Goran Brumnić zvani Mex, neobičan je čovjek vrlo neobičnog životnog puta. Djetinjstvo i mladost provodi u pazinskoj kotlini gdje dobiva i znameniti nadimak Mex jer se je oblačio kao Meksikanac. Pončo, bosih nogu i u prepoznatljivom stilu zamotana ponjava oko njega, pogotovo na omladinskim putešestvijama mladih na putu od Pazina prema Učki. Ima ga istetovirano na lijevom ramenu. Burne devedesete provodi po brojnim hrvatskim ratištima.

Kronološki poredano, Slavonija,1991.-1992. u okolici Slavonskog Broda, 108. brodska brigada, kao dobrovoljac tenkista budući da je visok 168 centimetara, bolje reći nizak 168 centimetara. Prije toga služi vojsku u 119. pulskoj brigadi u kolovozu 1991. godine. Na rat se odlučuje, kako kaže, zbog manjka/viška adrenalina. Nakon Slavonije slijedi odlazak na ličko ratište 1994. godine, u elitnu 9. gardijsku brigadu, u Gospić, pod zapovjedništvom brigadira Mirka Norca, kasnije osuđenog zbog ratnih zločina. Sudjeluje u borbama kod Gospića, Otočca, Perušića i okolice, pod obroncima Velike i Male Kapele. Nakon provedenih godina u ratu, u pripremi za vojno finale - operaciju Oluja 95, sudjeluje u Bljesku na obroncima Kapele, a u Oluji na potezu Vrhovine - Plitvice - Udbina gdje izbija na državnu granicu kod Donjeg Lapca. Taj je put ovjekovječen i poznatom slikom tenkiste na kninskoj tvrđavi u Muzeju Oluje otvorenom 2015. godine, povodom 20. obljetnice te vojno-redarstvene akcije.

Tenkista Mex (IZVOR: Muzej Oluje)

"Ne znam točno ni di je nastala ta slika, ali je očito je bila fotogenična postavljačima izložbe", kaže Mex.

Nakon Oluje slijedi dočasničko školovanje u Jastrebarskom, gdje stječe čin desetnika i odlazi iz Gospića za Benkovac, gdje je bio sve do kraja svoje karijere u Hrvatskoj vojsci, do svibnja 2004. godine. U benkovačkoj vojarni, inače, bio je zaposlen na obuci mladih vojnika i održavanju spreme profesionalnih vojnika, nezadovoljan s poslom i svime što je taj posao nosio sa sobom.

Iako ljepuškast poput Che Guevare, braniteljska populacija s dominantnim nacionalističkim diskursom ne nosi njegov lik na majicama koji se ne štampa u milijunskim nakladama, upravo iz razloga što su neke druge, rekli bismo i iskrivljene vrijednosti, toj populaciji neusporedivo bitnije. I umjesto komfornog života, eventualnog braniteljskog umirovljenja ili vojnog aktiviranja, odabire potpuno drugačiji put.

Mex je svoju borbu protiv demona rata - alkoholizma i povratka normalnom načinu života sam preusmjerio na način da nije preuzeo nikakve ratne povlastice, sinekure, već kao i u ratu oslonivši se na svoje dvije ruke krenuo svojim osebujnim životnim putem. Sa svojom životnom družicom Aleksandrom Ožanić odlazi živjeti u selo Blatuša, koje se nalazi nedaleko Siska, u svojevrsnu hippie komunu. No željan života, slobodno od konzumacije opijata, seli u još veću zabit - napušteno srpsko selo Trkulje, gdje, prema konceptu okretanja leđa lošim navikama u civilizaciji, živi u priličnoj verziji samodostatnosti.

"Žao mi je da nisam prije izašao iz tog sustava, koji mi definitivno nije odgovarao" (FOTO: Privatni album)

Nakon nekoliko godina takvog života i gradnji kuće od potpuno prirodnog materijala, seli zajedno s Aleksandrom u Rijeku, gdje živi, a ljude uveseljava i pritom zarađuje svojom ekološkom gradnjom i korištenjem prirodnih materijala, u što većem obimu, prelasku na vegetarijansku prehranu, bez ikakve primjese alkohola već dugi niz godina.

