Švedska akademija objavila je da je mađarski pisac László Krasznahorkai dobio Nobelovu nagradu za književnost. Mađarska je slavila, a bilo je gotovo simbolično što su oba politička tabora u zemlji – makar jedan dan – reagovala gotovo istim zadovoljstvom. Viktor Orbán čestitao je laureatu, a Krasznahorkai mu je odgovorio zahvalom uz napomenu da nikada ne bi podržao njegovu politiku. To je verovatno najdalji domet pristojnosti u savremenom političkom govoru. Srednja i Istočna Evropa, zajedno sa Balkanom, već decenijama očajnički neguju kult tradicije, uvereni da se izgubljeni identitet može povratiti vraćanjem unazad. Toliko smo uronjeni u prošlost da nismo primetili kako je budućnost prošla pored nas. Verovali smo da bez tradicije nema stabilne budućnosti; to je tačno, ali prošlost bez vizije budućnosti postaje siroče.

Proteklog vikenda u Zagrebu je, u organizaciji Inicijative za slobodnu Palestinu, održan prosvjed „Ko je zasp’o, neka se probudi“. Među nekoliko govornika i govornica, na pozornicu se popela i Morana Miljanović, kapetanica broda „Sheeren“ koji je plovio u „Global Sumud Flotili“ s ciljem prekida izraelske blokade. "Revolucija nije događaj nego proces. I često je sasvim neglamurozni rad njege, pažnje, popravaka, pokušaja i pogrešaka. Flotila nije herojska akcija već poziv da vidimo plankton kako svjetluca, da budemo kao plankton koji svjetluca. (...) Hrvatska, zemlja s jakom antifašističkom i antikolonijalnom tradicijom, ima veliku moć da pruži sličan primjer, zajedno s drugim malim državama na periferiji globalnog kapitalizma. Hoće li, ovisi o nama. Mi, takozvani obični ljudi, budni smo i naš pokret je svjetlucav i nezaustavljiv", govori Miljanović.

Godine 1998. vratio se iz Amerike, iz jedne države koju je volio, ali najviše u knjigama, u Bosnu, drugu državu koju je volio, ali najviše u kafanama, dao je slijedeću izjavu za lokalnu TV: "Više volim da umrem kao pisac u Sarajevu nego kao kuhar u Americi." I eto mu ga. Umro je kao pisac u Sarajevu. Ja bih dodala: kao američki pisac u Sarajevu. I time bih željela spojiti, u jednoj rečenici, ono što Dario čitav život nikako nije uspijevao, posebno u posljednje vrijeme: da spoji dva mjesta svoga života: jedno gdje su ga čekale kćeri Nevena i Vesna, i drugo gdje su ga čekale njegove priče. Nevena i Vesna su budućnost koju Dario nije uspio da postigne, kao uostalom ništa drugo vezano za običan, dosadni, naški život. Ali su mu se zato priče nudile tako da mu gotovo svi pisci priča u ovoj državi (i šire) zavide na njima. Oni koji mu ne zavide i nisu kakvi pisci.

Vrelom peglom pritisnuo je tetovažu na podlaktici. Želio je zauvijek izbrisati lik bivše djevojke. Dugo se oporavljala koža na ruci, pio je antibiotike, opekotinu mazao kremom i pokrivao zavojem. Kada je rana konačno zarasla, nova koža nije izgledala kao nova – bila je siva, suha i namreškana. Vratila se i tetovaža, ali ni ona nije izgledala dobro, uokvirena otiskom pegle, bila je nejasna, blijeda i ružna – kakvo je postalo i sjećanje na bivšu ljubav. Uskoro je pronašao novu djevojku koja je postala tetovaža na listu noge. Zajedno su otišli u Njemačku. Prije odlaska rekao je da ga, izuzev ružnih sjećanja, ništa ne veže za Bosnu. Dodao je da kod nas još samo ćevapi valjaju, ali da to nije dovoljno za ostanak. Nikad ga više nisam vidio.

