„Desni populizam, dakle poticanje neprijateljstva prema strancima i prije svega imigrantima nije u Saveznoj Republici nov fenomen. Ali tempo i intenzitet, kojim AfD, Pegida i vojska neorganiziranih podjarivača na ulicama i Internetu stječu pozornost - a u pokrajinskim parlamentima mandate - su u Njemačkoj novi“, stoji u analizi konzervativne zaklade Konrad Adenauer, bliske Kršćansko-demokratskoj uniji (CDU) Angele Merkel. Njemačku političku scenu posljednjih mjeseci potresa uspon Alternative za Njemačku (AfD), antiimigrantske, dijelom i desnoradikalne stranke koja je na ožujskim pokrajinskim izborima – uvelike percipiranim kao referendum o kancelarkinoj izbjegličkoj politici – s 24,3 posto glasova postala druga najjača stranka u Saskoj-Anhaltu (Sachesen-Anhalt), dok je u dvije zapadne pokrajine – Baden-Württembergu i Porajnju-Falačkoj (Rheinland-Pfalz) – s 15,1 i 12,6 posto zauzela treće mjesto. Inače, na saveznoj razini vladajući CDU u sve je tri pokrajine pretrpio gubitke – u Baden-Württembergu čak dvanaest posto glasova manje - i u sve tri pokrajine za sastavljanje većine nisu bile više dovoljne do tada postojeće koalicije; međutim, istovremeno su u sve tri pokrajine do tada vodeće koalicijske stranke (Zeleni u BW, SPD u Porajnju te CDU u Saskoj-Anhaltu) uspjele ostati na vlasti.

RENDEZ-VOUS: Njemačko suočavanje s globalizacijom

Lupigini sugovornici slažu se da je središnje pitanje, koje je bitno oblikovalo političke rasprave u zemlji od proteklog ljeta – pitanje izbjeglica.

„Sadašnji uspjeh AfD-a direktno je povezan s izbjeglicama. Prošlog se ljeta stranka, koja je inače do tada imala profil građanske stranke, vođene od ekonomista kritičnih prema euru, nalazila pred raspadom – prvotni vođa Bernd Lucke je smijenjen i više-manje izbačen, a na čelo su došli Frauke Petry i ostali. Činilo se da je karijera stranke pri kraju, međutim tada su došle izbjeglice, a AfD je dobro prepoznao potencijal koji za njega leži u ljudima koji su osjetili strah pred dolaskom velikog broja ljudi“, kaže za Lupigu Jan Heidtmann, zamjenik urednika unutarnjopolitičke rubrike renomiranog Süddeutsche Zeitunga. Tome je pripomogla, dodaje, i činjenica da se njemačka vlada – zahvaljujući sukobima unutar vladajućeg CDU-a te sukoba s njihovim bavarskim partnerima, Kršćansko-socijalnom unijom (CSU) – doimala kao da ne zna što da radi.

"AfD je dobro prepoznao potencijal koji za njega leži u ljudima koji su osjetili strah pred dolaskom velikog broja ljudi" - Jan Heidtmann (FOTO: Privatni album)

U partijskom programu usvojenom krajem travnja u Stuttgartu istaknuta je islamofobija – izrijekom se navodi da „islam ne pripada u Njemačku“ – a pojedini AfD-ovi prvaci izlaze s otvoreno rasističkim izjavama, poput Björna Höckea iz pokrajine Tiringija (Thüringen), poznatog po razlikovanju reproduktivnih strategija Europljana i Afrikanaca. Zanimljivo, nakon što je akademsko-neoliberalno krilo izgubilo u frakcijskim borbama, sada više ni sama Petry, inače poznata po izjavama da bi protiv izbjeglica na granicama trebalo u slučaju nužde upotrijebiti i vatreno oružje, i njena nacionalpopulistička grupacija nisu na desnom krilu.

„Na istoku Njemačke AfD se pomakao još više desno, na primjer s Höckeom koji ima uske kontakte s desnoradikalnim intelektualnim spektrom, vezanim za identitetski pokret, ideje nacionalnog suvereniteta, sve te priče o novom konstituiranju desnice na europskoj razini i tako dalje. Istovremeno, njihov ih partijski program, recimo po pitanjima religije ili obitelji, čini privlačnim i za sve one koji su neprijateljski raspoloženi prema modernizaciji. Ili ljudima na jugozapadu, koji normalno glasaju za CDU i sebe vide kao gubitnike velikog društvenog razvoja još od 1968. godine – govorimo o oslobođenju seksualnosti, individualizmu, kulturalnoj otvorenosti“, obrazlaže glavni urednik dnevnog lista Neues Deutschland, Tom Strohschneider. Dodaje da je AfD postao radikalizirajući usisavač za sve koji su propustili modernu, svojevrsni antimoderni tabor.

