Već nedeljama se pitam kako da nazovem ovu snažnu emotivnu erupciju koju su studenti izazvali. Ovo je mnogo više od politike. Možda se može objasniti time da ljudi tragaju za izgubljenom nadom. Imaju razloga za to, jer se od usta do usta prenosi rečenica da nakon 5. oktobra 2000. godine nije stigao 6. oktobar. Društvo je potonulo u duboku apatiju. Sa suprugom pešačim ka centru, ulice su pune ljudi koji se kreću prema mostovima. Vidim uglavnom mlade, ali ponegde i starije, koji se oslanjaju na štapove. Srećan sam, pomislim, jer mi štap nije potreban. Istina, sada mi treba mi više vremena nego pre pet-šest godina da stignem do Dunavske ulice. U Dunavskoj takođe masa ljudi ide ka obali. Krećem s njima. Želim svojim očima da proverim koliko su verodostojni prizori koje televizija prenosi uživo. Jedno je sigurno – televizija ne može preneti atmosferu.

Prema popisu iz 2021. godine, u Republici Hrvatskoj udio Hrvata u nacionalnoj strukturi stanovništva iznosi 91,63 posto, dok je katolika 83,2 posto. Velika većina katolika u Hrvatskoj su, očito, Hrvati, no ono što popis stanovništva ne pokazuje je da se Hrvati i katolici koji žive u Hrvatskoj mogu svrstati u dvije skupine: prvu čine Hrvati koji su katolici, a drugu Hrvati katolici. Na prvi pogled se ovakva klasifikacija može činiti cjepidlačenjem, no ona je ključna za razumijevanje odnosa i pojava u današnjem hrvatskom društvu. A u čemu je, dakle, razlika između Hrvata koji su katolici i Hrvata katolika? Hrvati koji su katolici poštuju Ustavom Republike Hrvatske propisanu odvojenost vjerskih zajednica i države i nemaju ambicije uređivati zakone u skladu s religijskom doktrinom. Nasuprot njih, imamo Hrvate katolike. Teško je procijeniti njihov broj, ali nedvojbeno je da su mnogo glasniji i prisutniji u javnosti.

Kad god se pojavi bunt u želji za povećanjem plata, dolazi i do reakcije poslodavaca protiv takvih želja, uz prijetnje o otpuštanju radnika. Onda zasjednu sindikati, vlast i poslodavci da vijećaju o potencijalnim rješenjima, a najčešće iz te diskusije radnici izvuku kraći kraj. Pa tako vlast govori kako u budžetu nema novca, privatnici govore kako oni nemaju novca da plaćaju radnike, a radnici govore kako nemaju novca da žive. Niko, čini se, nema nikakvih novaca, a živi se. Često se zaboravlja društvena uloga poslodavaca i radnici se uvijek okreću vlasti u borbi za bolje uslove života. Čak mnogi radnici i suosjećaju sa poslodavcima, pa se tako neki protive rastu plata, smatrajući da poslodavci objektivno ne mogu plaćati više od onoga što plaćaju. Otuda, iz tog nerazumijevanja pojma „profit“, s kombinacijom straha i oportunizma, dolazi do toga da radnici nisu nimalo organizovani u privatnom sektoru.

„Ako su, kako tvrdite, vaši drevni preci bili tako primitivni kako objašnjavate ovaj čarobni megalitski kompleks?“ Turistički vodič se okrenuo prema uspravnom, divovskom kamenju poredanom u dva kruga kamenih blokova te promucao na tečnom korejskom: „Istina jest kako stijene ovog kamenog kompleksa skrivaju u sebi tajnu svog nastajanja i svrhu, kao što je istina da znanstvenici diljem svijeta nisu uspjeli dokučiti primarnu svrhu kamenog obruča širokog 105 metara koji je postavljen na ovom mjestu, ali tako primitivna civilizacija ipak nije mogla napraviti visoko sofisticiranu zvjezdarnicu iz prostog razloga što tadašnji stanovnici nisu posjedovali znanja iz pitagorejske matematike, tako da je sama teorija prilično nategnuta.“ Mladi Kojejac u dresu Hajduka iz Splita ipak se nije dao smesti: „Znači milijun posjetitelja, koji dolaze da se dive ovom mjestu, su debili?“

„Braća“ („Bratři“), češka biografska, usto i period drama nabijena akcijom u trajanju od dva sata i 15 minuta, u kojoj redatelj Tomáš Mašín i scenarist Marek Epstein razlažu polarizirajuć moment novije nacionalne povijesti, mogla bi lako (čak i bolje) funkcionirati kao trodijelni serijal od 45 minuta po nastavku. Tako je nekako, kao epski, prostorno razvedeni triptih, taj film i komponiran. U uvodnom dijelu izlaže se društveno politički kontekst Čehoslovačke s početka 1950-ih, kao i obiteljske prilike iz kojih potječu Josef i Radek Mašín, titularni protagonisti. Treba odmah reći, u pitanju su stvarni likovi, akteri kontroverzne epizode čehoslovačkog poraća kojom su se poslije 1989. godine, odnosno Baršunaste revolucije intenzivno bavili i publicisti i povjesničari, a ni 70 godina kasnije u tamošnjoj javnosti nema konsenzusa jesu li ti mladići, tada u ranim dvadesetima, bili heroji ili teroristi.

Slavni režiser i scenarista Aki Kaurismäki svojim zadnjim filmom „Palo lišće“ („Fallen Leaves“), iz 2023. godine, ponovo nas vodi u državu koja je proglašena zemljom u kojoj su ljudi najsrećniji – Finsku. Kaurismäki, dobitnik specijalne nagrade žirija na 76. Međunarodnom filmskom festivalu u Cannesu, donosi sve što poznajemo kod finskog majstora, s tim što je tu i nešto novo, sveže i nostalgično. Upoznaćemo dvoje usamljenih ljudi koji će se slučajno sresti i razviti simpatije jedno prema drugom. Helsinki, Finska. Grad je prazan, mračan i tih. Sudbina ukršta puteve dvoje samotnih pripadnika niže radničke klase. Ansa radi u supermarketu, ali ubrzo dobija otkaz jer je uhvaćena kako u torbu stavlja paketić sira sa isteklim rokom. Zatim pronalazi sve gore poslove, prvo kao pomoćnica u sumnjivom baru, a onda kada vlasnika uhapse baš na dan za isplatu plate, i u fabrici. Ona se, dakle, za svoje mesto pod suncem bori radom, strpljenjem i upornošću.