Iz tog osnovnog problema (funkcioniranja društva primarno u interesu manjine na vrhu) onda proizlaze i drugi, prividno nevezani, problemi kao što je npr. nerazvijenost i siromaštvo velikog dijela svijeta (jer se čitav svijet u okviru trenutnog ekonomskog sistema ne može razviti) ili globalno zatopljenje, a koje je posljedica anarhičnoga ekonomskog sistema koji gleda samo na profit manjine a ne na interes većine i opstanak same planete. 

U aktivističkom samohrabrenju iz činjenice da nas je 99% proizlazi argument da nas je više i da možemo pobijediti, no ostaje pitanje – ako je to stvarno tako, zašto se onda progresivna promjena društva u korist većine stvarno i ne dogodi? Tu pak dolazimo do paradoksa – to što je onih kojima je u trenutnom političko-ekonomskom sistemu loše (ili lošije nego što bi moglo biti) puno više od onih koji od njega profitiraju je na neki način i problem. Ako govorimo o 1% oligarhije na vrhu, sasvim je logično da je njima puno lakše organizirati se, čak i ne gledajući činjenicu da su oni trenutno na vrhu (i uživaju prednosti koje iz toga proistječu) i da ljudi u klasnim sistemima (s manjinom na vrhu) žive od samih početaka razvoja složenijih društava. Jedan posto na vrhu imaju svoje vrlo prozaične interese (bili oni samo materijalni ili/ili i želja za moću) i puno se lakše organiziraju na različite načine da bi svoje privatne interese i ostvarili.

S druge strane, 99% ispod njih imaju, objektivno gledano, iste realne materijalne interese koji bi se mogli ostvariti kroz društvo u kojem bi se gledalo na interese i potrebe većine (tj. čitavog) društva a ne samo na profit manjine. No takav je općedruštveni interes (koji postoji, koliko god to apologeti statusa quo pokušavali nijekati) ipak puno apstraktniji od vrlo prozaičnih i lakše shvatljivih osobnih interesa političko-ekonomske elite. Realno gledano, uvijek će lakše biti napraviti društvo u kojem će se manjina društva ogrebati za svoje interese i najveći dio kolača (pri čemu ostalima ostaju mrvice), nego društvo u kojem će se sve dijeliti više-manje ili bar donekle (pod)jednako. Distopija se kreira spontano, a „utopiju“ je (čak i u realističnim i razmjerno skromnijim okvirima) puno teže postići. 

Sve što je "dano", izboreno je pritiskom (FOTO: Wikipedia)

To nipošto ne znači da je ekonomski sistem u kojem živimo i na koji način „prirodan“, nego jednostavno to da je organizirati hijerarhijsko, neegalitarno i nedemokratsko (ili samo vrlo ograničeno demokratsko) društvo bilo kojeg tipa puno lakše (jer je to zapravo business as usual), nego po prvi put stvoriti racionalno i plansko nehijerarhijsko, egalitarno i zaista demokratično društvo, a sve to unatoč tome što elemente takvog društva možemo vidjeti i danas – od toga, banalno, da se praktički svi potpuno netržišno i nekapitalistički ponašamo u krugu porodice ili prijateljâ, preko slobodnog softvera i skoro potpune dekomodifikacije muzike ili filmske umjetnosti zahvaljujući internetu pa do postojanja neprofitnog i načelno svima dostupnog javnog zdravstva ili školstva.

Koliko god je onih koji bi realno mogli profitirati, i materijalno i na druge načine – boljim uvjetima rada i boljom osnovom za životno samoostvarenje umjesto za preživljavanje koje se sastoji od pukog svakodnevnog dirinčenja za profit nekog drugog – od uspostave demokratičnijeg, egalitarnijeg i pravednijeg društveno-ekonomskog sistema (u kojem bi ekonomija funkcionirala u interesu i radi potrebâ većine a ne da bi 1% društva ostvarivalo svoj profit) više od onih koji nad njima parazitiraju, to je istodobno i prepreka jer je 99% društva jako teško organizirati. 

Jedan posto koji su na vrhu i imaju sve uzde u svojim rukama, ne čekaju besposleno da se ostatak društva sjeti da bi društvo možda moglo funkcionirati i pravednije i bolje. Oni aktivno rade na tome da se to ne dogodi – kroz postavljanje političkog sistema koji mora onemogućiti svaku smislenu promjenu, kroz nadzor obrazovnog sistema, kroz nadzor većine medijâ (koji su ili pod nadzorom političke elite ili u vlasništvu ekonomske elite), kroz religijske institucije, kroz intelektualnu elitu koja stvara ideološku matricu koju svi živimo itd. Sve navedeno dovodi do toga da je jedan dio većinskog dijela društva uglavnom nesvjestan prave naravi sistema u kojem živimo, drugi dio to možda naslućuje ali ne zna artikulirati, treći dio razumije ali misli da se velike promjene ne mogu dogoditi, a četvrti je na različite načine kooptiran u sistem (od klijentelizma i sitnih privilegija pa do zamjenskih, kumirskih ideologija kao što su nacionalizam, konzumerizam ili religija). 

