Uspješno je, nakon dužeg vremena, obavljena još jedna od masovnih cro-pop-rock invazija na bratsku i prijateljsku Sloveniju, preciznije Križanke u Ljubljani. I dok su neki od nas zbog više sile prve taktove dugo iščekivanog nastupa Pixiesa čuli sprintajući po obližnjim ulicama u smjeru kulturno-povijesne znamenitosti odakle je milozvuk dopirao, sve je te nedjelje oko 21h i 30min počelo sa eksplozivnom Bone Machine, ujedno i otvaračem legendarnog debija dotičnih, Surfer Rose. Odmah da pohvalim genijalni ambijent Križanki, samostanskog kompleksa srednjovjekovnog reda njemačkih križara (otuda i ime) iz 16.st., a preuređenog polovinom 20.st, pomalo amfiteatralno zdanje, najbolji koncertni prostor na otvorenom južno od Beča, ovog puta s pravom natkriven pošto je prolom oblaka toga dana nekoliko puta uzeo maha. Načičkan glavama ljudi koji su u kilometarskom redu čekali na ulazak naprosto vas tjera da se u njemu dobro osjećate tkogod svirao, a još ako su to dobro usvirani Pixies na povratničkoj turneji i odavno rasprodanom koncertu, ekstaza je zagarantirana. Na licima se očitava iskreno oduševljenje, a ta pozitivna energija prisutna je i kod četvorke na stejdžu, koji sigurno nisu očekivali ovakav odbor za doček. Reda se hit do hita, uostalom svaka im je stvar protokom vremena postala kultna, ali ipak neke stvari potiču okupljene na nešto glasnije odobravanje i podvriskivanje (Monkey Gone to Heaven, Here Comes Your Man, onostranorazumska Where is my mind? i naravno Njegovo Veličanstvo Debaser). Zvuk se nakon dvadesetak minuta iz nekog razloga znatno pogoršava, krči i užasno zaglušuje, pogotovo na bučnijim stvarima dovodeći ih do neslušljivosti i prijeti da sve upropasti, no problem je kroz nekoliko minuta intervencijom na zvučnicima otklonjen, ubrzo nakon što su Pixies prešli na malo tiši dio opusa.

Ljudi, bar oni u prednjim redovima na iole bržim stvarima nekontrolirano skaču, urlaju i deru se i pitam se kako bi sve završilo da su one daske iznad jarka tik do bine u jednom trenutku popustile pod opterećenjem, a u nekoliko navrata opasno su vibrirale. Dobre vibracije osjetile su se i među samim Pixiesima. Podatak da nisu zajedno svirali više od deset godina u odnosu na viđeno teško je shvatljiv. Frank Black, frontmen i debeljko koji je krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća poradio na patentu jukstapozicioniranja pop-melodije i buke u rocku suvereno je vladao scenom, što mu, s obzirom na zapreminu tijela i nije predstavljalo veći problem. Šampion smislenog dranja u mikrofon ulijevao je strahopoštovanje, jednom riječju. Niti za jednog člana benda na prvi pogled ne može se reći da je ostario, iako za gorespomenutog kura mršavljenja očito nije polučila očekivani rezultat. Slava odnosno novac definitivno su najveći neprijatelji vitkog stasa. U jedinom obraćanju publici bilo koga iz benda (okorjeli pankerski pristup) basistica Kim Deal, ugodno popunjena u struku ali zato ništa manje seksi, podsjetila nas je da su oni tu već svirali '91. ali kako većina prisutnih tada vjerojatno još nije bila ni rođena. Bit će da droge ipak nisu pojele čitav centar za memoriju glavnoj narko-rokerici sredine devedesetih. Joey Santiago (gitarist) i Dave Lovering (bubnjar) također u velikoj formi, zar je netko sumnjao?

Prelazi između stvari zvuče skoro kao umiksani, bez tišine i nepotrebne verbalne komunikacije s publikom, sve je jasno, nije ih bilo 11 godina i nema smisla svaku sekundu prisustva ne utrošiti na svirku, i to onu furioznu. U jednom trenutku pomislio sam: "Grdno su se zajebali što su ovdje došli svirat. Ljudi im neće dugo, dugo dat da odu sa stejdža". Ali ipak, odsvirali su dva bisa i to je, nažalost, bilo to. Većina izvedenih stvari bila je sa Surfer Rose i Doolittlea, tek par njih sa zadnja dva albuma, Bossanove i Trompe le monde. Ima i jedna nova stvar, Bam thwok!, ali nije mi se baš nešto urezala u pamćenje, čak više nisam ni siguran jesu li je uopće odsvirali. Nije važno, samo nek' se snima ...

Osobni vrhunci: Tame (hvala Kim za one jebačke back-vokale u završnici) i Into the white (melodijska linija + žešći rifovi + čvrsta ritam-sekcija bacaju u trans). Jedino što je osim trećeg bisa usfalilo bila je La la love you, ali to će valjda odsvirati drugi put, kao što bi i Cannonball od Breedersa u ekskluzivnoj Pixies izvedbi bilo vrlo interesantno iskustvo. Ako još koji put rezultira nečim ovako dobrim onda: Živjela rock nostalgija! Još kad bi se i Stone Roses re-okupili …