Prošlogodišnje reprezentativno prvenstvo, kao i ovosezonska klupska natjecanja pokazali su u kakvom je stanju europska košarka. Plasman Cibone u Top 16 Eurolige dao je znatan doprinos ovoj temi. Cibosi su, ni krivi ni dužni, „prošli“ skupinu sa samo tri pobjede (i sedam poraza) te koš razlikom – (minus) 105. U većini utakmica su služili kao vreća za napucavanje, a na kraju su se ipak kvalificirali u drugu fazu natjecanja, gdje su se uz malo više sreće čak mogli probiti i do četvrtfinala. „Na tragu“ toga je i uspjeh beogradskog Partizana, koji se kvalificirao na završno natjecanje (Final 4), premda je prije početka sezone, kao uostalom i prijašnjih godina, promijenio gotovo cijelu momčad, prodavši većinu igrača kako bi uopće „opstao“. Taj i takav Partizan pobjeđuje i „najjače“ europske ekipe (i na njihovu terenu), što također puno govori o njihovoj kvaliteti.

Da „nešto nije u redu“ možda je i najviše pokazalo spomenuto lanjsko reprezentativno Europsko prvenstvo (u Poljskoj). Osim Španjolaca, koji su izgledali kao da su s druge planete, ostale reprezentacije su bile - srednja žalost. Čak je i hrvatska izabrana vrsta, koja je većinu utakmica (od)igrala loše, bila „blizu“ polufinala i borbe za medalje. Igralo se, uglavnom, „na mišiće“ s taktikom kako protivnika svesti na što manji broj koševa. Ta ružna košarka, u kojoj je rezultat, primjerice, bio 53:51, nije bila „za gledanje“. Tribine su na većini utakmica gotovo „zjapile“ prazne.

Veliki je problem u stvaranju igrača – gladijatora. Momčad koja ima snažnije „balvane“ pod koševima bolje i prolazi, a igrači – „umjetnici“ su sve rjeđi. Ono malo „istinskih“ talenata gledaju kako će što prije otići u NBA ligu, uzeti novce i tamo radije sjediti na klupi nego igrati u nekoj europskoj momčadi. U „suprotnom pravcu“, pak, uz nešto kvalitetnih igrača, nerijetko ide i „američki škart“ (ne osobito kvalitetni ili isluženi košarkaši koje „uvoze“ europski klubovi), a Europljani su, uz to, usvajanjem američkih pravila i sustava vrijednosti unazadili svoju košarku.

O krizi „euro-basketa“ govori i to što je Jadranska (NLB) liga jedna od (naj)jačih na „kontinentu“, a zapravo je poput „neželjenog djeteta“. U Partizanu su od početka govorili kako ih je FIBA natjerala da tu sudjeluju, a i njihovi navijači su protiv tog natjecanja. No, niti tifosi drugih klubova u najmanju ruku „nisu ludi“ za tom ligom. Na većini utakmica je atmosfera tako „vrela“ da se čuje škripa tenisica igrača. S tim u vezi se postavlja pitanje igraju li se uopće utakmice zbog navijača? Cibona se, inače, već godinama oslanja na kupovinu igrača („svega i svačega“). Takva je politika, između ostalog, gotovo dovela do „bankrota“ i sada bi hrvatski (prije svega zagrebački) porezni obveznici trebali spašavati taj klub. U drugim (također posrnulim) našim klubovima, pak, smatraju da je upravo Cibona dala „znatan doprinos“ uništavanju hrvatske košarke.

FOTO: KK Partizan