Gledan s bijele ceste na sjevernoj obali Save, prizor je idiličan: bujno zelenilo, šljunčana plaža, odraz plavetnila na vodi. Korak, dva bliže i u oči upada betonska odvodna cijev, napola skrivena pod šipražjem. U zraku se osjeća smrad kanalizacije. Smećkasta pjena pluta plićakom. No za mikrobiologinju Nikolinu Udiković Kolić najzabrinjavajuće na ovoj lokaciji petnaestak kilometara uzvodno od hrvatskog glavnog grada, Zagreba, nije ono što se može vidjeti i namirisati. Više je brine ono što je našla kako vreba u vodi i sedimentu oko odvodne cijevi – mikroskopsko i potencijalno smrtonosno.

„Osjećala sam se kao da radim neku vrstu policijskog posla“, kazala je, prisjećajući se sati provedenih čučeći u blatu kraj najveće hrvatske rijeke, skupljajući uzorke mulja tijekom godine dana terenskog rada 2016. godine.

Udiković Kolić, voditeljica Laboratorija za okolišnu mikrobiologiju i biotehnologiju javnog Instituta Ruđer Bošković u Zagrebu i njezin tim izmjerili su alarmantne razine dva uobičajena antibiotika – azitromicina i eritromicina. Da stvar bude gora, pokazali su da antibiotici utječu na stvaranje antimikrobijske rezistencije (AMR) među bakterijama u sedimentu. Jednostavnim riječima, mulj je postao izvor superbakterija – mikroba imunih na lijekove osmišljene da ih unište. Znanstvenici već dugo vremena upozoravaju da superbakterije postaju ozbiljna prijetnja ljudskom zdravlju.

“Animikrobijska rezistencija je jedan od najzabrinjavajućih problema s kojima smo suočeni, baš poput klimatskih promjena“, tvrdi Johan Bengtsson-Palme, AMR stručnjak na švedskom Sveučilištu u Göteborgu. “To je jedna od onih stvari koje mogu potpuno promijeniti smjer čovječanstva u idućih sto godina“, nastavlja.

Nije tajna da su rijeke diljem svijeta preplavljene antibioticima, koji u riječne kanale dospijevaju mahom kroz otpadne vode bolnica i gradsku kanalizaciju, nakon što ih „izbacimo“ iz naših tijela. No znanstvenici i dalje pokušavaju razjasniti sve genetske procese odgovorne za nastanak superbakterija, a istraživanje grupe s Instituta Ruđer Bošković pomoglo je odgovoriti na dio nejasnoća. Ujedno je otvorilo i neka druga uznemirujuća pitanja. Rezultati do kojih su došli Udiković Kolić i njezin tim pokazali su razine antibiotika 1.000 puta više od onih koje su očekivane kod uobičajenog zagađenja iz gradske kanalizacije. Takve koncentracije mogu isključivo biti nusprodukt farmaceutske proizvodnje, zaključili su znanstvenici. Jedini mogući krivac: tvornica u vlasništvu Plive, najveće hrvatske farmaceutske kompanije, smještena u obližnjem selu Savski Marof.

U istraživanju Udiković Kolić i njenog tima opisana kao „kompanija 1“, Pliva ima dobro poznatu povijest zagađivanja lokalnog okoliša i vodnih puteva. Prema podacima Agencije za lijekove i medicinske proizvode (HALMED), državnog tijela koje nadzire proizvodnju lijekova, to je ujedno i jedina farmaceutska kompanija u Hrvatskoj licencirana za proizvodnju aktivne supstance azitromicina, za što koristi ezitromicin kao bazu. Istraživanje grupe s Instituta Ruđer Bošković je jedno od prvih koje je povezalo nastanak superbakterija s otpadom iz farmaceutske proizvodnje u rijekama na području navodno ekološki savjesne Europe. Iz Plive, koja je inače u vlasništvu izraelskog farmaceutskog diva Teva Pharmaceutical Industries, tvrde da neovisni testovi pokazuju da su njihove otpadne vode sigurne. Nadležna tijela u Hrvatskoj, čini se, spremna su vjerovati kompaniji na riječ.