„Slično kao i u dvadesetima ili tridesetima. Slično je i to da je fašizaciju u početku podupiralo srednjeklasno malograđanstvo, baš kao i danas Pegidu i AfD – nisu nezaposleni na uličnim skupovima. Zato i je tako opasno“, kaže Strohschneider.

Ukupno gledajući, ipak, promjene na njemačkoj političkoj sceni nisu vezane isključivo za dolazak izbjeglica, nego su i posljedica dugotrajnijih promjena u njemačkom društvu i politici. Dugo vremena klasična – i stabilna - slika izgledala je tako da su postojale dvije velike Volksparteien – „narodne stranke“, odnosno CDU u koaliciji s CSU-om, te na drugoj strani socijaldemokrati (SPD) – stranke koje pretendiraju na predstavljanje svih društvenih klasa. Uz njih je postojalo i nekoliko manjih stranaka koje su imale stratešku ulogu pri sastavljanju većine – Zeleni i liberali (FDP). Njima se prije desetak godina priključila i Ljevica (Die Linke), nastala spajanjem postkomunističke Partije demokratskog socijalizma (PDS) i SPD-ovih otpadnika suprotstavljenih liberalnim reformama tadašnjeg kancelara Gerharda Schrödera. Ali, situacija se pomiče prema strukturnoj promjeni partijskog sustava, pri čemu je odluka Angele Merkel da privremeno otvori granice, moguće, samo katalizator tog procesa.

"Merkel je prepoznala da je među građanstvom došlo do modernizacije, i to je u temeljima njenog političkog uspjeha" - Tom Strohschneider (FOTO: Privatni album)

„Prvi razlog je taj da ljudi s manjim primanjima odustaju od sudjelovanja na izborima jer ne vjeruju da politika išta za njih može napraviti. Neke studije pokazuju da u četvrtima s velikim udjelom nezaposlenih ili onih s prekarnim zanimanjima izlaznost pada i ispod dvadeset posto. Tu je pitanje krize same demokracije, koja se može označiti i kao klasni rascjep“, komentira Strohschneider. Uopće, oslabila je identifikacija s pojedinim strankama.

Obojica novinara se slažu da je izuzetno važan faktor tog razvoja dugogodišnja politika Angele Merkel, koja je CDU snažno pomakla prema političkom centru, pretvarajući ga u određenom smislu u stranku čitave Njemačke. Međutim, to je značilo i udaljavanje od konzervativnih glasača. Istovremeno su i ostale stranke gubile svoju ideološku prepoznatljivost.

„Merkel je na taj način otimala glasove Zelenima i SPD-u, koji se također još prije pomicao prema centru. Na taj način je na bokovima nastao nepopunjeni prostor, koji je sada ispunio AfD. Na taj način je došlo do fragmentacije partijske scene, koja u Njemačkoj prije nije postojala“, ističe Heidtmann. Merkel je opoziciji zapravo sustavno otimala teme i činila ih svojim vlastitim, što se, tumači Strohschneider, u politologiji naziva i „asimetričnom političkom mobilizacijom“.

„Na primjer minimalna plaća. Njemačka je posljednja europska zemlja koja ju je uvela, naravno uz zalaganje SPD-a, ali pod vodstvom konzervativne kancelarke. Isto važi i za izjednačavanje gej i lezbijskih partnerstva. Merkel je prepoznala da je među građanstvom došlo do modernizacije, i to je u temeljima njenog političkog uspjeha, jer je između ostalog dovelo i do slabljenja SPD-a. Istovremeno je, pak, na desnom krilu CDU-a postojalo nezadovoljstvo“, kaže novinar.

Dvije glavne stranke pomakle su se prema centru, pri čemu ni među ostalima svjetonazorske razlike nisu više toliko oštre. Primjerice, „zeleno-crne“ koalicije Zelenih i CDU-a više nisu rijetkost, a pri tome je riječ o stranci uvelike proizašloj iz postšezdesetosmaških društvenih pokreta, koji su u principu bili radikalno suprotstavljeni svemu što je stari CDU predstavljao. U određenom smislu te koalicije predstavljaju izmirenje starog i novog građanstva. Međutim, sve je to rezultiralo i time da se AfD lako može predstavljati i kao jedina prava anti-establishment stranka.

