Ponešto više samoorganizacije i problem je riješen, tako da je Lupigina ekipa, od kojih su sve ljenivac do ljenivca, uspjela pogledati čak nekoliko filmova. Ipak, unatoč tome, za većinu nas je sve počelo dosta kasno, u 20 sati, projekcijom afganistanskog filma Osama, smještenog u glavni dio programa. No, prije toga red je da podijelimo dojmove ostalih, onih već spomenutih ljenivaca Lupeža, koji su dan započeli meksičkim filmom Pasija Marie Elene prikazanog u sklopu dijela festivala koji progovara o ljudskim pravima. U potresnom dugometražnom filmu u središtu je Maria Elena kojoj tragično strada trogodišnji sin, a potom joj slijedi driblanje pravnog sistema koji se sastoji od korupcije i svakojake diskriminacije. Sve to vrlo je dojmljivo, potresno i prije svega svježe.

Što se tiče prve projekcije u glavnom programu drugog dana Zagreb Film Festivala, njemačkog uratka En Garde, redateljice turskog porijekla, riječ je o tek skromnom filmu, što je prava rijetkost ovoga festivala. Neobična priča šesnaestogodišnje djevojčice koja je sasvim drugačija od svojih vršnjaka, ostavlja dojam da je mogla biti prikazana na mnogo efektniji način.

A onda je na red došao Carlo, kratki belgijski film u trajanju od samo(?) 18 minuta. Vrlo dopadljiv uradak koji je u tih 18 minuta uspio ostaviti mnogo jači dojam te ispričati priču kvalitetnije i sadržajnije nego mnogi u 120 minuta. Recept je sljedeći: sasvim običan tip + neobična situacija = neočekivan kraj. I uistinu je tako. Carlo ima bratića koji je polukreten kojeg zanimaju samo tri stvari - automobili, muzika i seks, uslijed nezgodne tipične za osobe takvog tipa bratić slomi obje noge (popravljajući automobil dignut na dizalici pretjeranom glasnoćom muzike uspio ga je srušiti na svoje noge), te moli Carla da ga zamjeni na lokalnoj nogometnoj utakmici. Carlo nevoljko pristaje, a ostatak ekipe treba ga pokupiti na glavnoj cesti, baš i gdje grupa pljačkaša treba pokupiti svoga četvrtog člana, monstruoznog kriminalca. Dolazi do zabune koja završava tragično i za Carla i za nogometaše. Brzo, efektno, žestoko i jasno, jednom riječju – odlično.

Nakon Carla na red je došao Osama, prvi afganistanski film snimljen nakon pada vladavine talibana, što je zapravo 2003. godina. Mjesto radnje je osiromašeni Afganistan u kojem, osim što nema posla, caruje talibanski teror, ne samo teror nad svim pravima žena, nego jedan širi teror, teror uma. Pratimo iznimno tragičnu sudbinu dvanaestogodišnje djevojčice čija majka gubi posao nakon što talibani zatvaraju bolnicu (tuđe žene nemaju što kome pomagati). Njen otac poginuo je još u ruskom ratu i obitelj se suočava s glađu i golim opstankom za život (što talibane, dakako, nije briga). Jedini izlaz je pretvoriti djevojčicu u dječaka i pronaći joj posao, što, kao što rekoh završava tragično. Izvrsna fotografija i prirodnost glumaca (nitko od sudionika filma zapravo nije glumac), te scene koje nisu preporučljive onima slabijeg želudca, jednostavno potresno djeluju na gledatelja kojem još satima neće biti do ničega. Zastrašujuće! To smo i rekli ekipi RTL-a kada smo odbili njihovu ponudu za davanje izjave.

Nakon dobrodošle polusatne pauze za okrijepiti dušu i tijelo nastavili smo u sličnom tonu. Prvo smo u punom sastavu pogledali što nam je to donio Slovenac Jan Cvitkovič, "veliki prijatelj" direktora festivala, Borisa T. Matića. Riječ je o četrnaestominutnom filmu Srce je komad mesa (Srce je kos mesa) u kojem se ništa ne događa. Simpatični mladi mesar od preko stotinu kilograma pritisnut monotonijom svakodnevnice u autobusu spazi djevojku na koju baci oko. Sljedeći dan odlučuje pratiti djevojku, pa čak na pustoj autobusnoj stanici dolazi i nadomak kontakta s njom, ali, kao što rekoh, ništa se ne dogodi. Možda sutra … Moram priznati, očekivao sam mnogo više od autora slavnog filma Kruh i Mlijeko, ovjenčanog nagradom Lion of the Future u Veneciji, a dobio sam tek simpatičan filmić.

Potom još jedan depresivan presjek današnjeg društva, ovaj put ne iz Afganistana niti iz Slovenije već iz Sjedinjenih Američkih Država - film Mean Creek. Mjesto radnje - neka američka zabit prekrasnog okoliša i trulog društva. Skupina tinejdžera na rubu delikvencije organizira izlet na rijeku tijekom kojeg se planiraju osvetiti antipatičnom i agresivnom debeljku kojeg nitko ne shvaća. No, kako to uvijek biva, stvari kreću krivim smjerom i osveta završava tragično – debeljkovom smrću, da bi potom i ta smrt završila još tragičnije. Sve u svemu otužno, skoro pa savršeno ekranizirano, bez ikakvih zamjerki, uz Osamu jedan od boljih filmova prikazanih na ovogodišnjem festivalu, a nešto konkretnije o Mean Creeku moći ćete saznati uskoro u našoj rubrici filmskih recenzija.

Ako mislite, da je ovo kraj jučerašnjeg dana, varate se, jer naša mora tek počinje, a ona se zove Bore Lee: Čuvaj se sinjske ruke. Uh, pa što reći. Bore kao Bore. Film deklariran kao trash, oliti ga smeće zaista ne treba trajati 110 minuta, koliko traje ovo djelo velikana hrvatske alternative scene, Maria Kovača, Ivana Ramljaka i Krešimira Pauka. Za razliku od prijašnjih uspješnica sinjskog kung fu borca u ovoj tiradi, koja bi trebala osloboditi hrvatski film od uštogljenosti i dosade, Bore se bori protiv narkomafije koja je zatrovala njegov rodni Sinj. Nakon kratkog odlaska u Zagreb gdje porazbija svu mafiju, vraća se u Sinj, gdje je leglo zla. Bori se protiv tigra, ninje, vampira, dilera, malog zlog dr. Kovača i na kraju sam protiv sebe, odnosno protiv svog oca, a sve to praćeno gromoglasnim odobravanjem publike, koja se, naravno, sprda na Borin račun.

Iako je projekcija trebala biti održana u dvorani MM, uslijed velikog interesa sve je prebačeno u golemu dvoranu kina SC. Podijeljene su besplatne karte i doslovno se tražila ulaznica više. Filmu se mora priznati određena doza duhovitosti i dosta bolja produkcija u odnosu na prošle filmove, ukoliko se takvo nešto uopće može reći za trash film, a evidentan je uloženi trud u razradu scenarija. Projekciji je prisustvovao i sam Boris Ivković koji je uoči filma probaratao s čakljama, tj. nunčakama, a nakon filma je otvorio šampanjac. I tako druga večer Zagreb Film Festivala za nas završi u pola tri, a to ja za nas, jel'te, starije ljude, poprilično kasno.