TAKO JE GOVORILA VELIKA MIRA FURLAN

„Ne mogu se natjerati da mrzim“

ritn by: A.B. | 22.01.2021.
TAKO JE GOVORILA VELIKA MIRA FURLAN: „Ne mogu se natjerati da mrzim“
Mira Furlan, jedna od najvećih glumica koju su ikada dali ovi prostori, preminula je u srijedu 20. siječnja. Rođena je 1955. godine u Zagrebu, a u jugoslavenskoj kinematografiji ostavila je neizbrisiv trag. Već s 23 godine postala je članicom Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, a četiri godine kasnije zapaženo ulazi i u svijet filma. Uistinu je teško pobrojati sve njene uloge, jer snimala je izuzetno brzim tempom – tri do četiri uloge godišnje. Zasigurno ćemo je pamtiti po ulogama u filmovima „Kiklop“, „U raljama života“, „Otac na službenom putu“, „Ljepota poroka“, „Za sreću je potrebno troje“, „Gluvi barut“, ili, u novije vrijeme, „Cirkus Columbia“, dok će u svjetskoj kinematografiji biti upamćena po ulogama u popularnoj seriji „Lost“ te u znanstveno-fantastičnoj hit seriji „Babylon 5“. Najviše ćemo je ipak pamtiti po njenoj ljudskosti od koje nije odustajala ni po koju cijenu.

Mira Furlan, jedna od najvećih glumica koju su ikada dali ovi prostori, preminula je u srijedu 20. siječnja. Rođena je 1955. godine u Zagrebu, a u jugoslavenskoj kinematografiji ostavila je neizbrisiv trag. Već s 23 godine postala je članicom Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, a četiri godine kasnije zapaženo ulazi i u svijet filma. Uistinu je teško pobrojati sve njene uloge, jer snimala je izuzetno brzim tempom – tri do četiri uloge godišnje. 

Zasigurno ćemo je pamtiti po ulogama u filmovima „Kiklop“, „U raljama života“, „Otac na službenom putu“, „Ljepota poroka“, „Za sreću je potrebno troje“, „Gluvi barut“, ili, u novije vrijeme, „Cirkus Columbia“, dok će u svjetskoj kinematografiji biti upamćena po ulogama u popularnoj seriji „Lost“ te u znanstveno-fantastičnoj hit seriji „Babylon 5“. Najviše ćemo je ipak pamtiti po njenoj ljudskosti od koje nije odustajala ni po koju cijenu. 

KUĆA PRLJAVE SAVJESTI: HNK pokušao zaboraviti kako je otjerao Miru Furlan. Ipak, ljudi su ih podsjetili na tu sramotu

RAVNATELJ DRAME HNK: Sram me je zbog događaja koji su je prisilili da napusti kazalište. Miro, molim te oprosti nam

S početkom rata u Hrvatskom narodnom kazalištu dobija otkaz, zbog njene odluke da glumi u jednoj kazališnoj predstavi na beogradskom Bitefu, u Hrvatskoj je pokrenut medijski linč. Neznanci su je zvali na telefon i prijetili joj smrću, a malo tko javno je stao uz Miru Furlan. Hajka će rezultirati tako što će do jučer ljubimica javnosti, a sada „izdajnica“ i „neprijateljica“, biti prisiljena sa suprugom Goranom Gajićem, poznatim režiserom, odseliti u Los Angeles. Trajno je izgnana iz hrvatskog javnog i kulturnog života, u koji će se do kraja života vraćati tek povremeno, nakon što je u Sjedinjenim Državama ostvarila veliku karijeru.  

Mira Furlan
Hamlet i Ofelija u Dubrovniku (FOTO: Twitter/MiraFurlan)

„Često mislim kako se, da sam kojim slučajem odrastala u Americi, najvjerojatnije nikada ne bih poželjela baviti ovom profesijom u kojoj je sve bespoštedna utakmica i gdje su ljudi spremni na apsolutno sve da dođu do cilja. Kako starim, tako sve više prema cijelom tom cirkusu osjećam blago gađenje“, reći će jednom prilikom o prilikama u glumačkom životu „preko bare“, u intervjuu za slovensku Mladinu 2012. godine.

Kako ju je Hrvatska tretirala možda najbolje govore ove njene riječi iz istog intervjua: „Nedavno smo Goran i ja ponudili svoju adaptaciju romana Dubravke Ugrešić 'Ministarstvo boli' hrvatskom filmskom fondu ali je projekt odbijen. Ponuda nije bilo ili su bile poluponude. Prošlo je točno 25 godina, tj. četvrt stoljeća, kako u Hrvatskoj nisam snimila film. Zanimljivo. Ali sam ipak u Hrvatskoj radila, jednom kazalište, drugi put televiziju. Što je, eto, dva puta u dvadeset godina. Tako se da zaključiti kako tamo radim 'dekadno'. Dakle, slijedećem poslu se mogu nadati 2020. A do tada ko živ, ko mrtav.“

Pred zimu 1991. godine, nakon što je hajka „odradila svoje“ Mira Furlan poslala je emotivno pismo svojim sugrađanima, u kojem nije mogla prikriti svoju ogorčenost. Njeno pismo objavio je zagrebački Danas.