Betonska kanalizacijska cijev za ispuštanje otpadne vode u rijeku Savu, 15 kilometara uzvodno od Zagreba (FOTO: Vedrana Simičević)

Umjesto da su ih rezultati istraživanja tima Udiković Kolić potaknuli na hitnu istragu, nisu sve ovo vrijeme napravili puno da i sami provjere postoji li i dalje zagađenje i izvor antibiotske rezistencije u Savi. Niti su to obavezni učiniti. Unatoč međunarodnoj grižnji savjesti oko jačanja prijetnje superbakterija, i dalje ne postoje hrvatski niti EU zakoni koji reguliraju razine antibiotika u okolišu. Stručnjaci tvrde da je takav olaki pristup u suprotnosti s ozbiljnošću opasnosti koju predstavljaju superbakterije.

“Tako visoke koncentracije kakve su nađene u istraživanju Udiković Kolić zasigurno uzrokuju razvoj antimikrobijske rezistencije“, tvrdi Joakim Larsson, profesor na Institutu za biomedicinu Sveučilišta u Göteborgu i jedan od pionira na ovom znanstvenom području. “Ukoliko zagađujemo okoliš s vrlo visokim razinama antibiotika, riskiramo promoviranje pojave novih formi otpornosti u patogenima”, dodaje.

Bitka koju gubimo

S obzirom da AMR smanjuje učinkovitost antibiotika, bolnice sve teže vode borbu protiv infektivnih bolesti kao što su upala pluća, tuberkuloza, trovanje krvi, gonoreja ili bolesti koje se prenose hranom. Prema studiji Europskog centra za prevenciju i kontrolu bolesti iz 2018. godine, procjenjuje se da od infekcija izazvanih uzročnicima otpornim na antibiotike svake godine na području EU i EEA umre sad već 33.000 osoba. Znanstvenici kažu da je vodeći razlog razvoja antimikrobijske rezistencije pretjerano korištenje antibiotika, jer mikrobi postaju rezistentni u našim tijelima dok primjerice bespotrebno u sebe ubacujemo tablete da bi liječili virusne infekcije. No sve više dokaza govori da zagađenje okoliša antibioticima također potiče antimikrobsku rezistenciju.

Kada antibiotici završe u vodenim tokovima posredstvom ljudskog ili životinjskog otpada, njihove koncentracije u vodi ostaju relativno niske – tipično manje od mikrograma po litri (μg/L). No ove koncentracije su minijaturne u usporedbi s koncentracijama antibiotika ispuštenih u neadekvatno tretiranim otpadnim vodama iz farmaceutske industrije, pokazuju istraživanja provedena u Aziji u zadnjih desetak godina.

Larssonov tim sa Sveučilišta u Göteborgu otkrio je 2007. godine da koncentracije antibiotika u ispustima iz devedesetak proizvodnih pogona u indijskoj industrijskoj zoni Patancheru nadilaze koncentracije koje se obično nalaze u krvi osobe koja uzima lijek. Razine antibiotika ciprofloksacina bile su milijun puta više od onih uobičajenih za tretirane otpadne vode iz gradske kanalizacije. Da ste skupili sav ciprofloksacin ispušten u vodene tokove Patancherua tijekom jednog dana, imali biste dovoljnu količinu lijeka za liječenje 44.000 ljudi. Znanstvenici su kasnije pronašli slično povišene koncentracije u rijekama Kine, Južne Koreje i Pakistana, država poznatih po često labavijoj kontroli zaštite okoliša. Zamoljen da komentira studiju Udiković Kolić i tima u Hrvatskoj, Larsson je kazao da se radi o „vrlo kvalitetnom istraživanju“.

“I da, ono pokazuje da se veće zagađenje uslijed proizvodnje lijekova događa i u Europi“, ustvrdio je.