Mex, kako danas gledaš na period turbulentnih devedesetih i sve te silne godine ratovanja koje si proživio? Koliko su one obilježile tvoj život?

- Danas me iskreno boli kurac za to sve skupa i zapravo gledam više rezignirano i žao mi je da nisam prije izašao iz tog sustava, koji mi definitivno nije odgovarao. Imao sam tada velikih problema s alkoholom i u jednom dijelu svijesti bilo mi je jasno da moram prestati s takvim stilom života. Promjena koja je došla nakon toga došla je iznutra.

Nakon Benkovca i završetka u Psihijatrijskoj bolnici Rab na liječenju od alkoholizma i PTSP-a, umjesto propisanih 21 dan terapije na teret HZZO-a, ostaješ 54 dana odbijajući sve i jedan lijek koji su ti propisivali. 

- Velika mi je pomoć i podrška bio psihijatar dr. Ratko Stipeč, koji je bio šef odjela ovisnosti, alkoholizma i kriznih situacija, koji me je podržao u tome i uz njega veliku zahvalnost osjećam za dr. Tanju Frančišković, predstojnicu Psihijatrijske klinike Rijeka, koji su me potpuno podržali u tim, za mene, ključnim trenucima, svjestan toga da bez "ispravne" anamneze ne mogu dobiti potvrdu o izlječenju od PTSP-a, za ostvarivanje mirovine i radne sposobnosti. Odmah sam odbacio tu mogućnost da živim na račun rata i stare slave, na gajbi pive ispred trgovine. Nakon Raba odlazim u Rijeku u Centar za pomoć u poststresnim situacijama, gdje je bilo sličnih priča poput mojih, ali sam uvidio da mi tamo nije mjesto, zbog okrivljavanja drugih za našu životnu poziciju, ne preuzimajući odgovornost za svoj život. U to vrijeme živim u Ivolima, selu nedaleko Pazina. Nakon toga 2006. godine otvorio sam obrt, za završne radove u građevinarstvu, uzaludno tražeći sebe lutam - bježeći od sebe odlazim često na Ćićariju, na Učku, nezadovoljan svugdje - ne uspijevajući pobjeći od sebe, 2010. odlazim u selo Blatušu pokraj Siska. Jedno vrijeme sam bio pripadnik Državne intervencijske postrojbe Civilne zaštite Rijeka, gdje sam primjenjivao znanja iz građevine, znanja i vještine u potresu, no trenutno ne sudjelujem aktivno radu.

Iz vremena života u šumi (FOTO: Privatni album)

Što te je privuklo "okretanju leđa civilizaciji"?

- U Blatušu me je privukla sloboda ljudi koji su živjeli tamo. Sloboda u smislu da nismo slobodni dok moramo trošiti resurse iz sistema. Zamišljao sam drugačije samoodrživost i održivost. Polovicom 2010. godine slučajno upoznajem Aleksandru Ožanić, a, zanimljivo, kad me je ugledala pomislila je „kako ovaj čovjek ne pripada gradu“ (smijeh). Prišla mi je i do kraja 2011. godine selim u napušteni zaseok Trkulje, nakon što sam uvidio kako puno ljudi nije napravilo odmak u glavi. Tamo sam 2013. započeo s gradnjom svoje obiteljske kuće veličine 110 m2, za što sam potrošio 27.000 kuna materijala i jako puno rada frendova koji su mi pomogli. Sve to vrijeme još uvijek traje moj san o životu u šumi sa što manje otiska prema prirodi, kako što samoodrživije živjeti. Uz gradnju svoje kuće, preživljavam gradnjom drugih kuća od prirodnih materijala (slame, dasaka, blata, pijeska ...) od Vrbovca, Karlovca, Varaždina, Rijeke, Zadra, Splita i drugdje. 

