Irski rock bend U2 koji se pojavio osamdesetih da bi devedesetih dohranio i podigao suputnike iz generacije X, u ožujku je, na blagdan Svetog Patricka, objavio 11 novih pjesama, pored hitova s potpuno novim dionicama u vidu komentara svoje pjesmarice kao podsjetnik na onu da je rast trajna nadgradnja. Album benda, “Songs of Surrender”, pojavio se nakon prošlogodišnjih memoara njegova frontmena Bona Voxa, “Surrender: 40 Songs, Ones Story”, podijeljenog u 40 poglavlja prema imenima pjesama za neke od nas najvećeg benda svih vremena. No, knjiga niti se bavi, niti su u nju uvrštene nove pjesme objelodanjene u ožujku na streaming-servisima. Producentsku palicu je ovog puta, za razliku od njihovih velikih albuma, preuzeo gitarist benda, David “The Edge” Evans osobno. 

Od svojeg osnutka u Dublinu 1976. godine, U2 nije mijenjao inicijalno članstvo, u kojem su pored vokala Voxa i Edgea na gitari, bubnjar Larry Mullins Jr. i basist Adam Clayton, a doprinosi potonjih u novim su okolnostima reducirane. Prepoznavši appeal društvenih i religijskih tema za postojanost rock izraza, bend se mijenjao s trendovima asimiliravši ih, snimajući vlastite rock dokumentarce, održavši koncert u okupiranom Sarajevu, pokrenuvši i vlastitu radio stanicu U2-X, tako da im je, očito, samo nebo granica! Post-punk korijene nadogradili su novovalnim utjecajima, otpočetka objavljujući za Island Records, a računajući ovaj posljednji snimili su 15 albuma.

Danas objavljuju za Universal i jedan su od prepoznatljivih brandova irske kulture u cjelini. Irske, koja je bez sumnje, ono što možemo nazvati napregnutim označiteljem: rodoljubiva Arkadija irskog folka, nasuprot tradiciji neovisnjačke gerile, polazište migranata za SAD i obećana zemlja balkanskog proletarijata. U ešalonu jedne imaginarne razglednice, sargeant-pepperovskog patchworka ili “Gundulićeva sna”, ako vam je draže, uz boje irske trobojnice stajali bi i Oscar Wilde i Thomas Moore, James Joyce i Therapy?, Guiness i Google, Shane McGowan i Brenda Fricker, Jonathan Swift i Sally Rooney, Sinnead O’ Connor i Cilian Murphy, redatelj John Michael McDonagh i kemičar Robert Boyle …

Svjetska se kritika slaže da su rezultati “Songs of Surrender” dvojaki, budući da je bend odlučio postaviti pitanje o srži umjetničkog djela, bez vanjske uredničke ruke. Postupak podsjeća na najavu udovice kratkopričaša Raymonda Carvera, kako svijet tek treba vidjeti pravog Carvera, onog sirovog, od čijih je pisanija urednik napravio ono što znamo. Motiv dvojakosti se može izvesti iz singlice koja je po formatu svojevrsni fetiš digitalne ere. Fetiš koji ih vezuje s njihovim stilskim korijenima, a koji oni što danas posjeduju vinile, ne posjeduju kod kuće nužno i gramofon na kojem ih mogu vrtjeti. Singlica se sastoji se A- i B-strane, na čijoj je A-strani hit, dok na B-stranu bend stavlja nešto što nije nužno delikatesa koja se nudi široj publici. 

Album su najavili s četiri singla, “Pride (In the Name of Love)” i “With or Without You” izašlim u siječnju, “One”, objavljenog u veljači, te “Beautiful Day” s početka ožujka. “Songs of Surrender” bend je počeo snimati 2021. godine, nastavljajući kroz pandemijski lockdown rad u studijima u Londonu, Los Angelesu i Sofiji. Edge je kreativni proces pojasnio riječima, kako je sebi dozvolio raditi aranžmane bez ikakve dosljednosti spram originala. Pisao ih je i iz drugog ključa, ubacujući nove harmonije i ritam, dok je Bono pak dopisivao i nove stihove. Proces snimanja u Londonu na kojima su snimljeni vokali i bas-dionice pratio je Brian Eno koji je, s kolegom Danielom Lanoisom, koproducirao kultne albume “The Unforgettable Fire” i “Joshua Tree”, a kasnije surađivao na “Pop” i “All That We Leave Behind”. Lanois, glavni producent albuma “Joshua Tree” i “Achtung Baby”, u Los Angelesu je otpjevao back-vokale, gdje je producent Bob Ezrin surađivao izravno s Bonom i Edgeom. A što nam nije i manje važno, u pjesmama “Vertigo” i “Dirty Days” gostuje i pulski violončelist Stjepan Hauser koji je nabojem nadahnute dionice odsvirao tijekom četverodnevnog sešna. 

