„Što si želite u sljedećoj godini?“ – pitala sam djecu u Isusovačkoj službi za izbjeglice u Zagrebu krajem studenoga. 

Nastala je šutnja i međusobno pogledavanje. Tamo se okupljaju subotom popodne s volonterima koji im pomažu u učenju. Dobri su đaci, mahom srednjoškolci, no ponekad im treba pomoć s hrvatskim jezikom. Većina ih je tu oko tri godine, došli su kao izbjeglice i odlično su svladali jezik, no nekada nešto ipak zapne, a osim toga, marljivi su i ambiciozni i žele biti što bolji u školi. 

„Može biti bilo što, što god da želite, neki poklon, novo iskustvo... Ja si na primjer želim dečka“, pokušavam ih otvoriti i razbiti tišinu.

Smiju se. Jedna cura odmah kaže da bi i ona dečka. Živo razgovaraju na arapskom, to im je svima materinski jezik. Od onih koji su se pristali snimati, troje ih je iz Sirije, jedna cura iz Iraka. Naglašava „k“ da ne bih mislila da je iz Irana. Ona prva počinje. Bez pripreme kaže da joj je najvažnije da vidi baku i djeda. S njima je odrasla, oni su izbjegli u Tursku i nije ih dugo vidjela. 

Iako o tome nismo razgovarali niti sam otvarala teme prošlosti i izbjeglištva, odmah je jasno da ova djeca imaju drugačije želje od djece koja odrastaju u miru i sigurnosti, s obitelji na okupu. Nitko nije spomenuo da želi mobitel ili nove tenisice. Cura koja ide u osmi razred kaže da želi vidjeti sestru koja je izbjegla iz Sirije u Libanon i nije je vidjela četiri godine. Htjela bi da zajedno dočekaju 2021. A želi i smršavjeti. Petnaestogodišnjakinja kaže da želi vidjeti najbolju prijateljicu, obje su u isto vrijeme morale otići iz Sirije i zajedno su im obitelji došle do Europe, no prijateljica je otišla u Njemačku. Nisu se vidjele pet godina. Dečko nije vidio starijeg brata četiri godine, brat je u Idlibu, a tamo je još opasno. Upravo se ovih dana vode borbe u sirijskoj provinciji Idlib, ljudi ginu i tisuće ih bježe. 

Temeljem nekih od njihovih želja nastao je video, kao novogodišnji podsjetnik na milijune djece koju su u izbjeglištvu i na one koji žive među nama. 

Na svijetu je krajem 2018. bilo 29,5 milijuna izbjeglica, prema podacima UNHCR-a. Od toga polovinu čine djeca. Mnogi od njih će čitavo djetinjstvo provesti daleko od kuće, mnogi i razdvojeni od obitelji. Godine 2015., kada je veliki broj izbjeglica došao u Europu, jedno od četiri tražitelja azila u Europskoj uniji je bilo dijete, prema izvještaju UNICEF-a. Od 2016. do danas u Hrvatskoj je bilo gotovo 2.000 djece tražitelja azila, od toga ih je nešto manje od 300 dobilo zaštitu. Među njima su i djeca koja su došla bez pratnje odrasle osobe. 

Djeca s kojom sam razgovarala su također dobili zaštitu u Hrvatskoj i tu žive s obiteljima, mada ne sa svim članovima. 

Stručnjaci kažu da djeca izbjeglice u sebi često nose traume. Prvo su bila izložena strahu, a možda i nasilju u svojoj zemlji, potom dugom, teškom i neizvjesnom putu te zatim sasvim novoj sredini u koju su došli. I ponovno neizvjesnosti, jer ne znaju hoće li ostati tu gdje su došli. Druga djeca izbjeglice s kojom se sprijatelje u prihvatilištu često odlaze i dolaze novi. Kada krenu u školu, često su jedini stranci u razredu i moraju se brzo prilagođavati. 

Udruga Balkon iz Zagreba, u suradnji s Kulturnim centrom mladih Kutina, provodila je projekt „Coloursof a Journey“ u sklopu kojeg su s djeca izbjeglice crtala. Sasvim mala djeca crtala su ljude s puškama koje su bile uperene u njih i njihove roditelje. Crtali su ljude koji plaču jer na moru nemaju pojas za spašavanje, tenkove, avione, brodove nakrcane ljudima i utopljenike. Crtali su i kućice s cvijećem na prozoru. Crtali su obitelj na okupu. 

Prilog je nastao u suradnji s UNHCR-om Hrvatska, Agencijom UN-a za izbjeglice

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: screenshot/YouTube