Kako to da se odlučujete vratiti u „civilizaciju“?

- Tamo je živjelo tri familije na tri imanja u svojevrsnoj zajednici, a svi smo "brijali" na prirodno i ekološko. Jedni koji su preselili iz Zagreba, drugi iz Bjelovara i mi, kao pazinsko-riječka kombinacija. Kako zajednica nije u potpunosti zaživjela, odlučujemo se za povratak civilizaciji, te se 2015. godine Sandra i ja vraćamo natrag u Rijeku, iz razloga što smo do došli do zaključka da su snovi - snovi, a stvarnost nešto sasvim drugo. Iako se neupućenima na prvi pogled naš način života čini, u najmanju ruku romantičan i idiličan, život u šumi daleko je od toga. Postoji jedna izreka koja savršeno opisuje šumu, a kaže: "Šuma ti nije majka, šuma ti je maćeha". Zimi smo imali problema zbog snijega i blata jer do tamo je vodio isključivo šumski put, koji nije bio održavan. Ljeti bitku vodimo s rojevima obada. Tekuće vode nema, struje također, klasičan toalet nije postojao, kao ni kupaonica. Živjeli smo poput Amiša, bez veš mašine i drugih "blagodati" civilizacije. No, koliko god nam je život zbog toga bio težak uz puno manualnog rada kako bi osigurali minimalne životne uvjete ipak mogu reći da život u prirodi donosi neke druge kvalitete, jednu priliku koju smo, živeći u civilizaciji, gotovo svi izgubili, a to je prilika da se izgradimo kao pojedinci. Odluku za povratkom nismo na kraju teško donijeli, jer zbog ekstremne dislociranosti, svakodnevni posao mi je bio onemogućen. I trošili smo i više, nego smo mislili da trošimo - pod time mislim na prirodne i vlastite fizičke resurse, jer je sve postalo jako nedostupno. Onda smo se te 2015. godine vratili u Rijeku, u stan od Sandrine majke na Drenovi, a sada živimo kao podstanari na Zametu, gdje i sada živimo u jednosobnom stanu. Otada nam se je život bitno olakšao s obzirom da je porastao interes za prirodnom gradnjom te edukacijom za time, što povremeno činim u suradnji s udrugom ZMAG iz Vukomerića. 

Mex i dio njegove ekipe danas preživljavaju gradnjom kuća od prirodnih materijala (FOTO: Privatni album)

Na koji način educirate ljude i kakav je interes za time?

- Na edukacijama uz teoretsko znanje o održivim materijalima i konstrukcijama, tu je i praktičan rad, kako polaznici ne bi dobili samo općenita znanja, već da to mogu primijeniti u praksi i osjetiti prirodne materijale u rukama. U međuvremenu sam radio na brojnim projektima, među kojima bih izdvojio obiteljsku kuću iz Varaždina, koja je u potpunosti napravljena od prirodnih materijala. Zanimljiv mi je bio projekt obiteljske kuće novinara i književnika Ede Popovića u Stranici Gornjoj, gdje smo rekonstruirali staru drvenu kuću. Edo nas je nakon posjeta Trkuljama, prihvatio nas kao građevinske operativce. Spomenuo bih i obnovu Muzeja seljačke kuće u Varaždinskim Toplicama, gdje smo obnovili staru kuću iz 1804. godine vrativši je u prvobitno stanje. Sveukupno sam radio na oko dvadesetak sličnih projekata te imam oko dva-tri projekta godišnje, s obzirom na specifičnosti te gradnje. U ekipi nas je četvorica, uz povremene pomagače, a interes za naše usluge raste neprestano, bez obzira na koronakrizu. 

Kako ste prošli u vrijeme koronakrize?

