanja o umjetnosti, do intervjua i svjedočenja njihovih suvremenika o njihovom radu. Nadao sam se da bih tako o umjetnosti mogao progovoriti iznutra, iz samih umjetnika i kazati što je za njih same bilo ono što su stvorili. Tako bismo saznali što je djelo bilo u svojoj namjeri, što je ono bilo prije naše percepcije i našeg „suda promatrača”, prije recepcije i svake interpretacije. U tome me posebno zanimale knjige poput Leonardovih bilježnica, objavljena pod naslovom „Traktat o slikarstvu, O duhovnom u umjetnosti" Vasilija Kandinskog.

Ne tako davno, ni pola stoljeća unatrag, žitelji Bihaća i okoline su se bili stopili sa svakodnevnom grmljavinom mlaznih motora avijacije Jugoslovenske narodne armije. Toliko stopili i navikli, da su im eksplozije uzrokovane probijanjem zvučnog zida lakše padale od udara prozorskog krila pri naletu jakog vjetra. A kad nisu letjeli, avioni su spavali u utrobi planine Plješevica, kojoj ovoj dio Bosne i Hercegovine ima najviše zahvaliti što nema ni trunke mediteranske klime. Duboko u njenoj utrobi je iskopana velika rupa koja je bila podzemna avionska spavaonica. O rupi u srcu planine, beskrajno dubokoj, neuništivoj i strahopoštovanoj, već tad je bio stvoren mit. A mitovi su, znamo, i neuništivi. Ili nisu? Adnan nikad nije želio postati pilot. A bio je. Letio je svojim šarenim, često do neprepoznatljivosti, uzburkanim snovima unutar vlastitog sebe. Toliko dugo i daleko da je mogao spoznati, kako horizont vlastitog sebe, tako i horizont prošlosti, sjećanja i strahova.

U jeku izborne kampanje, 2016. godine, kandidat za predsjednika Sjedinjenih Američkih Država, Donald Trump, izjavio je da bi on mogao iz čista mira ustrijeliti čovjeka nasred Pete Avenije u New Yorku, a da zbog toga ne bi izgubio niti jednog jedinog glasača. Tužna istina je da je Trump bio sasvim u pravu: takvo što zapravo savršeno ide uz njegov karakter, ali sama izjava je zapravo tek pojednostavljena parafraza poznatog citata libertarijanske „filozofkinje” i spisateljice Ayn Rand iz njenog romana „Veličanstveni izvor“. Točan citat glasi ovako: „Poanta je, tko će me zaustaviti.” Mogli bismo reći pokoju riječ o (hipotetičkom) odnosu Donalda Trumpa prema Ayn Rand i obrnuto, ali ipak nećemo skretati s teme dalje od toga da samo notiramo kako se njene teorije i njegove prakse sreću u filmu „Veni Vidi Vici“ redateljskog dua koji čine Daniel Hoesl i Julia Niemann..

Svjetska premijera dokumentarnog filma o najsretnijem čovjeku na planeti koji je, po vlastitom nahođenju, „proživio dva života, a možda će i treći”, očekuje vas već danas u programu ZagrebDoxa. Sve što trebate znati o sreći, a uglavnom je riječ o dosta muke, vidjet ćete u Kaptol Boutique Cinema u Zagrebu u 19:30 sati kada će premijerno biti prikazan film „Grandpa Guru” u režiji Silvija Mirošničenka. Dokumentarac prati životni put Srđana Gina Jevđevića, pokretačke sile koja stoji iza fenomenalnog Kultur Shocka. Transformacija od klinca koji se našao u mašini glazbene estrade socijalističke Jugoslavije do pankera u godinama koji puni dvorane kapitalističkog zapada sama po sebi je intrigantna. Međutim, mladić željan slave, nekada poznat kao Gino Banana, uistinu je postao slavan, ali samo onda kada mu to više nije bilo važno.