Bez slučajnosti

Nikolina Udiković Kolić, 41-godišnja bivša dobitnica Fulbrightove stipendije bujne kovrčave kose, nikad, pa ni te 2016. godine nije namjeravala ulaziti u rat s farmaceutskom industrijom. Puna ideja s nedavno završenog postdoktorata na Sveučilištu Yale gdje je specijalizirala metodologiju poznatu kao funkcionalna metagenomika, htjela je istražiti moguće veze između antibiotika u okolišu i stvaranja gena rezistentnih na antibiotike. Njezin izbor lokacije s mogućim zagađenjem nije bio slučajan. Kolege s Instituta Ruđer Bošković već su davno prije, tijekom istraživanja provedenih između 2006. i 2008. godine detektirali visoke koncentracije azitromicina i eritromicina na tom području.

Nikolina Udiković Kolić u svom laboratoriju u Institutu Ruđer Bošković u Zagrebu (FOTO: Denis Lovrović)

U to doba, Pliva i dvije druge kompanije u Savskom Marofu bile su upetljane u skandal sa zagađivanjem, nakon godina ispuštanja otpadnih voda u okoliš, uključujući i Gorjak, potok koji se ulijeva u Savu, a kojeg su ogorčeni lokalci prozvali Smrdljivka. Pored Plive, radilo se o Kvascu u francuskom vlasništvu i američkoj farmaceutskoj kompaniji Hospira. Ruža Katić, aktivistica i bivša lokalna političarka iz obližnjeg grada Zaprešića prisjeća se dugotrajne i naporne borbe da se tvrtke prisili na sanaciju Gorjaka.

“Bilo je vrlo teško uvjeriti lokalne vlasti i Ministarstvo zaštite okoliša da iskoriste postojeće zakone i zaustave te kompanije da zagađuju okoliš“, tvrdi ona.

Stvari su se napokon počele mijenjati nakon što je Ministarstvo poljoprivrede podnijelo kaznene prijave protiv Plive i Kvasca 2007. godine. Kompanije su počele preusmjeravati otpadne vode u sustav javne odvodnje grada Zaprešića, gdje su tretirane u centralnom uređaju za pročišćavanje CUP Zajarki. Ovaj uređaj nije opremljen za uklanjanje antibiotika iz otpadnih voda. No 2014. godine Pliva je uložila više od 13 milijuna eura u vlastiti pogon za obradu otpadnih voda s membranskim bioreaktorom, modernom tehnologijom za otklanjanje aktivnih sastojaka iz farmaceutske proizvodnje. Od tada, tvrde iz Plive, njihove otpadne vode se pročišćavaju u spomenutom pogonu, prije ispuštanja u sustav javne odvodnje, gdje prolaze i tretman u centralnom uređaju CUP Zajarki te se ispuštaju u Savu kroz dva ispusta.

Lokaciju jednog od dva ispusta Udiković Kolić odabrala je za svoje terensko istraživanje 2016. godine. Sa suradnicima je uzorkovala vodu i sedimente više puta tijekom godine, uključujući vikende i praznike. Ukoliko membranski biorekator obavlja svoj zadatak, razine antibiotika trebale su biti zanemarive. No u više navrata tijekom zime i proljeća 2016. godine njezin je tim pronašao vrlo visoke koncentracije azitromicina i dva nusprodukta njegove proizvodnje.

Jedine farmaceutske tvrtke koje ispuštaju svoje otpadne vode u sustav javne odvodnje Zaprešića su Pliva i Hospira, potvrdili su nam iz Vodoopskrbe i odvodnje Zaprešić. No obzirom da, prema podacima iz HALMED-a, Hospira nije ni tada imala dozvolu za proizvodnju aktivne supstance azitromicina, zabilježeno zagađenje antibioticima moglo je jedino doći od strane Plive. Rezultati znanstvenog tima objavljeni iduće godine u znanstvenom časopisu Water Research, ukazali su na koncentracije antibiotika do 10,5 mg/L — 1.000 puta više no što se uobičajeno može naći u ispustima iz kanalizacije i bolnica. Čak i nekoliko kilometara nizvodno od ove lokacije, koncentracije su bile 20 puta veće. Kontrolna mjerenja uzvodno potvrdila su pak da zagađenje nije moglo doći s neke druge lokacije iznad tog mjesta na rijeci.