Koliko je pozicija Angele Merkel oslabljena njenom odlukom da otvori granice i je li ikada postojala stvarna šansa da izbije pobuna protiv nje? (FOTO: Lupiga.Com)

„Ljudi ne glasaju za AfD zbog njihovog programa, njihov program je neoliberalan – primjerice, privatizacija osiguranja za nezaposlene - i tu, programski gledano, niti jedan siromašni namještenik nema što tražiti. To je naglašeno populistička snaga. Više nije dovoljno reći da ste protiv Europske unije, nego da želite vatreno oružje protiv izbjeglica. Operiraju sa snažnim slikama neprijatelja i jakim emocijama. Oni što je odlučujuće je protest – u situaciji gdje su sve ostale stranke percipirane kao dio establishmenta, AfD sebe vidi kao anti-establishment, makar to nije – vodeći ljudi su bivši političari, mali poduzetnici, urednici konzervativnih novina – zanimljivo je da je prisutno dosta ljudi iz medija. Sve to postavlja ozbiljna pitanja pred ostale – a prije svega, zašto Zeleni i Ljevica ne mogu sebe predstaviti kao alternativu, nego su i sami percipirani kao 'oni gore'“, nastavlja Strohschneider. Premda je Ljevica, koja na općim izborima osvaja između sedam i dvanaest posto, još uvijek na saveznoj razini promatrana kao autsajder s kojim se zbog lijevih stavova ne može koalirati, na istoku zemlje, gdje je stranka do dolaska AfD-a često bila među prve dvije najjače, takve koalicije nisu neuobičajene. U Tiringiji je Bodo Ramelow 2014. godine postao prvi pokrajinski premijer koji dolazi iz Ljevice.

Paralelno s usponom nacionalpopulista raslo je i nezadovoljstvo u CDU-u i njegovoj partnerskoj stranci, CSU-u, koja Bavarskom vlada kontinuirano od 1957. godine. Naime, desetljećima je politika „Unije“ – kako se kolektivno nazivaju sestrinske stranke (CSU, koji je konzervativniji od CDU-a, nikad ne izlazi na izbore van Bavarske, dok CDU to ne radi u Bavarskoj) - bila spriječiti nastanak demokratski legitimirane političke opcije desno od bloka CDU/CSU. Još od prošle jeseni kruže priče o „puču“ protiv Merkel unutar CDU-a. Šef CSU-a Horst Seehofer je zbog odluke o otvaranju granica prijetio i podizanjem tužbe Ustavnom sudu, a redovno spominje mogućnost samostalnog izlaska CSU-a na savezne izbore naredne godine – uključujući i nastup u drugim pokrajinama - što se u povijesti još nikada nije dogodilo.

„Seehofer sasvim sigurno nije bio zadovoljan s politikom koju je vodila Merkel, ali to nezadovoljstvo je bilo i taktičke prirode. Poznata je izjava dugogodišnjeg vođe CSU-a Franza Josefa Straußa – 'Desno od CSU-a ne smije postojati niti jedna stranka', naravno, mislio je na stranku koja djeluje u skladu s ustavom. Politika je uvijek bila uključiti desni rub glasačkog tijela, a sada u taj prostor dolazi konkurencija, što ekstremno ugrožava CSU. Toj stranci je samorazumljivo da u Bavarskoj uvijek dobivaju apsolutnu većinu. Četrdeset posto glasova za njih predstavlja poraz, a sada se pojavljuje stranka koja ima potencijal dobiti devet-deset posto. Međutim, njegove izjave pale su na plodno tlo i unutar CDU-a, gdje se nekim konzervativnim članovima čini da njihovim predodžbama više nema mjesta unutar CDU-a“, objašnjava Heidtmann. Inače, kako je njemački medijski sustav izuzetno decentraliziran, tako je i sjedište uglednog Süddeutsche Zeitunga upravo u Münchenu.

Horst Seehofer je zbog odluke o otvaranju granica prijetio i podizanjem tužbe Ustavnom sudu, a redovno spominje mogućnost samostalnog izlaska CSU-a na savezne izbore naredne godine – uključujući i nastup u drugim pokrajinama - što se u povijesti još nikada nije dogodilo (FOTO: Wikimedia/Freud)

„Prije nekog vremena Seehofer je ozbiljno razmišljao o takvim potezima, međutim sada je broj novopridošlih izbjeglica snažno opao, pa je to nepotrebno. Zapravo od početka je to više bila taktička prijetnja, koja je sada bespredmetna“, kaže za Lupigu komentator Deutsche Wellea, Cristoph Hasselbach. U travnju je bilo 16.000 novih tražitelja azila, a u veljači više od 60.000.

