Vojislav Šešelj pohvalio se 2014. godine kako je maltretirao prvog haškog samoubojicu s prostora bivše Jugoslavije.

"U Haagu sam činio sve da Milanu Babiću zagorčam život. Da nije bilo mene, ne bi se ubio", podičio se Šešelj. Danas, nakon što se Slobodan Praljak pobrinuo da njegov suicidalni čin vidi cijeli svijet, "Šeško" je reagirao drugačije: "Ovo je junački potez, i za poštovanje je. Iako je on bio naš neprijatelj na vojnom polju, ovo jeste za poštovanje". Upravo taj Šešelj je jedan od onih koje je Haag pustio, zbog čega je Hrvatska naricala i proklinjala Tribunal.

Kakvog to smisla onda ima? Savršenog. Milan Babić, za razliku od Praljka, nije bio fanatične konstitucije potrebne za hladan prelazak preko povampirenja i dehumanizacije nužne za provođenje masovnog zločina. Za racionalizaciju konc-logora, mučenja, silovanja, zlostavljanja, pljačkanja potrebna je cinična mentalna akrobacija nakon čega se pojedinac, ratni zločinac, preobražava u vlastitoj glavi u heroja na zadatku, superiornog spasitelja, gazitelja žohara i provoditelja neophodne deratizacije. Praljak, inteligentan i obrazovan baš poput Šešelja, imao je mentalnu snagu za taj tip samoopravdanja. Tri fakulteta naučila su ga tek da postoje više i manje vrijedni ljudi; da postoji milost, ali uvjetna, lokalizirana na neposrednu okolinu i opipljivu zahvalnost, nipošto u formi općeg principa. To je za pedevčine.

Cinizam nezaustavljivog uspoređivanja sa Sokratom je neizmjeran. Nije Praljak osuđen zbog kvarenja mladeži, već zbog stvaranja preduvjeta za ubijanje mladeži. On se, na kraju krajeva, naživio - umro je sa 72 godine, za razliku od njegovih mnogostruko mlađih žrtava. Tražiti sućut zbog Praljkove smrti, zbog njegove obitelji, koju je svjesno smanjio za jednoga člana, jednako je cinično. Ne samo zato što, za razliku od Praljka, logoraši gaženi čizmama HVO-a nisu imali izbor, nego i zato što je general svojim potpisom na režiju današnjeg spektakla ukrao dan i zasluženu zadovoljštinu za patnju - tisućama ljudi.

Posthumno upropaštavanje života

Zato je njegovo samoubojstvo, prije nego sa Sokratovim, kudikamo usporedivije sa suicidom Hermanna Göringa ili nešto anonimnijih "mučenika" Daesha. Princip Daesha je sličan: uništenje maksimalnog broja života. A Praljak je u tom smislu zaista dao sve od sebe. Pored onoga što je radio dok je bio živ, on će nastaviti uništavati živote Hrvata i muslimana na području BiH, baš potpirivanjem neslaganja i oprečnih tumačenja njegove "patničke" figure. Posthumno će puniti šaržere u njihovom već beskrajno dugom i nepotrebnom gledanju preko nišana. Točnije, potrebnom samo rijetkima - i po primanja Praljku bliskima - vlasnicima hacijendi, novobogatašima, kleptokratima i drugim sociopatima, koji danas bahato rastjeruju ono malo ljudi što je ostalo u Bosni i Hercegovini. 

Kada govorimo o posthumnim žrtvama Slobodana Praljka, policija i novinari najbolje znaju da objava vijesti, samo vijesti o anonimnom samoubojstvu ohrabruje brojne očajnike na taj čin. Što onda može uzrokovati reality show koji je on priredio u sudnici? Pogotovo u braniteljskoj populaciji za čije se zdravlje deklarativno bore naši domoljubi.

Njegove su posthumne žrtve, naravno, i obitelji žrtava čije je istrebljenje u Hercegovini suorganizirao, prema navodima pravomoćne presude koju sada, zbog njegovog "herojstva" nitko ne spominje ili je se dotiče tek reda radi. Kao što se ignorira i poriče udruženi zločinački poduhvat, a Praljkova smrt je tobožnji dokaz da ga nije bilo.

Žrtve su i vjernici, koji su, odazivajući se ekstremistima unutar Katoličke crkve nahrupili u bogomolje i molili za njega. Žrtve su jer su poticani isključivo na suosjećanje s čovjekom sposobnim počiniti ratni zločin, a ne i na suosjećanje s obiteljima njegovih žrtava. Ratni zločinac, za razliku od "običnih samoubojica" zaslužuje i normalan, katolički sprovod, jer se "možda u svojoj svijesti pokajao u trenutku kada je ispijao otrov", kako teoretiziraju i ezoteriziraju te mantije, samo nekoliko sati nakon što je cijeli svijet čuo Praljkovo drčno obraćanje sucu: "Popio sam otrov!" Superioran i u smrti, u očima ustanove koja propovijeda Evanđelje.

Poniznost prema žrtvama bez upotrebne vrijednosti

Njegovo samoubojstvo nimalo ne nalikuje onome koje je počinio čovjek čiji je posljednji mučitelj bio Vojislav Šešelj. Bivši predsjednik tzv. Republike Srpske Krajine Milan Babić je počinio zločine, ali se pokajao se pred očima cijelog svijeta. Rekao je da se srami. Da ga boli. Da se ne može samome sebi niti ikome drugom opravdati za ono što je učinio. Kazao je da se nada da njegovo kajanje može nekome umanjiti patnju. Pozvao je na pomirenje, jer je pripadnost ljudskoj vrsti važnija od bilo koje razlike među etničkim grupama. Zahvalio se bogu na mogućnosti da se pokaje. Zamolio Hrvate da oproste Srbima. Preklinjao svoje sunarodnjake da se okrenu budućnosti, suosjećanju i pravdi, koji mogu umanjiti zlo koje je počinjeno. I onda je umro u tišini.

Poniznost prema žrtvama koju je Babić demonstrirao prije nego si je oduzeo život jednostavno nema upotrebnu vrijednost u dnevnoj politici današnjih država i zato ga se slabo pamti. Ali znamo što je Praljak htio da se zaboravi još brže - njegova odgovornost za zvjerstva, kao i čitav udruženi zločinački poduhvat u kojem su sudjelovali stvaratelji država u kojima sve manje ljudi želi živjeti. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: ICTY