„Ovim putem želim zahvaliti svojim sugrađanima koji su se bezrezervno pridružili ovoj maloj, usputnoj i, po svemu sudeći, ne naročito značajnoj hajci na mene. Iako usputna, ona će ipak promijeniti i označiti cijeli moj život. Što je, naravno, posve nevažno u kontekstu svakodnevnih smrti, uništavanja, razaranja i stravičnih zlodjela u kojima se odvija naš život. Budući da se ipak radi o mom jedinom životu, i kad sam već iz nekog razloga izabrana da poslužim kao prljava krpa o koju je zgodno tu i tamo obrisati blatne cipele, pa iako sam previše očajna da bih uopće imala volje za polemiziranje po novinama, ipak mislim da sebi i ovom gradu dugujem barem nekoliko rečenica. Baš kao na kraju nespretne, mučne, krive ljubavne priče, kad se, potpuno pogrešno, uvijek još nešto hoće reći i objasniti, iako u dubini duše znamo da su sve riječi suvišne, jer ih, naime, više nema tko čuti. Jer je, naime, kraj. Preslušavajući svoju telefonsku sekretaricu, slušajući neshvatljiv broj neopisivo odvratnih poruka svojih sugrađana, čeznula sam za samo jednom jedinom porukom nekog prijatelja. Ili čak ne prijatelja. Običnog znanca. Kolege. Ali takve poruke nije bilo. Ni jednog jedinog poznatog glasa, ni jednog jedinog prijatelja – čovjek se pita da li je to moguće. Pa ipak, hvala im. I onim plemenitim rodoljubima koji mi ljubazno obećavaju 'masakr na srpski način' i onim kolegama, prijateljima i znancima koji mi svojom šutnjom daju do znanja da na njih više ne računam“, pisala je ogorčena Mira Furlan. 

Mira Furlan
Mira Furlan u SAD-u (FOTO: Twitter/MiraFurlan)

U istom pismu na šutnji je zahvalila i svojim kolegama s kojima je igrala Držića, Molierea, Turgenjeva, Shawa …

„Ne mogu u svojoj glavi pristati na rat kao jedino rješenje, ne mogu se natjerati da mrzim, ne mogu vjerovati da će oružje, ubijanje, osveta, mržnja, da će gomilanje zla bilo što ikada moći riješiti. Ne znači li svako pojedinačno intimno pristajanje na rat i zapravo i suučestvovanje u tome zločinu, prihvaćanje makar i najmanjeg dijela krivice za taj rat, odgovornosti za nj? Ja u svakom slučaju mislim, znam i osjećam da je moja dužnost, dužnost naše profesije da gradi mostove. Da ne odustaje od suradnje i zajedništva. Ali ne nacionalnog. Profesionalnog. Ljudskog. I onda kad je najužasnije, kao što je to sada, trebalo bi inzistirati, do zadnjeg daha, na uspostavljanju i održavanju veza između ljudi. To je ulog za budućnost. A ona će valjda jednog dana ipak doći“, poručila je u pismu sugrađanima.

U nastavku pisma progovorit će i o otkazu koji joj je uručio njen prvi poslodavac, Hrvatsko narodno kazalište, iz kojeg su danas opraštajući se od velike glumice odlučili zaobići tu neslavnu epizodu iz svoje povijesti, napisavši kako je „zbog političkih razloga“ prestala raditi u toj kulturnoj instituciji. Mira Furlan o tome je mislila bitno drugačije. 

„Strahovito je tužno biti prisiljen na opravdavanje, a nedjelo ne postoji. Postoji samo očaj, muka i užas. Preda mnom više ne stoje nikakve odluke koje moram donijeti. Sve su odlučili drugi. Oni su odlučili da ja moram zašutjeti, odustati, zamrijeti, oni su mi ukinuli pravo da radim svoj posao na onaj način na koji ja mislim da bih ga trebala raditi, oni su mi ukinuli pravo da dođem kući u svoj grad, ukinuli su mi pravo da se jednoga dana vratim u svoje kazalište i igram svoje predstave. Netko je u to ime odlučio i to da mi treba dati otkaz. Hvala Hrvatskom narodnom kazalištu, hvala mom kolegi Draganu Milivojeviću koji je taj otkaz potpisao“, objasnila je Furlan u pismu iz 1991. godine pa dodala nešto po čemu bi je posebno trebalo pamtiti jer ocrtava njenu ljudskost: „Ja, na žalost, nikada neću moći 'mrziti sve Srbe', niti uopće shvatiti što to zapravo znači. Ja ću uvijek, valjda do trenutka kad se ljubazne telefonske prijetnje konačno ostvare, svoju ruku držati ispruženu prema nekom anonimnom čovjeku s one 'druge strane', čovjeku koji je isto tako očajan i izgubljen kao ja, koji je isto tako tužan, zgranut i na smrt preplašen“.

