Prošlog je tjedna, još dok je trajalo Europsko nogometno prvenstvo, Beč posjetila hrvatska performans reprezentacija. Gotovo u punom sastavu. Dogodilo se povodom izložbe „Masculine Icons“ na kojoj su izloženi radovi Tomislava Gotovca, Luize Margan, Branke Cvjetičanin i Vlaste Delimar, a zajednički s festivalom DOPUST u organizaciji Marka Markovića i kustosice Michaele Stock. Galerija Michaela Stock smještena je u umjetničkoj četvrti nadomak tržnice Naschmarkt, u četvrti Freihausviertel poznatoj po otporu gentrifikaciji Grada Beča. 

Drugi dio DOPUST-a, odnosno Dana otvorenog performansa u Splitu, održat će se u rujnu, kao i od svojeg osnutka 2007. godine. Pored ovakvih iznimnih relokacija festivala, od kojih je jedna već održana 2011. godine u New Yorku, a sljedeća bi se trebala odigrati i u Mexico Cityju. 

Rad Luize Margan, umjetnice iz Rijeke koja već dulje vrijeme živi u Austriji, skulpture su od brada s antičkih kipova, a ova se zove "Di si brate" (FOTO: Michaela Stock)

Festival je započeo predstavljajući mlade austrijske, američke i ine umjetnike. Wannaset Suchart kolektiv predstavio je rad „Connection Detachment“, a studenti Odsjeka za performans pri bečkoj Akademiji izveli su rad „PAS“. Večer se nastavlja uz set DJ Carpe Noctem iz Zagreba, a sljedećeg dana po najvećem suncu u podne je predstavljen rad koji se temelji na obaranju ruke. Umjetnicu Vlastu Delimar, zamolili smo za komentar, jer je i sama kustosica Festivala performansa u Štaglincu.

„Smatram da je samo otvorenje bilo odlično, iako bi u samim skučenim prostorima poput Galerije Michaela Stock, moglo biti i drukčije organizirano. Manje publike, da ih se pušta u više navrata, jer nisu svi uspjeli dobro vidjeti sinoćnji performans („Connection Detachment“ – op. aut.), niti ga doživjeti. Nije ga se uspjelo dotaknuti“, zamjera Delimar. Pored toga, ističe i lošu organizaciju.

Vlasta Delimar u izlogu (FOTO: Michaela Stock)

„U tijeku je performans Marka Markovića i Sandra Dukića na koji nije došao nijedan predstavnik medija, osim nas prijatelja koji smo također i sudionici. Nema publike, jedino ako se ovaj performans ne smatra video-radom koji će kasnije funkcionirati kroz taj medij. Sumnjam da vlasnica i organizatorica ne priželjkuju više publike“, reći će Delimar.

Na festivalu DOPUST i sama je već sudjelovala u Splitu, s radom „Taktilna komunikacija“, posvećenim Željku Jermanu, s kojim je nekoć i zajedno radila. Performans pamti po posjećenosti i poistovjećivanju s idejom, ujedno i dobro usklađen s organizacijom.

Sandro Đukić, koji je s Markom Markovićem izveo performans, izlagao je u ožujku u Galeriji Stock u kojoj izlaže posljednjih pet godina. Performans u suradnji s Markom Markovićem je smješten između slavnih Kunsthistorisches i Naturalhistorisches museuma.

U umjetničkoj četvrti nadomak tržnice Naschmarkt, u četvrti Freihausviertel poznatoj po otporu gentrifikaciji Grada Beča (FOTO: Michaela Stock)

„U Beču me u sklopu suvremenosti fascinira ideja vremena“, reći će Đukić.

„Mislim da je ono što na neki način definira ovu zajednicu ideja percepcije vremena. U performans izveden u Kunsthistorischesu, pod naslovom 'King's Gambit', pozvao sam i Slavena Tolja, u XII-oj dvorani posvećenoj holandskom slikarstvu“, elaborira. 

Tolj i Đukić tamo su inscenirali jedan razgovor o umjetnosti u kojem sebe promatraju u odnosu na dotičnu povijest, kao ljudi i kao umjetnici. Druga razina tog problema za Đukića je nizozemsko slikarstvo kao političko-ekonomska paradigma, ono što danas živimo. Danas u dekadentnoj fazi, same slike prikazuju orgije i bogataše, smještajući umjetnost prošlosti u sliku današnjice. Treća je razina Đukićevog rada relacija Beča i Zagreba.