Smećkasta pjena na površini vode kraj kanalizacijskog ispusta u Savu (FOTO: Vedrana Simičević)

“Ovi nalazi uz visoke razine organskih, fosfornih i nitratnih sastojaka detektiranih u ispustu su indikacija nezadovoljavajućeg tretmana otpadnih voda Kompanije 1 i neautoriziranih ispusta“, naveli su znanstvenici u objavljenom istraživanju. Još je nešto privuklo njihovu pažnju: neobičan tajming alarmantnih nalaza.

“Na radne dane poput utorka i četvrtka, koncentracije su bile niske, no uzorci uzeti subotama popodne ili praznicima imali su uistinu visoke koncentracije azitromicina i nus-produkata njegove sinteze“, prisjeća se Udiković Kolić.

Takve vremenske odrednice potpirile su sumnje da Pliva možda ne koristi svoj skupocjeni membranski bioreaktor cijelo vrijeme, potencijalno kako bi se smanjili troškovi, iako kompanija to opovrgava.

"Hrvati nas truju"

No veći razlog za zabrinutost od antibiotika bile su rezistentne bakterije nađene u uzorcima vode i sedimenta. Udiković Kolić i suradnici detektirali su velike količine bakterija otpornih na azitromicin, jedan od najpopularnijih antibiotika na hrvatskom tržištu, koji se koristi za liječenje raznih oboljenja, od infekcije uha do seksualno prenosivih bolesti. Stručnjaci kažu da AMR čini azitromicin manje učinkovitim u hrvatskim bolnicama, gdje ovaj antibiotik sad već ne uspijeva izliječiti 30 posto infekcija izazvanih pneumokokom. Terensko istraživanje hrvatskog tima pomoglo je razjašnjavanju mehanizama širenja AMR-a.

“Sposobnost bakterija da međusobno dijele gene jedan je od fundamentalnih faktora koji čine izlaganje antibioticima u okolišu opasnim“, tvrdi Bengtsson-Palme sa Sveučilišta u Göteborgu, komentirajući istraživanje Udiković Kolić i suradnika.

“Ako imate vrlo visoke koncentracije antibiotika, kao što je slučaj u istraživanju Nikolininog laboratorija, osjetljive vrste i sojevi bakterija će umrijeti. Oni koji prežive, biti će otporniji. Bakterije koje su preživjele mogu dalje širiti rezistentne gene drugim bakterijama, jer su bakterije vrlo uspješne u dijeljenju gena. Ako su u stresnoj situaciji, reagiraju na način: ‘Hej susjede, želiš li neke od mojih gena?’ A ukoliko se ti rezistentni geni prošire na bakterije koje izazivaju bolesti, to onda znači da imamo klinički problem”, kaže.

Udiković Kolić i njeni suradnici detektirali su upravo takav problem. Eksperimenti u laboratoriju pokazali su da rezistentni geni iz sedimenata nizvodno od lokacije zagađenja imaju povećanu sposobnost transfera AMR-a u patogene kao što je Escherichia coli, česti uzrok urinarnih i crijevnih infekcija. Stručnjaci pojašnjavaju da superbakterije i geni odgovorni za njihov nastanak mogu doći do naših tijela iz rijeka ili jezera kroz pijenje vode, konzumiranje ribe ili aktivnosti poput plivanja.

Iako nije lako dokazati direktni link između infekcija izazvanih superbakterijama i zagađenja antibioticima u okolišu, „primijećeni su određeni klinički slučajevi gdje je ta sumnja postojala“, kazao je Christoph Lübbert, voditelj Odjela za infektivne bolesti i tropsku medicinu pri sveučilišnoj bolnici u Leipzigu. No čak i indirektna veza može biti opasna, ustvrdila je Arjana Tambić Andrašević, pročelnica Zavoda za bakteriologiju i bolničke infekcije Klinike za infektivne bolesti Dr. Fran Mihaljević u Zagrebu.