- Ni dana nismo stali s poslom. Ljudi koji žele takvu gradnju, gdje mogu sami sudjelovati u gradnji svog doma od prirodnih materijala, ekonomski su dugoročno samoodrživiji nego u slučaju klasične gradnje. S obzirom na klasičnu gradnju, dugoročno ne trošimo resurse i ne radimo ekološki otisak materijalima koji iziskuju puno prerade do finalizacije poput prefabriciranih materijala poput betona, armatura, folija, žbuke, svih mogućih ljepila, aditiva koji poboljšavaju svojstva modernih materijala te transport od mjesta prerade koje je uglavnom u inozemstvu - Italiji, Austriji, Mađarskoj, Srbiji, itd. Ovdje se radi o lokalnim materijalima, i materijalima koji se nalaze na samom gradilištu - blato, glina, pijesak, koji ne zahtijevaju puno prerade te su na taj način ekološkiji i dugoročniji, u smislu trajanja. Održavanje takvih kuća je neusporedivo jeftinije nego kod modernih materijala, održavanja fasada, žbuka i drugo. Često prilikom gradnje educiramo ljude da sami popravljaju, eventualno nakon dužeg vremena upotrebe kada dolazi do oštećenja fasada, no to je rijetko. Ovdje nema aditiva, pa ne može ni biti plastično kao raznorazne plastične, silikatske, silikonske, akrilne i ostale fasade. Ljudi kojima smo radili kuće često su nas preporučivali drugima.

"Ljudi su počeli preuzimati veću odgovornost za svoje živote i svoje mentalno zdravlje" (FOTO: Privatni album)

Ima li tzv. zeleni pokret, odnosno neki pokret koji ljude iz urbanog komfora okreće ka prirodi, svoju budućnost? Pomaže li mu vrijeme poput trenutne pandemije koronavirusa? 

- Naše iskustvo iz života u potpunoj divljini privlači mnoge, s obzirom da život u urbanim sredinama rađa određene psihološke teškoće, koje negativno utječu na mentalno zdravlje. To se posebno vidjelo u ovoj godini u pandemiji COVID-a 19 te potresima u Zagrebu. Bez obzira na to većina ljudi čak ne želi izaći iz zone komfora, jer im grad pruža određeni komfor za koji misle da ga ne mogu dobiti izvan velike sredine. Ljudi su počeli preuzimati veću odgovornost za svoje živote i svoje mentalno zdravlje, a tome je jako puno doprinio potres, jer su tada upravo vidjeli koliko su bespomoćni u velikom gradu, živeći primjerice na petom ili desetom katu neke zgrade u centru. Dobra je stvar i tome doprinosi i ulazak zelene ljevice u Parlament, jer će i zelene politike tako doći na dnevni red.

Za kraj, što bi preporučio u smislu racionalne upotrebe resursa i kakva je ona u gradu i manjim mjestima ili divljini?

- Razumnom i pametnom upotrebom resursa se može isto uštedjeti u gradu ili u divljini. Pod resursima mislim na upotrebu električne energije ili stavljanja solarnih panela na krov koji u startu koštaju par godina pretplate za električnu energiju uz zbrinjavanje panela i baterija, nakon prestanka njihovog rada. Manja upotreba raznih pomagala kao što su tosteri i svi veliki potrošači električne energije. Primjerice, odricanjem od jednog tosta puno smo dobili na uštedi energije koja nam dolazi iz obnovljivih ili neobnovljivih izvora, a takvih primjera ima puno. Razumna upotreba vode, njeno ne puštanje kod pranja zuba, brijanja, tuširanja, pranja veša na ruke što je značajna potrošnja vode. Upotreba goriva – javnim prijevozom umjesto automobilom, korištenje bicikla i kretanja pješice po gradu, što se nekad u divljini ne može ostvariti zbog dobave materijala i sredstava za život. Kupovanje velikih pakiranja, smanjena upotreba plastike, neuzimanje vrećica u trgovinama su nešto što se počelo podrazumijevati, te se nadam da svijest ljudi počela mijenjati i da će i zakoni ići u tom smjeru. Možemo smanjiti ekološki otisak na najmanju moguću mjeru, ali se moramo odreći „blagodati“ civilizacije i izaći na kraju, iz svoje zone komfora.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com/Anton Finderle