Dvadeset i jednu godinu kasnije, u spomenutom intervjuu za Mladinu, također će govoriti o hajci koja joj obilježila život.

„Što se tiče vremena devedesetih, čini mi se, iz ove perspektive, da i nisam imala izbora nego da živim svoj život onako kako sam ga živjela. Da sam postupila nekako drukčije, to bi onda bila neka druga osoba. Ja sam bila od onih koji su zaista vjerovali u takozvano bratstvo i jedinstvo, ali ne samo naših naroda, nego svih ljudi na svijetu. I još uvijek vjerujem da je to jedina opcija za opstanak ljudske rase. Sve drugo vodi u nasilje, patnju i uništenje. Ne razumijem nacionalizam, ne vibriram na toj žici. Možda je to proizvod moga odgoja u obitelji koja je bila ateistička i antinacionalistička, možda je to proizvod moga etničkog sustava gdje je svaki moj djed i svaka baka bio druge nacionalnosti. Kad sam jednom kao dijete pitala tatu: 'Jesmo li mi Talijani?', on mi je mudro odgovorio: 'Ovisi iz kojeg ugla gledamo'. A onda mi u Istri jedan Istrijan kaže: 'Furlani nisu Talijani. Oni su Furlani'. Moj djed Janez Furlan je, međutim, cijeli svoj život bio pretplaćen na časopis 'Slovenac', a živio je u Ogulinu, u Hrvatskoj. Moja baka je bila rođena s druge strane Kupe, što ju je svrstalo u Hrvate, iako je govorila istim goranskim jezikom kao djed koji je živio na slovenskoj strani. Oduvijek mi se činilo da su nacionalne etikete slučajne i, više manje, proizvoljne. Moj drugi djed Fritz Weil je imao mogućnost da ode u Izrael i da se tako spasi za vrijeme Drugog svjetskog rata, ali je odbio otići jer nije vjerovao ni u koji, pa tako ni cionisticki, nacionalizam. To ga je vjerovanje stajalo glave, mučki je, naime, ubijen u ustaškom logoru Jasenovac. Odrasla sam, dakle, na tim užasnim pričama i na strahu od svakog nacionalizma i fašizma. To je naprosto dio mog bića“, reći će Mirjana Furlan Heni Erceg u tom razgovoru. 

O modernom društvu u tom sjajnom intervju govorila je ovako: „Naše mladenačke ideje o angažiranom umjetniku su definitivno mrtve. Nema više alternative, nema bunta, rock’n’roll je davno umro. Sve je kooptirano od onoga što smo u mladosti zvali establishment. Danas se traže poslušni robovi, a ne ljudi koji misle. Ti su opasni i nepotrebni. Oni su tretirani kao luđaci, neprilagođeni, teški, 'negativni', oni zaustavljaju 'napredak'. Ne bih voljela danas počinjati.“

Odgovarajući na pitanje o svom doživljaju prostora bivše Jugoslavije danas rekla je sljedeće: „Prezret će me svi nacionalisti, mada su to već ionako učinili, ali odgovor na ovo pitanje je: da. Mi koji smo otišli, negdje smo zapeli u sjećanju i za nas je to još uvijek jedinstven prostor. Neki dan sam se srela s kolegama, losangeleskim emigrantima, i netko je pitao: 'Ideš li u ex-YU ovo ljeto?' Kako su avionske karte skupe i kako se ne može putovati baš često, tako svi nastojimo pokriti što više teritorija i vidjeti sve svoje razbacane prijatelje posvuda. Siromaštvo je svuda isto, nacionalizam također, nouveaux riches također, svi u džipovima iste marke. Sve je vrlo slično. I u bivšoj Jugoslaviji, ali i svuda na svijetu. Što je tužno, pa uskoro više neće ni biti potrebe za putovanjem.“

U intervjuu koji je dala 2016. godine za tjednik Express odgovarajući na pitanje je li ikad susrela s mačizmom i patrijarhatom jasno je detektirala dubinu problema koji je u glumačkom svijetu upravo ovih dana aktualniji nego ikad.

