Pod geslom "Za život, obitelj i Hrvatsku" danas je u Zagrebu i Splitu, uz veliku pasku medija, održana „antichoice“ povorka „Hod za Život“, u organizaciji nekoliko udruga civilnog društva i vjerskih pokreta. Uoči povorke Hrvatska biskupska konferencija pozvala je na molitvu za taj događaj, a Lupiga na ovom mjestu donosi „glasove za ženska prava“ u produkciji Montažstroja, koji nastavlja svoj projekt o reproduktivnim pravima. 

„Mlada radnica Hete, protagonistica drame CIJANKALIJ §218, je mrtva. Hete je podlegla posljedicama nestručno provedenog ilegalnog pobačaja. To je svršetak drame CIJANKALIJ §218. Ali ovo nije svršetak Montažstrojevog projekta. U nastavku projekta Montažstroj će propitati vezu proleterske tragedije iz Weimara iz 1929. godine s Hrvatskom 2017. godine“, navode u Montažstroju gdje će objavom dodatnih sadržaja svog projekta pokušati povezati prošlost s današnjom društvenom stvarnošću. 

S tim ciljem su na internetskoj stranici cijankalij.montazstroj.hr postavili trinaest video snimka izjava umjetnika koji su sudjelovali u projektu. Oni su  Darija Lorenci Flatz, Tihana Lazović, nedavno preminuli Ante Perković, Goran Grgić, Adrian Pezdric, Nina Violić, Dado Čosić, Sven Jakir, Vilim Matula, Suzana Nikolić, Urša Raukar, Lukrecija Tudor i Bojan Navojec.

„Oni su se priključili projektu kao umjetnici, ali i kao građani koji smatraju da je pitanje pobačaja tema o kojoj moramo voditi dijalog, koliko god to ponekad bilo teško i naizgled nemoguće“, kažu iz Montažstroja, pojašnjavajući da su se glumci i autorski tim projekta suočili s pitanjima poput: Treba li pobačaj biti zabranjen? Što donose zabrane pobačaja? Smije li pobačaj postati roba na crnom tržištu? Jesu li žene samo inkubatori za jačanje nacije? Kako podizati djecu bez doma i posla?

No, kažu, preostaje pitanje može li se pobačaju pristupati samo iz (bio)etičke perspektive, kada su razlozi za prekid trudnoće najčešće ekonomski uvjetovani, kao što to pokazuje drama CIJANKALIJ §218.

"Kad ti se netko miješa u tijelo, mislim da je sloboda govora vjerojatno sljedeća stvar koju neće imati tko braniti", reći će u kratkom videu Ante Perković, dok će Tihana Lazović dodati: "Nitko na ovome svijetu ne može odlučivati što ću ja sa svojim tijelom".

"Mislim da se ova rasprava o pobačaju, uvijek zapravo vrti na etičkoj razini, a da su razlozi zbog kojih se odlazi na pobačaj uglavnom novčani", smatra glumac, Sven Jakir, a njegov kolega Dado Čosić se pita: „Možemo izroditi još milion Hrvata, ali što s tim kad će taj milion otići iz ove zemlje?“. 

Sve što su umjetnici rekli o ovim pitanjima možete pogledati na ovom linku. 

„Ovim smo projektom pokušali podsjetiti da je prilično lagodno proglasiti se borcima 'za život', u kontekstu zabrane pobačaja, a u isto vrijeme ignorirati surovu stvarnost u kojoj žive mnoge žene i njihova djeca. Također je lagodno ignorirati klasni jaz među ženama: od posljedica ilegalnog pobačaja su redom stradavale siromašne žene, a ne bogate. Potencijalna zabrana pobačaja u Hrvatskoj, ili daljnje smanjivanje njegove dostupnosti, imat će posljedice prije svega za najugroženije žene u našem društvu. Na kraju krajeva prema nekim statistikama, svakih deset minuta u svijetu umire jedna žena od posljedica nestručno izvedenog pobačaja. To je podatak kojim završavamo našu zvučnu rekonstrukciju drame Cijankalij §218“, kaže osnivač Montažstroja i kazališni redatelj Borut Šeparović u razgovoru za Lupigu. Napominje kako vjeruje da se mora postići konsenzus oko smanjenja broja pobačaja, ali da to treba napraviti širenjem edukacije, kontracepcijom te poboljšanjem radnih i ženskih prava.

Šeparović dodaje kako mu je izuzetno drago što je na ovom projektu imao priliku surađivati s trinaest sjajnih glumca, koji su priči dali ne svoj umjetnički doprinos, nego i onaj građanski – hrabro snimivši svoje izjave o zabrani pobačaja, pri tome detektirajući ključne probleme oko ovoga pitanja.

„Istupi javnih osoba su važni, ako se sjetimo da je javna akcija 374 poznatih žena u Zapadnoj Njemačkoj imala velik utjecaj na legalizaciju pobačaja koja se dogodila 1972. godine u DDR-u, a 1976. godine u Zapadnoj Njemačkoj. Sličnu ulogu su javne osobe imale i u procesu legalizacije pobačaja u Francuskoj. Tako da se nadam da smo barem djelomično uspjeli nastaviti misiju Friedricha Wolfa, pisca drame Cijankalij §218, da je umjetnost oružje ... da umjetnost može poslužiti u raznim borbama koje se vode u našem društvu, radi očuvanja krhkih prava koje smo stekli u borbama iz 20. stoljeća. Na neki način želimo i započeti dijalog u ovom društvu koje je zastrašujuće i naizgled bespovratno polarizirano“, zaključuje Šeparović.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Montažstroj

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Korak dalje: Izazovi europske Hrvatske"