Znaju li na Iblerovom trgu što je to socijaldemokracija?
Nova potvrda urušavanja najveće hrvatske lijevo-centrističke stranke, u vidu najnovijeg istraživanja HRejting na javnoj radioteleviziji, teško da ikoga mnogo iznenađuje. Osim možda samoga tog subjekta, dakle SDP-a. Jer, to i jest jedan od glavnih razloga njegova pada: u toj stranci nemaju više puno sustavnog doticaja s realnošću, ako izuzmemo vezanost uz pojedine sasvim opipljive centre moći.
Brojevi sad izgledaju tako da SDP od HDZ-a dijeli punih 10 postotaka. Proboj famozne psihološke granice istodobno se bilježi u suprotnom smjeru, prema trećem u poretku. Naime, platforma Možemo! se SDP-u (opet) primaknula na manje od pet posto. A govorimo također o lijevom centru, odnosno izravnom konkurentu SDP-a u neposrednoj borbi za birače.
No to je tek statistika koja nas ne bi smjela fascinirati u razmatranju političke situacije. Gotovo koliko ni, recimo, važnost govora tijela i slična komunikološka uporišta. Posvetimo se radije suštini politike, zalaganju za konkretne interese i društvene skupine, te nastupima oko pojedinih aktualnih ekonomskih i svjetonazorskih momenata. Znamo s čim imamo ili bismo morali imati posla; govorimo makar načelno o socijaldemokraciji.
Više uvaženih predstavnika SDP-a, na primjer, izjašnjavalo se u posljednje vrijeme o porezu na ekstraprofit. To je ona nova fiskalna mjera, namijenjena poduzećima koja su ove godine stekla bar 300 milijuna kuna prihoda i ujedno za 20 posto premašila dobit u odnosu na četverogodišnji prosjek. Smatra se da su posrijedi firme kojima je kriza, ova energetska, stopljena s inflacijom i drugim efektima pandemije, išla na ruku. Taj alat za ovu (ne)zgodu politički potječe iz Bruxellesa i kolokvijalno se naziva – solidarni porez. No precizniji njegov dizajn ostavljen je svakoj članici EU-a na volju.
Čim je Vlada RH odlučila da malo izraženije nametne porezni teret na stasita pleća ekonomskih giganata u domaćim razmjerima, jeknuo je lelek njihovih neformalnih i formalnih advokatura. Inače, ova se zemlja diči razmjerno veoma regresivnim porezom, tj. nepoštenim spram najširih slojeva. Krasi nas izuzetno visok PDV, namet koji potonje najviše pogađa, te podjednako izniman porez na dobit, ali u obratnom smjeru. Kraće rečeno, ovdje se naglašeno povlađuje kapitalu, na štetu rada i socijale. A brana tome, u tradiciji zapadnog političkog kruga, imala bi biti socijaldemokracija.
Pa, da vidimo što s tim čine naši vajni socijaldemokrati. Prvo se oglasila saborska zastupnica Sanja Radolović, kazavši na N1 televiziji da vlada ne može tako opterećivati poduzetnike i očekivati da će oni biti u stanju isplatiti plaće svojim radnicima. Nje se živo i nerado sjećamo ponajviše iz nedavne afere s hotelom Dragana Šolaka na pulskom Lungomaru. Tome je multimilijarderu i vlasniku, među ostalim, N1 televizije, Radolović u dotičnoj petljavini krajnje zdušno dala za pravo. No jednako je postupio i predsjednik SDP-a Peđa Grbin.
Povijesni moment: socijaldemokrati se protive kriznim fiskalnim mjerama generalno i neuvijeno (FOTO: HINA/Edvard Šušak)
I dobro, onda je na istome mediju prošli vikend gostovao Josip Tica, najavljen kao ekonomski strateg te stranke. Tica se u osnovi zalaže za porez vinovnicima inflacije, ali ne i svima koji su ove godine baš naglo te izuzetno profitirali. Korigirao bi samo porez na dohodak, u znak pomoći radnicima, mada ne i na teret poslodavaca. Svejedno, socijaldemokratima kao da izmiče iz vida činjenica da na stranu rada ne možeš preliti takoreći ništa, ako ne uzmeš sa strane kapitala. Odviše uskraćivanja prihoda državi nužno se ispolji kao gubitak za one iste najšire slojeve.