Tambić Andrašević navodi primjer E. coli bakterije koja je razvila otpornost na klasu antibiotika poznatu kao cefalosporini nakon što je došla u kontakt s kluyverom, bakterijom koja rijetko izaziva infekcije, no koja se često može naći u rezervoarima rezistentnih gena u okolišu. Visoke koncentracije antibiotika pokazale su se štetnima i za ekosustav. Udiković Kolić i njena grupa ustanovili su, primjerice, da zagađeni ispusti mogu izazvati abnormalnosti kod embrija zebrice.

Tim sa „Ruđera“ objavio je rezultate svojeg istraživanja u četiri različita znanstvena časopisa tijekom iduće tri godine, a njihovi rezultati postali su i referencom u barem dvije velike međunarodne znanstvene analize. U 2017. godini o rezultatima su ukratko izvijestili i mediji u Hrvatskoj, fokusiravši se na problem zagađenja antibioticima. Čak su i mediji u Srbiji skočili na priču, alarmirani mogućnošću da antibiotici Savom dođu do Dunava i Beograda.

“Hrvati nas truju”, glasio je dramatični naslov u jednom od tabloida.

No unatoč medijskoj pažnji, nadležne hrvatske institucije nisu nikad pokretale bilo kakvu istragu vezanu za zagađenje zabilježeno u istraživanju Udiković Kolić i njene grupe.

"Neovisni" monitoring

Znanstvenici s „Ruđera“ nisu ponavljali ova mjerenja od 2016. godine, a BIRN nije bio u mogućnosti neovisno provjeravati razine antibiotika u Savi. Pliva nije udovoljila BIRN-ovom zahtjevu za intervju, no putem izjava su poručili da njihove otpadne vode nisu mogle izazvati zagađenje antibioticima koje su pronašli Udiković Kolić i suradnici.

Nikolina Udiković Kolić: "Činilo mi se kao da radim neku vrstu policijskog posla" (FOTO: Denis Lovrović)

“Ističemo kako PLIVA redovno uzorkuje otpadne vode iz svog postrojenja na proizvodnoj lokaciji Savski Marof te vrši kontinuirane kontrole prema kojima se svi propisani parametri nalaze unutar dozvoljenih granica”, stoji između ostalog u izjavi u kojoj navode i kako se “kontrole redovite provode i od strane nezavisnih laboratorija prema strogo određenim metodama naših nadležnih institucija, a dobiveni parametri zadovoljavaju sve propisane norme i nalaze se unutar dozvoljenih granica.”

Ministarstvo zaštite okoliša i energetike nije odgovorilo na naša pitanja o rezultatima znanstvenog tima s Instituta Ruđer Bošković, upućujući BIRN umjesto toga na Hrvatske vode, te Državni inspektorat RH. Prema odgovoru Državnog inspektorata, posljednja inspekcija sustava otpadnih voda Plive izvedena je krajem 2018. godine, bez uočenih neregularnosti. No kad se radi specifično o praćenju razine antibiotika u otpadnim vodama, državne institucije se oslanjanju isključivo na monitoring izveden od strane Nacionalnog laboratorija za zdravlje, okoliš i hranu iz Maribora, čije provjere naručuje sama Pliva.

“U Republici Hrvatskoj ni jedan laboratorij nije ovlašten za analizu antibiotika”, kazali su nam iz inspektorata.

Stručnjaci kažu da takvo povjerenje dovodi do upitnosti neovisnost i kvalitetu monitoringa. Za početak, teško je reći da li je testiranje obavljano nasumce i bez upozorenja. Prema odgovoru iz Inspektorata, testiranje se obavlja šest puta godišnje na iste dvije lokacije. Prva je kontrolno-mjerno okno prije ispusta otpadnih voda u sustav javne odvodnje, a druga na oknu prije ispusta u potok Gorjak u koji kompanija više ne ispušta svoje tehnološke otpadne vode iz farmaceutske proizvodnje. Niti jedna od tih točaka nije nigdje blizu lokacije gdje su znanstvenici 2016. godine pronašli visoke koncentracije antibiotika.

