Nakon Meeting of styles i Dana Zapruđa, Lupigina ekipa se razdvojila, jer netko je morao u KSET, a netko sa zadovoljstvom u Tvornicu, gdje je drugu subotu za redom zagrebačka publika dočekala goste iz susjedne nam Slovenije. Prošle subote to je bila Siddharta, a ove "stari lisac", Zoran Predin i "Žive legende". No, kako se razdvojena ekipa Lupige nije mogla konačno rastati bez još jedne točene, tako se dogodilo da je jedna polovica zakasnila u KSET, a druga skoro pola sata u Tvornicu. No, čini se kako nismo mnogo toga propustili, jer solidno popunjena Tvornica još uvijek se zagrijavala.

Ušavši u Tvornicu ostali smo začuđeni dvjema stvarima. Jedna od njih je da se u Tvornici sjedilo, i to na stolicama poredanim ispred Predina i orkestra, a druga stvar je neka prijateljska atmosfera prouzrokovana najvjerojatnije akustičnom verzijom koncerta, što u prijevodu znači da je glasnoća svirke takva da se, recimo, koncert održava u vašem stanu susjedi vam ne bi zvali muriju. Tek nakon polovine koncerta, do tada neuobičajeno mlaka publika (barem za Predinove koncerte) krenula je na put ka usijavanju (ne znam ima li to ikakve veze s alkoholom, iako moram primijetiti da naručiti piće u Tvornici nikad nije bilo lakše, kao i da iste runde nekad koštaju 46, a nekad 42 kune). Razlog "otkravljenju" su, domaćoj publici, redom dobro poznate stvari, od "Pridi k meni" i "Bolj star, bolj nor", preko "Ne mi dihat za ovratnik" i "Zemlja pleše".

Vrhunac je nastupio s "Devojko mala", pjesmom koju su popularizirali beogradski Idoli i koju je bez jezične  barijere zdušno pjevalo na stotine grla. To je ujedno bila i pretposljednja stvar u "regularnom" djelu koncerta, no znamo kako koncerti nikada ne završe regularnim djelom, već se uvijek "igraju produžetci". Tako je bilo i u subotu, s dva odigrana produžetka od, zajedno, pet stvari, među kojima svakako valja izdvojiti vjerojatno najveći hit odsviran te noći - "Zarjavele trobente". I tako je uz mnoštvo starih stvari Zoran Predin okružen sa svojih šest "Živih legendi" predstavio Zagrebu album "Na krilih prvega poljuba", a nadamo se da će publika jednom naučiti i taj repertoar.

Bilo je to, kako bi rekao moj prijatelj danilo, još jedno nostalgičarsko okupljanje, ali protiv takvog okupljanja nismo imali ništa, jer od koncerta smo dobili točno onoliko koliko smo i očekivali. Svaki put Predin nam ponudi potpuno drugačiju interpretaciju što njegove koncerte čini iznimno atraktivnima. Rastanak Lupeža opet je teško išao, te smo uz onu "ajd još jednu ćemo" ostali u Tvornici i satima nakon završenog koncerta, za čim dakako, danas žalim. No, koga zanimaju "domaći" zvuci osamdesetih … mi smo morali krenuti dalje, jer naporni vikend još ni izbliza nije bio gotov.