Draga Željka, Žeki, najdraža! Sjećaš li se kako smo se smijali kad su nam prijatelji prošle godine, dok smo na Općinskom kaznenom sudu u Zagrebu slavili šestu godinu našeg divljeg i burnog poznanstva, u šali govorili kako je u vezi muškarca i žene kritična sedma godina? Sjećaš li se kako smo toga ljetnog dana na stepenicama ispred suda zajedno čitali članak na portalu obitelj.hr pod naslovom “Sedma godina – mit ili statistička istina”? “Tvrdnja o sindromu ‘sedme godišnjice’ nije jasno potvrđena statističkim dokazima”, stajalo je u tekstu, i danas ga isprintanog čuvam kod sebe. “Kvalitetna veza zahtijeva otvorenu komunikaciju, međusobno razumijevanje, poštovanje i prilagodbu promjenama koje život nosi.” Ah, “prilagodba promjenama koje život nosi”. Život, mila, i nije ništa drugo doli jedna dugačka prilagodba promjenama.

"Nije žrtva govoriti istinu, već potreba, jedina ispravna stvar koju građanin-ka može da uradi kada drugi ćute. Uradila bih sve isto. I da sam znala da će epilog svega što sam govorila, radila, svega za šta sam se borila, biti ovaj, ništa ne bih drugačije postupila. Ne bih, jer znam da sam govorila istinu i radila isključivo prema onome što znam da je jedino ispravno", kaže Mila Pajić, studentica Filozofskog fakulteta u Novom Sadu, djevojka koja je zbog svog aktivizma već godinama na meti brutalnih napada režimskih „medija“, pogotovo otkako su pokrenuti studentski prosvjedi. U ožujku ove godine, zajedno s više svojih kolega, optužena je za rušenje ustavnog poretka te se trenutno nalazi izvan Srbije, u egzilu. Ovo je prvi puta da se javno oglasila u posljednjih sedam mjeseci, nakon što je dio njenih kolega pušten iz pritvora.

Umesto klasičnog holivudskog happy-enda, svedoci smo, dakle, „topljenju osmeha“. Time se implicitno kritikuje melodramska opsednutost potrage za ljubavnom, malograđanskom srećom. Život se tek otvara prema neizvesnosti, kao da nam poručuje kraj filma „Diplomac“ („The Graduate“, 1967) Mikea Nicholsa. Sve društveno prihvatljive maske, koje su do tog trenutka štitile Nicholsove likove od prevelike ranjivosti, lomljivosti i izloženosti Drugom, bivaju strgnute. Kao što biva osporena kratka ljubavna afera sa gospođom Robinson, čiji je lik takođe doveden u nezavidnu poziciju žene koja će biti trajno obeležena žigom nevoljene i ostarele preljubnice. Ljubav ne trijumfuje. Umesto nje, sluti se, trijumfovaće banalnost i iscrpljivost ordinarnih životnih odluka, izmeštenih u publici nedosežnu budućnost.

Svaki film Paula Thomasa Andersona željno se iščekuje, pa ni „Jedna bitka za drugom“ (u originalu „One Battle After Another“) nije izuzetak. Ovaj Andersonov uradak dočekan je s gotovo unisonim hvalospjevima kritike i publike, uz tek poneki disonantni ton ljudi sklonih cjepidlačenju, upodobljavanju tuđe vizije prema vlastitoj ili naprosto onih koji su željni doze pozornosti i kontroverze. Već se sada govori o gotovo izvjesnim nominacijama i visokim šansama da se one bogato potvrde u sezoni filmskih nagrada, kako po pitanju glavnih glumaca – Leonarda DiCaprija i Seana Penna – tako i po pitanju scenarija, režije i tehničkih komponenata poput glazbe i fotografije. I doista, te priče nisu samo prazna naklapanja, jer ovdje je u pitanju vrlo unikatan i u današnje vrijeme rijedak film.

Pomalo je čudno da film koji je dobio nagradu Oscar, pa makar "samo" za strani film, na prikazivanje u Hrvatskoj čeka skoro godinu dana od svoje svjetske premijere. Niti je Walter Salles neki novi i „neprovjereni” autor, niti je „Još sam ovdje“ film koji je slučajno i bez kampanje osvojio prestižnu nagradu. Naprotiv, još od premijere u Veneciji prošle godine skuplja trofeje (prvi je bio Srebrni lav za scenarij), pozitivne kritike i generalno pozitivan stav gledateljstva. Pa opet, jesenski festivali kod nas su ga preskočili, nakon trijumfa na Oscarima nije ušao u distribuciju pa makar kroz mrežu neovisnih i gradskih kina, pa ga je zainteresirana publika morala „loviti” po inozemstvu ili na internetu. Hrvatsku premijeru imao je ljetos na Cinehillu, ove godine održanom u Fužinama, a zagrebačku na djelomičnoj reprizi programa istog festivala u Laubi početkom rujna.