Pri hrvatskom Ministarstvu financija postoji nešto što se zove Ured za sprječavanje pranja novca. Ali, žali bože novaca koji odu na plaće tamo zaposlenih, jer njihove prijave, a bilo ih je od 1998. godine - 870, završavaju u labirintu hrvatskog pravosuđa gdje izlaza ne bi našao ni stanoviti Tezej.   
Spomenutih 870 prijava sumnjivih transakcija iz spomenutog Ureda ticalo se tričavih, a sumnja se i opranih 6,4 milijardi kuna.
U ovoj i prošloj godini činovnici ureda posumnjali su 289 puta, a njihove sumnje teške su 2,3 milijarde kuna.
Daklem da rezimiramo, ovi iz Ureda za sprječavanje pranja novca svakodnevno sumnjaju, ali hrvatski sudovi zato ne sumnjaju, pa je samo jedna osoba osuđena za ribanje maraka, eura, dolara, a bogami i kuna.
Kad bolje razmislim, i ja posumnjam tu i tamo, ali danas vidim da je moje sumnjanje samo očit i nepobitan znak hrvatskog jala, zavisti prema imućnijim drugovima, koji su u posljednjih deset godina novce stekli samoprijegornim radom, velikim zalaganjem, oduševljenja vrijednim biznisovanjem, briljantnim i ingenioznim potezima koji su donijeli radost vascelom gospodarstvu hrvatskom. Pa, drugovi, krajnje je vrijeme da svoje sumnjanje gurnemo u ropotarnicu povijesti i prihvatimo se četke za ribanje novca. Do novog pranja, odnosno sranja - ćao drugari.