Pitamo se što reći o "Sve-pet.Com" sada kada smo se požurili da najavimo taj web sajt. Kao prvo stranice krasi izvrstan dizajn, kojemu prvenstveno treba čestitati na preglednosti i funkcionalnosti (pod pretpostavkom da će se sve te rubrike, kojih je već na prvi pogled previše, ikada sadržajno napuniti). Trenutno većina toga na sve-pet.com ne funkcionira, ali nadamo se da kolege nisu lijene kao mi.

Ono što svakako trebamo očekivati od ekipe "Sve pet" je totalna zajebancija, jer radi se o mahom iskusnim novinarima koji nemaju dlake na jeziku i ne prezaju od skandaloznog "ponašanja". Za početak i dobrodošlicu u bespuće internetskog prostora kolege ćemo predstaviti sa, zasada jedinom kolumnom ...

Pojma nemam tko je to rekao, gdje sam to pročitala, od koga sam to pokupila. Samo znam da mi je ta misao često puta padala na pamet kad sam trebala nešto učiniti. Tako i ovaj put. Debeli šef, kako sam sebe zove... ili su ga drugi tako nazvali... opet pojma nemam, predložio je da pišem... o bilo čemu. I eto, pišem, lupam. Toliko mi je toga na pameti i primjećujem kako me to stavljanje slova na papir (ma kakav papir – zaslon kompa, dragog kompića) opušta i kako zakočenosti nestaje.

O čemu pisati? O pisanju? Ili nepisanju? O pismenosti ili nepismenosti, o mogućnosti da nešto kažem, a da me nitko ništa nije pitao? Da, o tome. Ljudi, to je sloboda! Sloboda uma. Ali tu slobodu danas mnogi zlorabe. Sada ću malo i ja. Smeta me nepismenost. Ona je izraz nepoštovanja mene kao mogućeg čitatelja. Ako želiš pisati, prvo nauči kako. To je vještina koja se uči i kojom smo svi trebali ovladati još u osnovnjaku. Nije teško, samo ti treba stati do toga. Kao što ti je važno kako izgledaš i kako te drugi doživljavaju (moš si mislit kako ti je to nevažno), tako neka ti postane važno i kako te drugi doživljavaju  kroz ono što pišeš. Nemojte sada misliti da sam neka puritanka. Neeeee! Samo kažem što mislim. I nemojte sada o formi i sadržaju... tipa, važno je reći, a nevažno je pritom kako se to oblikuje. Ma važno je. Malo više pozornosti iliti pažnje oko č i ć, oko ije i je, oko velikog slova, oko zareza i slično. Ako doista nisi siguran/sigurna kako bi to sve trebalo izgledati, moraš znati da postoje lektori koji ti mogu opismeniti tekst. Pitaj za savjet, kao što pitaš za ostale stvari u životu.

I ne sviđa mi se opravdanje – baš je fora ne misliti o pravopisu i stilu i gramatici – zašto onda uopće pisati!? Onda radije trči, skijaj, pjevaj... ali i to treba znati. Sve je stvar našeg odnosa. A svaki se odnos gradi na davanju i primanju. Jezik je instrument i treba ga poznavati. Puno smo toga od njega primili, vrijeme je da mu damo i nešto od sebe – poštovanje, a ono se očituje u poštivanju pravila i zakonitosti, u njihovoj primjeni. Zato – pokušajmo svi biti malo pismeniji. Barem pokažimo da nam je stalo.
             
nava