„Cijela je jedna urbana mitologija ispisana o našim snalažljivim ljudima koji nalaze rupe u uređenim demokratskim sustavima: jedan je naš tako u Americi u mesara kupio deset kila jagnjetine, pa žicom sastavio cijelo jagnje i okrenuo ga na ražnju, drugi opet shvatio da zakon u civiliziranoj Švicarskoj nije predvidio bespravnu gradnju, pa sagradio kuću na Ženevskom jezeru. Hiljadu godina Amerikanci i Švicarci kupovali samo janjeće plećke i gradili samo s urednim dozvolama i papirima, i nitko se nije sjetio da sastavi jagnje ili sagradi kuću na državnoj zemlji“, piše Boris Dežulović u novoj kolumni za Oslobođenje koemntirajući najnoviju bh aferu

Dugo vremena neka vijest nije izazvala toliko žučne polemike, kao ona koja je ovih dana objavljena na kazahstanskoj web stranici Voxpopuli.kz o vjenčanju dvije djevojke, što je navodno prvo gay vjenčanje u ovoj zemlji. Društvene mreže zatrpane su komentarima. I dok jedni već spremno kreću u pohod protiv zla i demografske propasti, drugi djevojkama žele svu sreću. Mladenci, Karolina i Kristina, što se može vidjeti na fotografijama objavljenim na Voxpopuli.kz, potrudile su se da vjenčanje uglavnom bude preslika uobičajenih modernih vjenčanja u Kazahstanu

Vjerojatno najstigmatiziraniji ljudi u današnjem društvu su oni koji su, stjecajem raznih okolnosti, ostali bez krova nad glavom. Uglavnom ih zovemo beskućnicima. Društvo je od njih okrenulo glavu, a najčešća reakcija njihovih sugrađana je jednaka, jer čini se da je upravo najlakše pogledati negdje drugdje. Brojne su predrasude koje gajimo prema beskućnicima, a samo jedna ispijena kava s nekim od njih mogla bi promijeniti naše mišljenje. Upravo na tu ideju došli su u udruzi „Ulični suputnik“ koja je organizirala projekt „Kava s beskućnikom“. „Njima više znači sat vremena nečijeg društva nego sve primljene donacije“, poručju nam iz udruge

Slobodan Prosperov Novak ukazao se u studiju Hrvatske televizije, divaneći u emisiji „Nedjeljom u 2“ s partnerom klimoglavih dosega, da bi još jednom uputio općinstvo u finese svoga humanizma. Humanizam S.P. Novaka je polivalentnoga tipa. Da bi se razumio polivalentni humanizam S.P. Novaka nužno je zauzeti „hrvatsku perspektivu“. Kome nije sasvim bistro što je to „hrvatska perspektiva“, dovoljno je da se zavali u fotelju, otpije pola krigle kvalitetnoga domaćeg piva, cokne jezikom, podrigne, usvoji ono što na Hrvatskoj televiziji S.P. Novak drobi o stvarima koje se tiču ljubavi prema domovini – na primjer da su „konačno Srbi Hrvatima postali Bugari“, ili da „trebamo biti sretni što se Rusima uvode vize“, ili da bi, izgradi li se u Trebinju igralište za golf, „tamo živjeli neki bolji ljudi“ – i već je do guše u „hrvatskoj perspektivi“.

„Ovim činom želimo podsjetiti građane i građanke da je postojalo vrijeme kad smo svi bili jednaki pod jednom zastavom. Kad je Suljo imao ista prava u Prijedoru, kao i Petar u Sarajevu, ili Ivan u Travniku“, poruka je koju su danas, na Prvi maj, uputili građanima Bosne i Hercegovine glumac Feđa Štukan i aktivista Emir Hodžić. Njih dvojica su s nebodera u sarajevskoj Titovoj ulici razvukli zastavu upokojene i mnogima nikad prežaljene Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine i, zajedno s poznatim kadrovima iz filma Valter brani Sarajevo, to ukomponirali u kratki video

„A što drugog maja“ ili „Međunarodni praznik rada – 370.058 – i mi ga želimo“, samo su neke od poruka s plakata napravljenih povodom Prvog maja, praznika rada koji se u ovoj zemlji danas zapravo niti nema zbog čega slaviti. Radnici ovdje nisu cijenjena kategorija, a njihova prava svakog dana su sve manja, čime je jasno utrt smjer za buduće generacije koje teško da će dočekati dane uživanja u svojim zasluženim mirovinama. Natječaj za izradu prvosvibanjskih plakata raspisao je SSSH, a Lupiga na ovom mjestu donosi najuspjelije radove, uz napomenu da se u potpunosti slažemo s izborom pobjedničkog uratka