Iz Plive su odbili podijeliti detaljne podatke mjerenja koje je izvršio slovenski laboratorij, no izjavili su da “rezultati tih analiza potvrđuju kako se koncentracije antibiotika uvijek kreću ispod granice detekcije“. Laboratorij iz Maribora također nije htio predočiti rezultate. Njihova glasnogovornica obrazložila je BIRN-u da je mjerenja naručila Pliva, što ujedno znači da je Pliva vlasnik rezultata. Državni inspektorat RH nije odgovorio na naš zahtjev da od dobijemo na uvid detaljne rezultate mjerenja mariborskog laboratorija.

Pogled na pogon Plive u Savskom Marofu (FOTO: Vedrana Simičević) 

“Čini se da nije dovoljno da farmaceutska kompanija sama dizajnira uzorkovanje i bude vlasnik tih rezultata“, odgovorio je ironično Larsson sa Sveučilišta u Göteborgu, upitan kakvim se doima aktualni režim monitoringa u Plivi u odnosu na preporučljive prakse u svijetu. Bolji sistem, kazao je on, bilo bi postavljanje tzv. pasivnih uzorkivača – uređaja dizajniranih da hvataju kemijske zagađivače u okolišu tijekom dužeg vremena – u otpadne vode.

“Iako nisu vrlo kvantitativni, oni mogu otkriti da li se događaju povremeni ispusti određene supstance tijekom perioda u kojem su postavljeni,” kazao je Larsson, dodajući da bi potpuna transparentnost metodologije uzorkovanja i analize trebala biti obavezna.

“Očito je potrebna neka vrsta inspekcija na licu mjesta”, zaključio je Larsson.

Bez legalnih limita

Osim boljeg nadzora, stručnjaci tvrde da je pravi problem pitanje propisa obzirom da ne postoje legalna ograničenja za razine antibiotika u okolišu – što bi značilo da proizvođači lijekova mogu, u teoriji, nekažnjeno zagađivati.

“Standardi kakvoće vodnog okoliša za makrolidne antibiotike (uključujući azitromicin i eritromicin) nisu definirani u nacionalnoj legislativi, niti na razini Europske unije”, potvrdili su iz Hrvatskih voda.

Ne postoje ni zakonski propisi vezani za razine antibiotika u otpadnim vodama iz proizvodnje. U izvještaju iz 2018 američkog Centra za kontrolu bolesti i prevenciju, britanske Mreže za znanost i inovacije te fonda Wellcome Trust, stručnjaci su upozorili na rizik premalo dostupnih informacija o razvoju antimikrobijske rezistencije u okolišu, no i o samoj proizvodnji antibiotika općenito.

Ne samo da je dostupno vrlo malo obavljenih informacija o količinama aktivnih farmaceutskih sastojaka proizvedenih svake godine, kao i o samim lokacijama proizvodnje, već ne postoje ni međunarodni standardi ograničenja za antibiotike u otpadnim vodama, stoji u izvješću.

“Specifično, potrebno je dodatno razjasniti pitanje rizika za ljudsko zdravlje, kako bi se prioritetizirale akcije“, zaključuju potpisnici izvješća.

Prvu neovisnu analizu na koji način proizvođači lijekova odgovaraju na izazove AMR prijetnje izvela je prošle godine Access to Medicine Fondacija, neovisna nizozemska organizacija koja lobira za veću odgovornost farmaceutske industrije prema siromašnima. Analiza je pokazala da samo osam od 30 ispitanih kompanija postavlja ograničenja na antibiotike koje ispuštaju u okoliš, a nitko od ispitanih ne objavljuje količinu koju zapravo ispuste.

“Regulatorna tijela u EU ne zahtijevaju da se te informacije dijele“, kazala je BIRN-u Suzanne Wolf, direktorica komunikacija pri Access to Medicine Foundation.

U Švedskoj, koja u Europi predvodi borbu za rješavanje problema nastanka AMR u okolišu, vlada je dala mandat državnoj Agenciji za medicinske proizvode (MPA) da lobira na EU nivou za strože kontrole zagađenja okoliša uslijed farmaceutske proizvodnje. Postojeći propisi pokrivaju kvalitetu i sigurnost lijekova, no ne i emisije iz proizvodnih pogona, potvrdila nam je Kia Salin, stručnjakinja za zaštitu okoliša pri MPA.