Uz opravdani zahtjev da se pojam ekstraprofita nešto finije podesi kako porezne škare ne bi neprincipijelno zahvatile dio firmi kojima nije mjesto među suštinskim dobitnicima krize, SDP ustvari preuzima diskurs Hrvatske udruge poslodavaca i Glasa poduzetnika. To je ono kad solidarni porez nazivaju porezom na – uspješnost. Na koncu se o toj temi izjasnio i sam Grbin u, svi će pogoditi, programu N1 televizije. Ponovio je ukratko Ticinu argumentaciju, poentiravši riječima da ovo nije porez na ekstraprofit, nego krizni porez. To bi valjda trebalo biti kompromitirajuće za vlast. Povijesni moment: socijaldemokrati se protive kriznim fiskalnim mjerama generalno i neuvijeno.
Neka nas pritom ne zavara izmotavanje oko parcijalnih koraka kakve sugeriraju. Nigdje tu lako ni otprve ne vidimo zahtjev za progresivnijim oporezivanjem kapitala, dobiti, nekretnina, itd. Točnije, svega onog što bi morala biti opsesivna programska i akcijska meta i zadaća socijaldemokracije kao takve. U pravilu, kad su oni u pitanju, srećemo se jedino s upravo grandioznim senzibilitetom za tzv. investitore, i tek uopćenim zagovorom dobrobiti nižih slojeva društva. Neće biti dovoljne prigodne intervencije poput one najnovije zastupnika Mišela Jakšića.
A s druge strane čeka nas neizbježna i prilično neugodna konstatacija da više osjećaja za najugroženiju populaciju katkad barem naoko iskazuju određeni akteri zdesna. Bilo da je to Karolina Vidović Krišto ili Zvonimir Troskot, oni po tome ponegdje upadljivo nadmašuju SDP-ove vedete. Dobar primjer je odnos prema drugom stupu mirovinskog sustava. Vodeći je njegov službeni operativac bio Davorko Vidović koji dandanas figurira kao jedan od viđenijih ekonomsko-političkih autoriteta te stranke. Dabome, i dalje se zalaže za fatalni projekt drugog stupa.
I ni pola jada kad bismo se po tom kriteriju odlučili za desnu opoziciju, ali ona u kompletu s potencijalno boljim ekonomskim rješenjima nosi još nešto prevratno. Nešto čijoj bi pak stabilnosti, iz univerzalne perspektive, politički zalog također trebali biti SDP-ovci. Ta vrijednost jest, naravno, jednakost i sloboda identitetska i svjetonazorska: rodna, seksualna, rasna, nacionalna, vjerska, itd.
A ekstremni desničari u tom pogledu zastupaju sve sami užas. Ako dođu na svoje, neće biti krivi samo oni, nego itekako ova propast od stranke - tobožnji socijaldemokrati. Samo se nemojmo čuditi kad još drastičnije izgubi glasače čiji temeljni egzistencijalni interes već odavno ne uzima u obzir.
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: HINA/Lana Slivar Dominić
Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Ustavne vrednote u doba krize"
Ružna istina. Premda je zapravo još ružnija od napisanog. I, da, slažem se umnogome s Omiljenim Neprijateljem. Premda priznajem da glasam za RF jer za nešto moram, a sve mi je ostalo još bljutavije. S druge strane, sam sam ljevičar i marksist (uglavnom, premda ne onakav kakav paše onim tradicionalnim i ortodoksnima), ali sam jednom prilikom upao na neku ljevičarsku stranicu i komentirao nešto dobronamjerno. Bila je to loša odluka, kao da sam upao u neki stari centralni komitet gdje su me svi ispravljali i usmjeravali prema tome koja ja prava linija. Daleko im kuća, mene više neće vidjeti. Uglavnom, ljevica općenito ne zna razgovarati o lijevom i djelovati kao ljevica kojoj je do postkapitalizma bojeći se da ne bude marginalizirana zbog toga i nastojeći se, nalik ovom bljutavom sdp-u, prikačiti uz kapital. To je već desetljećima glupo, neproduktivno, neizvedivo i promašeno. Tragedija pak je, s druge strane, što ovom svijetu neće pomoći ništa do upravo ljevice. Zatvoreni krug iz kojeg se treba stalno boriti izaći...