Tako intimistička “One” u novom ruhu zvuči kao da je vokalnu izvedbu podijelio pokojni David Bowie s primjesom nečijeg škriputavijeg alta, a harmonijama je zabašurena „stabilna“ radiofoničnost kakvu poznajemo. Tako da bi se netko, dok se pjesma još nije razlistala, možda i zapitao koji je ovo bend? “I Still Haven’t Found (What I’m Looking For”)” istrgnuta je iz gospel-ugođaja i uz pratnju suhe akustične gitare pomaknuta prema ugođaju Johnnyja Casha i tako dalje ... U2 su se otisnuli niz vodu vlastite reinterpretacije, a slušatelji koji ih prate već desetljećima možda se mogu nadati da će preslušavajući ga sa svojim potomcima uhvatiti kakvu novu iskru ili čak kakav primalni impuls koji se ranijim zahvatima ispolirao. 

A zašto bi netko porušio postulate suautorskog pečata producentskog rada koji je pjesmama dao himničnost sutrašnjih klasika? Razlog očito leži u politikama nove glazbene demokracije na koju velikani ne mogu ostati imuni. Tim više, što su se prilikom lansiranja iPhonea 6 i sami okliznuli na informatičku revoluciju kad je njihov album “Songs of Innocence” neželjeno završio u datotekama 500 milijuna korisnika, pokupivši između ostalog komentare o narušavanju privatnosti. Liberalizacija današnjeg tržišta, omogućuje da na top-liste samostalno izlaze autori koji sami i produciraju i masteriraju svoje snimke, kačeći ih na streaming servise te direktno komunicirajući s publikom. Na kraju krajeva, slušalačko je iskustvo danas individualizirano, jer svatko može napraviti vlastitu playlistu, zaokupiti svoj kairos svojim izborom muzike ili ga zabilježiti video-snimkom. „Tradicionalni“ su kanali estetskog doživljaja narušeni, grupa U2 odlučila se možda fanovskoj bazi potajno i ispričati, ostavivši komentar na vlastitu ostavštinu, kao svojevrsni bonus milenijalcima. Je li preslušavanje ove apologije sjelo onima kojima je namijenjeno ili je njome ovladao duh suvišne prtljage godina iz pripovijetke “Slika Doriana Graya” slavnog im sunarodnjaka Oscara Wildea, otvoreno je pitanje. 

Pretposljednji albumi U2, spomenuti “Songs of Innocence” i njegov sljednik “Songs of Experience”, prošiveni istoimenim nazivom zbirke pjesama s ilustracijama engleskog pjesnika Williama Blakea, ionako zrcale krizu bendovskih srednjih godina, uz ogledavanje s tokovima koji umjesto njih probijaju mlađi autori i bendovi. To je sasvim jedan drugi bend od onoga koji je širio obzore s “Achtung Baby” i utjecao na mlađe kolege poput Radioheada. Bend se tu ogledava u tuđim opusima do blijede neraspoznatljivosti vlastitih autorskih uloga, prisjetimo se tu “Summer of Love”, pjesme kao otete od Lane del Ray, koja je na albumu “Songs of Surrender” dobila bar još jednu sestru blizanku. S apologijom milenijalcima očito se pokušalo napraviti korak kojim bi se istodobno odužili fanovima koji žele znati više, ali rezultati su sasvim u skladu s prethodne dvije epizode iz “Songs of…” trilogije. Nekad baš i ne ide ići protiv sebe. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Flickr/U2start