Marković i Đukić podno monumentalnog spomenika igraju "na ruku" (FOTO: Michaela Stock)

„Smatram da smo u posljednjih 25 godina – rekolonizirani. Tako da je ono što donosimo sa sobom, stol i stolica Bernarda Bernardija, kao vrhunac hrvatskog modernizma. Slaven i ja igramo šah, u kontekstu male tradicije“, postavlja Đukić diskurs iz ovog narativa. 

Tu su još i dvije točke, odnosno muzeji, Prirodoslovni u kojem se nalazi i fascinantna kolekcija minerala, koji kartografiraju Monarhiju, nasuprot Povijesno-umjetničkom, kao ideologiji koja povezuje spomenik Marije Terezije i uspostavljanje moći. Marković i Đukić ih dovode u bečki kontekst igrom „na ruku“, u sklopu festivala „Masculine Icons“, locirani ispod monumentalnog spomenika odjeveni u crno na najvećem suncu.

Istog je dana, u popodnevnim satima, Delimar izvela rad „Pravo na orgazam u šezdesetima“, sjedeći u izlogu dućana na ulici u sklopu festivala, kontekstualizirajući aktualnost bečkih bordela i seksualne industrije kojih u ovom gradu ne nedostaje. 

Na postavi u sklopu izložbe sudjeluje i Branka Cvjetičanin, s trima radovima koji se tiču obiteljske povijesti, a potežu poziciju žene i kroz rad „Obiteljska skulptura“, to jest putar na postamentu koji je ponuđen posjetiteljima da ga svi zajedno oblikuju. Branka Cvjetičanin godinama fotografira polaroidom, a onda fotografije stavlja na zid. Što se tiče eksponata, u mediju vune je isplela statistike utjecaja i žena u umjetničkom sustavu. Statistike su radikalno pogubne, u smislu, da se tek pet posto žena nalazi u kolekcijama suvremene umjetnosti. Nijedna žena se ne nalazi u prvih 100 najplaćenijih umjetnika, u odnosu žena i umjetničke scene. Treći rad je „Razvoj ekonomske misli bake Maše“, portret umjetničine bake koja je imala sedmero djece od kojih su sve bile žene i na koji način apliciraju ekonomsku misao. Fotomontažom slike njene bake Maše su joj na glavi interpelirani rogovi na kojima su ispisana imena svjetskih filozofa i ekonomista reflektirajući položaj žene u velikom svijetu ekonomije i filozofije.

Slaven Tolj i Alexander Viscio - u pozadini pletena statistika o utjecaju žena na suvremenu umjetnost (FOTO: Michaela Stock)

Rad Luize Margan, umjetnice iz Rijeke koja već dulje vrijeme živi u Austriji, skulpture su od brada s antičkih kipova, a izložene su uz Delimarin „Kurac volim“ (1980.), te fotografije Gotovčevog rada „Superman“ (1986.). 

Među najmlađim imenima koje predstavlja festival, nakon diskusije na temu „Borba sa značenjem muževnosti“ na kojoj su sudjelovale teoretičarka Marina Gržinić i urednica-kustosica Bariaa Mourad, kao i Ursula Maria Probst, nastupila je studentica kiparstva Nina Kamenjarin s Umjetničke akademije u Splitu, predstavljajući rad „Shave Off“ u kojem je brijala brkove svojih kolega. Zapamćena po interpolaciji plesa, videa i performansa „Sanjar“ izvedenog na festivalu Vizura Aperta u Momjanu prošle godine, pozvana je i u Beč. 

„U Momjanu je žiri osjetio moj senzibilitet i slobodu, makar se ja satarem u promišljanju uoči svakog performansa – je li treba tako ili ne? Na licu mjesta sve mi se otvori, a onda imam dojam da me nešto drugo vodi“, lakonski će Kamenjarin. Izabire rad s brkovima kao stereotipom muževnosti u povijesnom smislu, još od Austro-ugarske.

