Peti, ujedno i zadnji dan Drugog Zagreb Film Festivala uslijedila je totalna katastrofa. Nigdje nijednog Lupeža, ovaj u Ljubljani, ovaj na Bledu, ovaj nema para, ovaj mamura, ovaj bi došao kasnije, … čudo pa smo pogledali išta. No, taj dan nas nije zanimao glavni program u kojem su igrala samo dva filma, oba s istim ženskim imenom u naslovu (rumunjsko-njemačko-francuski "Maria" i kolumbijsko-američki "Maria milosti puna"). Nismo ih ni pokušali pogledati, jer našu pažnju su zaokupila dva dokumentarca.

Prvi na programu bio je film "Izbrisani" redatelja Davora Konjikušića, inače Zeničanina koji se početkom rata preselio u Beograd da bi se prije godinu dana doselio u Zagreb gdje radi kao dopisnik srbijanskog tjednika Vreme. Prošle godine na ovom istom festivalu imali smo prilike vidjeti njegov najpoznatiji uradak, film o Edinu Osmiću (Edi Maajki) – "Trajno nastanjeni stranac". Ovaj put Davor se pozabavio "južnjačkim problemom" u susjednoj Sloveniji, gdje je nakon raspada Jugoslavije ostalo živjeti 18 000 osoba koje su izgubile pravo na dobivanje bilo kakvih slovenskih dokumenata, bez obzira što godinama žive i rade u Sloveniji, gdje imaju i obitelji i što tu državu smatraju svojom deželom. Zanimljiva tema, koja se svidjela mnogima te su se filmovi ponovno gledali i u foajeu ITD-a. Ne znam je li potrebno dodati, ali upućeni u problematiku "Izbrisanih" u 29 minuta ovoga filma zasigurno nisu vidjeli ili saznali ništa novo, one neupućene možda je i dirnulo.

Film od kojeg smo, iz ne znam kojeg razloga, očekivali manje nego od "Izbrisanih", leg'o je ko kec na desetku. "Lepa Dijana" film je Borisa Mitića (čovjek potpisuje sve - režiju, scenarij, produkciju, fotografiju, montažu, …) kojem je sam u pozdravnom govoru digao rejting rekavši kako ga mladi u Srbiji i Crnoj Gori već (snimljen 2003. godine) gledaju kao klasik, kao što su se gledali "Maratonci …" ili "Ko to tamo peva". Nisam mu vjerovao, ali nakon odgledanih 45 minuta, moram priznati kako mu vjerujem. Boris se u svom filmu pozabavio Romima koji su proteklih godina u Beograd doselili s Kosova i koji pretvaraju Citroenove Dijane u prava mala Mad Max vozila u kojima skupljaju kartone i ostale materijale prodajom kojih se prehranjuju. Ujedno potresna, ali i urnebesna smiješna (crni humor je u pitnju, dakako) priča oduševila je zagrebačku publiku koja je "Lepu Dijanu" nagradila višeminutnim frenetičnim pljeskom. Zbilja su Romi najbolji i najzahvalniji glumci, samo kada im se pristupi kao jednakopravnim osobama. Svaka čast.

To je ujedno bio i kraj boravka Lupeža na Drugom Zagreb Film Festivalu, jer proglašenje pobjednika nije nas pretjerano zanimalo budući su se neki od njih već mogli pretpostaviti. Dakle, evo onih koji kućama nose Zlatne bibove

Kategorija dugometražnog igranog filma

Slijepo Okno / Mang Jing
Li Yang, Njemačka/Hong Kong/Kina

Kategorija kratkog igranog filma

Kava i Cigarete / Un Cartus De Kent Si Un Pachet De Cafea
Cristi Puiu, Rumunjska

Kategorija dokumentarnog filma

Kontrolna točka / Mahssomim
Yoav Shamir, Izrael

Kategorija Festivala prvih

Marijan Vejvoda / Autolopata

Special mention žirija

Putinova Mama / Poetins Mama
Ineke Smits, Nizozemska


Eto ga, to je to. Na kraju samo možemo zaključiti da nam je bilo lijepo i ove godine, te da s nestrpljenjem očekujemo i Treći Zagreb Film Festival i da mi je baš žao što se ispisah o festivalu te mi se sada ne da složiti neki zaključak, a baš sam to htio ….