Zanimljiva pitanja, međutim, glase – koliko je pozicija Angele Merkel oslabljena njenom odlukom da otvori granice i je li ikada postojala stvarna šansa da izbije pobuna protiv nje? I je li kancelarkina odluka, praćena emotivnim istupima, znak da je racionalna, taktizirajuća političarka, po prvi puta povukla potez iz svjetonazorskog uvjerenja?

„Merkel je unutar Unije zapravo oduvijek bila nesporna. Istina je da se kretala prema centru i prosvijećenim liberalima, umjesto da opslužuje konzervativnu klijentelu, ali uvijek je ostvarivala dobre izborne rezultate. Nakon otvaranja granica stigla ju je sva kritika tog zapostavljenog desnog krila. Njena pozicija je sigurno oslabljena, što se vidi i iz anketa. Međutim, je li se ikada stvarno razmišljalo o pobuni? Ne znam, ali postavimo pitanje drugačije: Tko bi je mogao zamijeniti? Odgovor je – nitko. Nitko se nije ni usudio istupiti. Nasljednik u ovom trenutku ne postoji“, ističe Heidtmann. S njim se slaže i Strohschneider.

„Istina je da konflikti oko nje nikada nisu bili tako jaki, ali uvijek je izdržala sve prijetnje. Ne vjerujem da je prokockala svoju moć. Merkel, inače, nikada nije prva koja nešto kaže, nego uvijek pažljivo promatra kako izgleda političko polje i procjenjuje gdje se može najbolje proći. Ona je, tako reći, fizičarka moći“, kaže Strohschneider aludirajući na činjenicu da se Merkel, prije političke karijere profesionalno bavila fizikalnom kemijom (njen doktorat je iz kvantne kemije). Hasselbach potvrđuje mišljenje kolega.

Ne postoji nitko tko bi mogao zauzeti mjesto Angekle Merkel u stranci, smatra naš sugovornik (FOTO: Flickr/Worldeconomicforum)

„Unutar stranke jeste postala izoliranija, međutim ona je stranci apsolutno neophodna. Ne postoji nitko tko bi mogao zauzeti njeno mjesto. Govorilo se o tome da bi je mogao zamijeniti Wolfgang Schäuble, ali to bi izgledalo toliko dramatično da mislim da se nikada nije realno razmatralo“, kaže naš sugovornik.

Kancelarkina odluka navukla joj je na glavu bijes mnogih - proziva ju se kao izdajicu nacije, vjeruje se da ona diktira medijima, izložena je ogromnoj količini mrzilačkih poruka zapjenjenih desničara i svih koji smatraju da je njemački identitet ugrožen. Na njemačkom za to postoji i posebna riječ – Überfremdung - slobodno prevedeno, značila bi nešto poput preplavljivanja vlastitog identiteta stranim do i preko točke ugroze. AfD-ova liderica Beatrix von Storch čak je prognozirala da će Merkel „zbog toga što je uništila našu zemlju kao nitko još od 1945.“ morati iz sigurnosnih razloga pobjeći u Čile. Histerični, identitetski stav prema strancima vidljiv je već i iz naziva radikalnodesnog pokreta PEGIDA: „Patriotski Europljani protiv islamizacije Zapada“. Pegida je formirana krajem 2014. godine u Dresdenu, a na njenim skupovima se ponekad okuplja i više od 20.000 ljudi: o pokretu će u ovoj seriji članaka još biti govora.

Unatoč svemu, Strohschneider ne smatra da je Merkel odlučila iz samog uvjerenja i protiv snažne volje većine stanovništva.

AfD-ova liderica Beatrix von Storch čak je prognozirala da će Merkel „zbog toga što je uništila našu zemlju kao nitko još od 1945.“ morati iz sigurnosnih razloga pobjeći u Čile (FOTO: Flickr/Metropolico.org)