Sâm je sistem, kao i svaki klasni sistem ustrojen tako da se njegova osnovna proturječnost što više zamagli – pa će tako manji dio od onih 99% dobivati nešto više ili manje mrvicâ sa stola, kako bi ih se privoljelo u voljno održavanje sistema u strahu od onoga što bi promjene mogle donijeti. Pa će bolji plaćeni radnici ipak biti u boljoj situaciji od lošije plaćenih, lošije plaćeni će biti u boljoj situaciji od prekarnih, prekarnima će biti bolje od nezaposlenih, a samo nezaposlenima će biti bolje od beskućnikâ (i sve to u situaciji dok većina ljudî, samorazumljivo, samo gleda kako preživjeti i, sasvim logično, kako što bolje i ugodnije provesti svakodnevni život bez velikih sistemskih promišljanja). Pritom sistem vrlo aktivno promiče ideju da svi mogu uspjeti samo ako se potrude i kao uzore nameće ne samo bogatu elitu ''kapetanâ industrije“ i drugih tržišnih pobjednika, nego i sportaše, estradne zvijezde i sl., sve to unatoč činjenici da su početna polazišta za uspjeh vrlo nejednaka (trenirao tko tenis, imao aspiracije postati sveučilišni profesor ili htio postati poduzetnik neće biti svejedno jesu li vam roditelji siromasi iz provincije ili bogataši iz metropole) i da u konačnici samo manjina može na taj način uspjeti. 

Sve to ne znači da se pokreti za pravednije društvo ne mogu organizirati, da ih nikada nije bilo i da nikada nisu bili, bar do određene mjere, opasni po trenutni sistem – od davninâ (npr. Spartakovog ustanka ili Seljačke bune) kada ono što je zbog razvoja ekonomskih i tehnoloških potencijala danas moguće i nije bilo ostvarivo pa do novijeg vremena i artikuliranijih antisistemskih opcija (od Pariške komune 1871. godine nadalje). Problem s organiziranjem većine (ili bar svjesne većine ili nekakve avangarde koja želi djelovati u ime te većine) nije samo u tome što 1% aktivno radi protiv toga (bilo da je to izravno i brutalno – slanjem vojske i policije na neprijatelja – ili suptilnije – kroz propagandu i djelomičnu kooptaciju) i što je sistem postavljen tako da unaprijed onemogućava prave promjene, nego i u tome što uvijek postoji opasnost da oportunistička manjina i antisistemske opcije instrumentalizira za privatne i manjinske interese pa i najuspješniji pokreti odozdo mogu završiti u „sjaši Kurta da uzjaše Murta“ (a što se najbolje vidjelo u konačnoj sudbini realsocijalizama 20. stoljeća). 

Prikaz proslave izbora Pariške komune (FOTO: Wikipedia)

Osim toga, trenutni kapitalistički ekonomsko-politički sistem postoji na globalnoj razini i moguće ga je mijenjati samo na toj razini. Tako da čak i kada se revolucija ili samo pokušaj (čak i relativno ograničene) promjene dogodi na lokalnoj razini i 1% izgubi svoje uporište (potpuno ili samo djelomično) makar samo u jednoj zemlji, njihovi klasno svjesni inozemni drugovi (jer kapitalistička elita je, za razliku od radničke klase, itekako klasno osviještena) neće tek sjediti prekrštenih ruku i gledati potencijalni revolucionarni domino-efekt kako se prelijeva preko granicâ. Takav scenarij smo gledali nebrojeno puta u povijesti (bez obzira na stvarnu radikalnost promjenâ u nekoj zemlji) – od Francuske revolucije, preko Pariške komune, Oktobra i Allendea pa do Grčke danas. Snage statusa quo, ni domaće ni inozemne, nikad nisu mirovale pa neće ni ubuduće.

U konačnici, iluzorno je misliti da će se velike promjene dogoditi preko noći i da konačni neuspjeh antisistemskih opcija u 20. stoljeću nužno znači kraj povijesti. Kako vidimo, ni apologeti sistema više nisu u njega toliko sigurni, koliko god mi možda još bili daleko, čak i stoljećima (ako planeta u međuvremenu preživi), od sistemskih promjena. U svakom slučaju, borba se nastavlja. Nije da imamo drugog izbora.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Flickr