“Farmaceutska industrija se uvelike protivi implementaciji tih propisa“, kaže Salin te dodaje: “Oni čak tvrde da će to kontrolirati sami, no i dalje ima dokaza o visokim koncentracijama farmaceutskih supstanci u okolišu oko proizvodnih lokacija, kako izvan tako i na području Europe.”

Upitana da komentira slučaj u Hrvatskoj, Salin je istakla važnost neovisnog nadzora onoga što ispuštaju farmaceutske kompanije.

“Neovisnost bi trebala biti jedan od glavnih fokusa. Raspravljamo o tome na različitim međunarodnim sastancima i seminarima već nekoliko godina, no ništa se nije promijenilo. Industrija je neprekidno protiv toga“, kazala je.

S obzirom na informacijski i zakonodavni vakuum, na znanstvenicima je ostalo da se hvataju u koštac s problemom. U svibnju prošle godine objavljeni su prvi neformalni rezultati dosad najveće globalne studije ove vrste kojom su mjerene koncentracije antibiotika u 200 rijeka na području 90 zemalja.

Alistair Boxall, znanstvenik na Sveučilištu u Yorku koji je koordinirao studiju, kazao je BIRN-u da je zagađenje od farmaceutske proizvodnje jasno detektirano u nekim afričkim i azijskim državama, ali ne baš posve u europskim rijekama.

Ipak, neke europske lokacije poput Dunavskog kanala u Beču imale su „prilično visoke“ razine antibiotika, kazao je Boxall.

“Usporedili smo izmjerene koncentracije s predloženim pragovima rizika za razvoj antimikrobijske rezistencije i na nekim lokacijama u Europi su koncentracije prelazile taj prag“, ustvrdio je dodajući da se podaci iz Europe još analiziraju.

U ožujku prošle godine Europska komisija je usvojila Strateški pristup farmaceutskim proizvodima u okolišu preporučujući poduzimanje šest zadataka, uključujući prikupljanje kvalitetnijih podataka, smanjivanje emisije uslijed proizvodnje i poboljšavanje metoda pročišćavanja otpadnih voda. No Wolf iz Access to Medicine Fondacije tvrdi: “Ukoliko predložene aktivnosti ne budu i zakonski regulirane, šanse su da se problem neće poboljšati“.

Za Salin iz MPA, strateški dokument Komisije je ispao razočaranje.

“Ne sadrži niti jedan realni prijedlog kako riješiti ovaj problem, smatra ona. “Više govori o tome kako bi trebali raspravljati o ovom pitanju bar još jedno desetljeće“, objašnjava.

Bengtsson-Palme sa Sveučilišta u Göteborgu frustriran je pak činjenicom da je zagađenje okoliša dio problema nastanka superbakterija kojeg je najlakše riješiti.

“Okolišni uzrok igra manju ulogu kod nastanka AMR u odnosu na pretjeranu uporabu antibiotika u javnom zdravstvu i poljoprivredi“ kaže on pa zaključuje: “No ispuštati antibiotike u okoliš ni iz jednog drugog razloga osim zbog uštede nema nikakve opće koristi“.

Godine 2015. on i njegov kolega Larsson izradili su listu „graničnih“ koncentracija za više od 100 antibiotika koje su dovoljno visoke da pokrenu nastanak antimikrobijske rezistencije. Ideja je bila pomoći zakonodavcima da identificiraju razine na kojima zagađenje antibioticima postaje opasno.

“Ukoliko ne možemo učiniti puno oko ovog dijela problema, ne mogu zamisliti da ćemo moći učiniti išta oko pretjerane uporabe antibiotika, gdje nije samo novac, već su ljudski i životinjski životi u pitanju“, kazao je Bengtsson-Palme.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Flickr/Sabazon

Ovo istraživanje na engleskom jeziku objavio je BIRN, Balkan Investigative Reporting Network. Urednički posao obavio je Timothy Large. Tekst na hrvatskom jeziku prenosimo u suradnji s BIRN-om i autoricom Vedranom Simičević.