„Ako govorimo o osobi Angele Merkel, treba znati da ona dolazi iz protestantske svećeničke obitelji. Više puta je dala do znanja da sve što radi – uključujući i dogovor s Turskom, zatvaranje granica, i tako dalje – radi sa stajališta određenog moraliteta. Istina je da ona nije ideološki političar, ali ovo je vid zamjene za ideologiju. Ona želi dobro vladati, uvijek je bila dobar partner za interese njemačkog kapitala, njena politika unutar Europske Unije je 'izvozni nacionalizam', dakle nije svetica. Ali u ovom pitanju stala je na pozicije određenog narodnog kršćanskog humanizma, a vjerujem da ta pozicija ima većinu u ovoj zemlji, koliko god strašni bili brojevi o napadima na izbjegličke domove. U jednom mjestu u Hessenu, inače, AfD nije nastupao na lokalnim izborima, ali je nastupio otvoreno fašistički NPD (krajnje desna Nacionaldemokratska stranka, o čijoj mogućoj zabrani se već dugo vode rasprave) – i osvojio četrnaest posto. Znači, nije upitno da imamo posla sa zaista zabrinjavajućim razvojem, ali u ovoj zemlji postoji i šutljiva većina, koja jest zabrinuta zbog dolaska milijun izbjeglica. Međutim, ta većina ne naginje tako agresivnoj antipolitici, a Angela Merkel predstavlja upravo tu većinu“, zaključuje. Dodajmo i da je bivši grčki ministar vanjskih poslova Janis Varoufakis jednom opisao njemačku gospodarsku politiku kao „vjerovanje u vanzemaljce“, pojasnivši: „Jedini način na koji svi možemo biti na dobitku putem izvoza je da izvozimo u svemir“.

Ne treba zaboraviti da je Merkel napravila skoro pa potpuni zaokret u politici, nastojeći zadovoljiti upravo to desno krilo. Još od jeseni su konstantno pooštravani uvjeti za dobivanje azila, a i kontroverzni dogovor o izbjeglicama s Turskom – i izlaganje na milost i nemilost autokrata Recepa Tayyipa Erdoğana – dijelom su služili i njenom unutrašnjopolitičkom preživljavanju.

„Mislim da je bila šokirana činjenicom da je toliko mnogo ljudi došlo, kao i da je na kraju bila sretna da su Austrijanci, Mađari i ostali obavili prljavi posao za nju. Dogovor Turske i Europske Unije samo je novi korak u tom smjeru“, napominje Hasselbach.

Zaključno, Angela Merkel je donijela odluku koja je, ne samo uzdrmala političku scenu, nego i pokrenula žestoke rasprave i gibanja u društvu. Zanimljivo je da u gotovo svakoj stranci postoje njeni protivnici i pobornici – dakle, riječ je o rascjepu koji ne ide između stranaka, nego kroz njih.

Nakon što je akademsko-neoliberalno krilo AfD-a izgubilo u frakcijskim borbama, sada više ni sama Petry i njena nacionalpopulistička grupacija nisu na desnom krilu (FOTO: Facebook/AfD)

„To odražava rasprave u društvu. Čak i među starim poznanicima vode se vrlo emocionalne rasprave i izbijaju svađe“, zaključuje Heidtmann. Strohschneider dodaje da, premda je Merkel na europskoj razini sporazumom s Turskom napravila potpuni zaokret, krećući se u smjeru „Tvrđave Europe“, zaslužuje određenu potporu – pa i govoreći s lijevih pozicija – zbog humane odluke koju je donijela i otpora desnom krilu svoje stranke. Zanimljivo je da su i određeni vodeći političari Ljevice, poput Sahre Wagenknecht, dali oštre izjave o izbjeglicama, suprotstavljajući se Merkel.

„Tu se zapravo ne radi o pitanju za ili protiv izbjeglica, nego je riječ o podjeli između onih koji vjeruju u nacionalnu državu, odnosno renacionalizaciju lijeve politike i više pravednosti kroz preraspodjelu, te drugih koji – po meni točno – vjeruju da to nije pitanje za nacionalnu državu. Uostalom, vidjeli smo kako je prošla Siriza koja je na nacionalnoj razini pokušala s lijevom politikom. Dokle god se to pitanje društvene pravednosti ne riješi barem na europskoj razini, uvijek će se voditi rasprave o konkurenciji unutar socijalnog sustava. U priči o nacionalnoj državi ste već jednom nogom kod AfD-a“, zaključuje Strohschneider.

U slijedećem nastavku donosimo intervju s politologom Horstom Kahrsom, u kojem se bavimo pitanjima koji društveni slojevi podržavaju AfD, koji su razlozi velikog slabljenja SPD-a, zašto su uspjeli političari SDP-a i Zelenih koji su podržali Merkel, a njeni protivnici unutar vlastite stranke doživjeli neuspjeh, te koliko je Ljevica ugrožena pojavom AfD-a.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: WJC

Ovaj tekst nastao je u sklopu projekta "Migrantska kriza - Njemačka i Europa" koji je podržalo Ministarstvo kulture temeljem Programa ugovaranja novinarskih radova u neprofitnim medijima