Nina Kamenjarin s Umjetničke akademije u Splitu, izabire rad s brkovima kao stereotipom muževnosti u povijesnom smislu (FOTO: Michaela Stock)

„Osvijestivši da izbrijavanjem kao žena koristim jedan opasan alat, ja na neki način, poništavam stereotip muževnosti ogolivši muškarca kao bebu. Stavljam dlake kao eksponat na postament, a ostaje pitanje, dovesti u pitanje taj stereotip, na jedan i apstraktan i metaforički način“, naglašava Kamanjarin. 

Performer Siniša Labrović, u radu „Birth of a Man“ ugostio je suprugu Snježanu Klarić koja ga je zdušno išibala ružama po leđima, naočigled publike koja je uživala u koncertima najvećeg uličnog festivala Freihausviertel na ulici Schleifmuhlgasse. U bazenčiću nalik na školjku koja evocira Boticellijevo „Rođenje Venere“ stajao je sam umjetnik, dok ga je supruga polijevala vinom, naposljetku posluženom u čašama. 

„Imenica 'man' na engleskom jeziku ima dvojnost da je i muškarac i čovjek, u stvari je maskulinost i patrijarhalizam prisutan, kao cjelina ljudskosti. Na pomalo svjež način prizivam kroz performans jedno slavno djelo. Inače se ne bih usudio baviti tako nečim, performans sadrži dijelom i bol, podnošenje boli, kroz koju se identificiram kao muškarac. Istovremeno, žena kažnjava muškarca, odnosno slavi ga kroz kaznu“, ludički će Labrović. 

Siniša Labrović i šibanje ružama (FOTO: Michaela Stark)

Treći je dan započeo performansom Marka Markovića pod naslovom „Ausländer“, a nastavio okruglim stolom na temu „Kako seksualni identitet u kulturnom i socijalnom kontekstu nadahnjuje nastajanje i recepciju performansa“ uz učešće Nuit Banai, BBB Deimling, Christiane Krejs i Waltera Seidla, te je nastavljen pozivom na ples uz trupu „Hotel Butterfly“ koja je izvela kičast, disko i queer-tulum provocirajući svojim transvestitskim gestama prolaznike uličnog festivala. Sasvim dobro za lagani predah od događanja. 

S radom „Neocolony – Gastarbeiter“, nastupila je i Neli Ružić, splitska umjetnica kojoj je ovo prvi performans. U njezinom je radu sudjelovao muškarac koji je kružio oko nje sa staffordom na povodcu dok je u podrumu galerije vršila akciju čišćenja pissoira raznim sredstvima. 

"Htjela sam podvući crtu da se mi u Dalmaciji svi ljeti pretvaramo u gastarbajtere, a čovjek sa psom me i čuva i na neki način – kontrolira" (FOTO: Michaela Stock)

„Taj prljavi pissoir, donijela sam iz Splita u Beč, glancajući ga i ribajući dvadesetak minuta dok nije postao k'o novi. To mi je drugi rad u seriji „neokolonije“, multireferencijalan jer se i uslužna industrija odnosno turizam, sve što se događa u Dalmaciji kao jedina ekonomska grana, ujedno reflektira i u Austriji. Htjela sam podvući crtu da se mi u Dalmaciji svi ljeti pretvaramo u gastarbajtere, a čovjek sa psom me i čuva i na neki način – kontrolira“, objašnjava Ružić. 

S druge strane, i citat Duchampove fontane, vezan je za ženski rad u kontekstu turizma. Rad evocira spoznaju umjetnice o napretku Hrvatske s izuzetno čistim toaletima što uspoređuje s idejom purizma – jezika i povijesti. Multireferencijalan je rad, a sama akcija je bila koncentrirana na napor, rad i kontrolu. Iste je večeri nastupio i umjetnik i kustos Slaven Tolj s interaktivnim radom „ Dvije svjetiljke, galerija i posjetitelji“ u kojem senzori koji osvjetljavaju prostoriju reflektorima, naizmjence ostavljajući posjetitelja/icu u potpunom mraku. Uz njega, iste su večeri nastupili i kolege Giovanni Morbin „Weigh a moment“, odnosno Alexander Viscio s „I'm not cait“, dok je u popodnevnim satima otvorena izložba „La Reina del Sur“ umjetnika Erica del Castilla, Los Tigres del Norte, Sifiso Seleme i Agate S.Z koja će ostati otvorena do 3. rujna.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Michaela Stock