„Ovo pitanje može biti samo ironično ili retoričko. Mačizam i seksizam su uvijek i u svakom trenutku bili prisutni svuda oko nas, baš kao što su i sad. Mi smo se od malih nogu učili(e) previdjeti svaku seksističku primjedbu, da ne bismo slučajno doveli(e) u nepriliku onoga tko ju je izgovorio. Od djetinjstva smo vježbali(e) ponizne, učtive, pomirljive smiješkove kojima smo reagirali(e) na seksizam svuda oko nas. Što se profesije tiče, tu je vjerojatno bilo najgore: glumice su oduvijek bile ‘sumnjive’. Nemam iluziju da su stvari bitno drukčije u zapadnom svijetu. Ono što je zapanjujuće je da se teška, dugogodišnja borba za ženska prava danas tako lako zaboravlja i da se vraćamo zaista zastrašujuće mračnim vremenima u kojima grupe starih, uglavnom bijelih muškaraca u Americi određuju do kojeg se mjeseca smije legalno izvesti abortus. Kad se čovjek malo odmakne od cijele stvari, zaista ne može vjerovati da je drskost te vrste uopće moguća“, precizna je bila Mira Furlan.

O toj temi govorila je i u jednom od svojih polsjednjih intervjua, onom u Novom listu iz srpnja prošle godine, povodom njenog povratka u HNK Ivan pl. Zajc: "Na ovim, ali ne samo na ovim prostorima, seksizam u svim svojim oblicima bio je zrak koji dišemo, voda koju pijemo, hrana koju jedemo. Sve, ali baš sve pore života bile su (i još uvijek jesu) duboko isprepletene seksizmom. I sam moj predratni 'slučaj' je dio toga. Devedesetih godina su upravo žene bile (i ostaju) najzahvalnije mete novoprobuđenih patriota. Možda zato jer iza njih nitko, ali baš nitko nije stajao, niti stoji. Nikakve partije, nikakvo zaleđe. Žene su bile najlakše mete. I uvijek se, u tim napadima, upotrebljavalo isto oružje: proglasiti ženu 'lakom' (tu ne mogu ne spomenuti nezaboravni naslov Globusovog trodijelnog feljtona iz devedesetih 'Teški život lake žene'), ludom, nemogućom".

Posljednjih godina često se bavila pisanjem, a i ranije je povremeno pisala tekstove za upokojeni Feral Tribune, tom prilikom za Express odgovorila je što ju je na to ponukalo. 

„Vrlo me često pitaju što me ponukalo na pisanje. Kao da je to toliko čudna aktivnost za jednoga glumca, odnosno glumicu. Pa to je, konačno, isti posao: pričanje priča. Razlika je u metodi, u sredstvu izražavanja, ali je zapravo potreba ista. Koja? Shvatiti sebe? Život? Svijet? Ne znam. Ono što je predivno kod pisanja je to da te nitko ne treba zvati, ‘dati ti posao’, skinuti te s (prašne?) police i pogladiti te po glavi. Pisanje je najdemokratičnija aktivnost: svatko, ali baš svatko ima pravo u nju se upustiti i nitko mu to ne može zabraniti. S druge strane, tu je i strašna strana pisanja: sam si, osamljen, sebi samom prepušten, nema ti pomoći niotkuda. Teška disciplina“, odgovorila je Mira Furlan.

Godinu dana kasnije, u razgovoru za magazin Azra, opisala je precizno svoj dojam o onome što je vidjela u Hrvatskoj i drugim državama bivše Jugoslavije.

"Tijekom svojih nedavnih boravaka u Hrvatskoj shvatila sam da je čitav prostor toliko zagađen senzacionalizmom, vulgarnošću i primitivnim nacionalističkim diskursom koji se nije promijenio od devedesetih kad sam otišla, da sam zaključila kako tu, zapravo, više nemam što tražiti. To je tužna pomisao. Ali, nažalost, istinita. A istinu treba prihvatiti. Nemamo drugog izbora", izjavila je tada.

Možda je red da završimo s još jednom njenom izjavom koja možda ponajbolje ocrtava svjetonazore glumice koju nećemo prežaliti - „Pravi ČOVJEK je u svojoj esenciji internacionalist. Čini mi se da jezik nije presudan za 'pravog', ma što to značilo – glumca. Autentičnost, istina, emocija, ljudskost – sve te kategorije nemaju nacije“.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Nova.rs/Zoran Lončarević

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. ČAROBNA FORMULA ZA IZBORNU POBJEDU: Samo truj i dalje!

    21.09.2021.

    Sofija Kordić

    ČAROBNA FORMULA ZA IZBORNU POBJEDU: Samo truj i dalje!

  2. DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Forsiranje loše prošlosti

    23.08.2021.

    Zdenko Duka

    DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Forsiranje loše prošlosti

  3. OTETO IZ TMINE: Žigosano medijsko zlo

    22.08.2021.

    Bojan Tončić

    OTETO IZ TMINE: Žigosano medijsko zlo

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije