Od Kleopatre do yuppie šefice
Možda joj se u prvoj asocijaciji na davno probavljeni 'kulturološki podatak' učinilo neumjesnim reći da se famozna egipatska carica Kleopatra (68. do 31. g. stare ere!) kupala u mlijeku magarice (jer, kako je to moguće: carica i magarice, pa, zar nije poetskije, ljepše i estradnije da je ona dala musti prepelice?). Ali, kao što rekoh dogodi se svakom nešto slično, pa moram uzeti jedan primjer iz muškog tabora (da se ne bi reklo kako sam navalio maltretirati jadne estradnjakuše). U brzini, nepažnji i/ili želji da se kome natandrči štogod pogrdno, čak i neki naši najbolji pisci mogu zamijeniti imena nekih osoba (posebno kad su im prezimena pomalo nalik). Tako je u jednom paskvilu na moj račun, Milan Jajčinović (u "Vjesniku", lipnja 1996. g.) uspoređivao hrvatsku i srpsku književnu scenu, navodeći kako su ovom potonjim tada "defilirali", poimence Dragoslav Mihajlović Mihiz, pri čemu se trostruko 'zabunio': postoji jedan Dragoslav Mihailović (bez J u prezimenu), odličan pisac, ("Frede, laku noć", "Kad su cvetale tikve", "Petrijin venac", "Čižmaši"...), koji je svoj antikomunizam i antititoizam platio i robijom (bio je na fakin "mermeru"), ali on nije Mihiz, već je to Borislav Mihajlović, koji je kritičar, esejist, dramaturg Mihiz. Dobro, to je bila omaška (kao magarica-prepelica) od koje nije bilo štete, osim što se đače nedoučeno dičilo davanjem lekcija koje ni samo nije savladalo.
Ove sam uvodne, nadam se poučne, ako ne i smiješne primjere naveo samo kao vodu na mlin jedne pomisli: kako to da iz historijske perspektive pamtimo imena nekih znamenitih žena (eto nakon više od 2.000. godina Kleopatra pada nekome na pamet), a da ih nismo rangirali i ocijenili u punini njihove ličnosti ili i osobe. Recimo, Kleopatra bijaše ober kurvetina i višestruka preljubnica (to, što je bila incestuozna, udavši se najprije za jednoga brata, Ptolomeja XIII, a potom za drugoga, Ptolomeja XIV, kojega je napokon dala ubiti, to treba shvatiti u kontekstu ondašnjih egipatskih, faraonskih običaja), ali to što je padala iz naručja jednoga moćnika (Julija Cezara), skačući na drugoga (Marka Antonija), tome je valjda kriv njen - NOS. Ne znam što je bilo genijalnom Blaiseu Pascalu (1623. - 1662.) da ju je morao ovjekovječiti svojom famoznom frazom: "Da je Kleopatrin nos bio kraći, lice Zemlje bilo bi posve drukčije"!
Vjeruje se da je ovako izgledala (FOTO: Wikipedia)
Od antike, preko renesanse, do modernih vremena opisivan je njen život bezbroj puta, bila je oslikana i u muziku stavljana, a možda sve zahvaljujući tome što je imala 'prominentni' nos(?). Nije bitno, već pitam: koje su žene obilježile historijske epohe, neke uz bok (svojim i tuđim) muškarcima, neke same na tronu/pijedestalu ili na krevetima? INTELEKTUALKE ili RADODAJKE, filozofkinje ili vladarice? Svrstamo li tu Makedonsku (Kleopatru) u tip vladarice/kurbetine, čemu pravimo uslugu: njenoj putenosti/radodajstvu ili njenoj moći? Napokon, tko će iz historijske perspektive (tko poživi, znat će), nakon što utihne vjetar povijesti ostati na bespućima hrvatske povijesti: Severina ili Jadranka; Kolinda ili Nives...? Čini se možda bezobraznim ovako sučeljavati imena osoba koje međusobno nemaju ništa zajedničko (osim spola/roda) i ispričavam se zbog intimnosti (ali imena su kraća i sočnija od prezimena).
Naime, sada, kad se nekima pričinilo kako ove 2015. godine svjedočimo napokon i definitivno usponu žena na povijesnu pozornicu (neka ih: ženama treba dati naprijed i otraga) još ne znamo iz kojega će društvenoga/profesionalnoga sloja proizaći one koje će biti znak nekoga vremena, po kojima će stanoviti vremenski odsječak biti lako prepoznatljiv. Za sada, kao da favoriziramo (ruko)voditeljice, direktorice, članice ili vođe nekih korporativnih čopora, jupi-šefice koje će napokon muški svijet staviti u red. A dotle, imaginacija muškoga svijeta ukrućuje se na spomen i na pogled koje seksi-radodajke (svejedno što ne razlikuje magaricu od prepelice) i ponovno ću (se) upitati, a što mislite, koja će uobličiti i odrediti sliku jedne epohe? Tko preživi, pisat će povijest, a ta je uvijek androgina kao yuppie šefica u kostimiću, s kravatom oko vrata, a kako je kravata pokazatelj muške podčinjenosti (što je odlično dokazala E. Vilar u "Dresiranom muškarcu"), ima li što ljepše nego da se šefica kiti simbolom svoje vlasti (a tko koga...!?).
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: Lupiga.Com
Jesi li se nasjedila na garištu kuće svoje,
oh, ta kuća b'jedna! -
tražeć okom i rukom kol'jevčicu malog Jove,
ikonicu svetog Đorđa i đerđefić tvoje Ruže?
Sve je sada dim i pepel, sve proguta čaća tavna -
ti, slomljena krepka grana, najbjednija međ ženama,
majko pravoslavna!
Jesi li se nahodala nogama što jedva nose
oh, te noge bolne!
Jesi li se umorila tražeć Rumu, kravu svoju,
kravu svoju, hraniteljku stare bake i dječice?
Da l' je vuci rastrgoše il' je sakri šuma tavna?
Ne muči se! Za koga bi sada bili sir i ml'jeko,
majko pravoslavna?
Je si li se naplakala nad sudbinom druga svoga,
o druže ljubljeni!
Izdajom ga uloviše, kao psa ga izmlatiše,
mučili ga, vezali ga, bacali ga u tamnice.
I on koga srce vuklo djela vršit teška i slavna,
kao hrom se bogalj vrati da ti umre na rukama,
ženo pravoslavna.
Jesi li se nakukala iznad one strašne jame,
o jamo prokleta!
Gdje sa grkljanom prerezanim djeca tvoja sada leže
pokraj bake, i gdje majku svoju zovu, za njom plaču;
i boje se, jer je rupa puna ljudi, vlažna, tavna?
Šutiš. Pečat šutnje jad je na usta ti udario,
majko pravoslavna.
Bl'jediš, tanjiš i kočiš se, no bol nemoj gušit svoju,
bol ti preduboku!
Pusti neka tužba tvoja odjekuje širom zemlje
i nek traje vjekovima. Neka čuju u što sada
prometnu se sjeta tvoja, tvoja tuga stara, davna.
- Šutiš. Bl'jediš. I oreol mučeništva već te kruni,
majko pravoslavna.
U popaljenom srpskom selu
kod Vrginmosta
I 1943 (V. Nazor)