Iz Nizozemske: Saša Čokljat

“Edukacija žena je zlo Zapada, njihovim televizijama je mjesto u paklu. Žene su po prirodi bludne i mora ih se obrezivati, a muškarci moraju pustiti brade da rastu.”

Pakistanski radikalni religijski vođa, Maulana Fazullah, ovime nije rekao ništa novo o radikalnom islamizmu. Međutim, njegova radijska stanica, smještena u prekrasnoj dolini Swat, nedaleko uz afganistansku granicu, već nepune dvije godine ispire uši stotinama tisuća vjernih sljedbenika. Jer upravo poput sigurno 138 drugih mullaha, služi se najjačim oružjem, radijskim signalima, kako bi mijenjao budućnost Zapada. Međutim, na Zapadu se treba poslužiti nečim jačim: pravnim sustavom

Pravni sustav kao oružje

Fundamentalisti su otkrili novo oružje: pravni sustav. Oni sustav države u kojoj žive ne doživljavaju kao način za traženje jednakosti. Ovo sredstvo može optimalno funkcionirati kada je zadovoljen određen broj pravila igre. Ući u srž sustava, aktivirati se. Iskoristiti ljevičarski aktivizam i ubaciti se u lijevo orijentirane stranke, kako bi islamski fundamentalisti kao instrument za svoje ciljeve u rukama imali ustav. Umjesto revolucije, pravnim putem se želi mijenjati ustroj Europe.

Advokat, vjerojatno advokat stažista, Mohammed Enait, u sudnici u Rotterdamu, isprovocirao je sukob sa stoljećima starom tradicijom, ne želeći ustati prilikom ulaska sudaca u sudnicu. U kratkoj konzultaciji, sudsko povjerenstvo je uvažilo njegov stav da je jedino Alah onaj pred kojim će on ustati i kleknuti.

Karikatura objavljena u nizozemskim novinama

Donijeli su ispravnu odluku. Kao prvo, u nizozemskom zakoniku nigdje ne piše da odvjetnici prilikom ulaska sudca moraju ustati. Kao drugo, sudsko povjerenstvo nema pravo prisiljavanja osobe da prihvati iskazivanje moći na taj način, čak iako se radi o stoljetnoj tradiciji. Primjerice, Amerikanci poznaju jednu sasvim drukčiju sudsku tradiciju. Tamo je vrijeđanje sudca za vrijeme trajanja mandata, čak i u njegovo slobodno vrijeme, kažnjivo djelo. Ipak, Enaitov čin odbijanja ustajanja, prihvaćen je na štetu tradicije, kulturoloških običaja i pragmatičnosti jedne zemlje. Glasnogovornik nizozemske Odvjetničke komore, Willem Bekkers, usprotivio se Enaitovom neustajanju: “Odvjetnička komora, bazirano na pravnim običajima, itekako je nadležna za procjenu pragmatičnosti i ispravnosti Enaitovog ponašanja u sudnici. Dapače, u slučaju pritužbe, Komora je nadležna upozoriti ga na izvršavanje njegovih dužnosti. Ukoliko on to ne želi činiti, iz iste može biti izbačen. To vrijedi za svakog odvjetnika u ovoj zemlji, a religijska i osobna uvjerenja nemaju nikakve veze s tim.”.

Eurabia

Na djelu je najopakija zlouporaba religije. Način na koji islamski fundamentalisti žele iskoristi islam je opasan. Infiltrirajući se u različite institucije države, nastoje legalizirati radikalizam i za svoje fašisoidne ciljeve iskorištavaju sve moguće medije: U eteru radio, u sudnici kulturološka naslijeđa zapadne Europe, a služeći se religijom kao argumentom. Da religija nema nikakve veze s ekstremizmom, te infiltriranjem šerijatskih pravila u društva poput nizozemskog ili britanskog, zna većina građana Europe. S islamom se malo tko nema priliku upoznati za vrijeme trajanja mjeseca Ramazana, kroz od države financirane ramazanske festivale, susjede, poznanike, i slično.

Muslimani zapadne Europe ne postavljaju nikakve zahtjeve preko svake granice i mjere. Međutim, upravo tom većinom, muškarcima kojima se u džamijama umjesto molitve servira ispiranje mozga sve prisutnijim vehabizmom, ženama koje ni ne razmišljaju o borbi za nekakva prava, nego su sretne što još ne moraju nositi burke po gradovima Europske Unije, besramno se manipulira i nastoji se doći do krajnjeg, ekstremnog cilja, uz kojeg je sve češće vezan izraz: Eurabia. Radikalni islamisti uz pomoć islama žele vladati muslimanima. Polako ali sigurno, ne dogode li se značajni preokreti, na taj će način skoro svaki musliman morati postati musliman “vjernik”.

Mohammed Enait

Odvjetnici i svi ostali uobičajeno pred sudcima ustanu. Ne zbog njihove osobe, nego zbog  njihove funkcije. Enait svoj neuobičajeni zahtjev opravdava sljedećom argumentacijom: “Ja ne ustajem pred sudcem jer su svi ljudi pred Alahom jednaki.” Ovaj reislamizirani fundamentalist je očigledno naučio vrlo malo o islamu. Nigdje u islamskim spisima ne stoji da ne smiješ ustati ispred sudca. Naprotiv, islam je izgradio jedno vrlo hijerarhijsko društvo. Ljudi su pred Alahom jednaki ali su po tom istom islamu između sebe vrlo nejednaki. Samo robovlasništvo je po islamu necivilizirano. Da je prorok Muhamed rekao da pred njim ljudi ne trebaju ustajati, nego samo pred Alahom, Enait je također pogrešno shvatio. Prorok je želio, po islamu, poručiti ljudima da prema Alahu pokažu istinsko štovanje. Iz ovoga Enait ne bi smio zaključiti da se prema drugima treba ophoditi bez ikakvog respekta. Uključujući i samoga proroka, na kojeg se poziva. Jer upravo je respekt izvorna poruka islamske civilizacije. Zbog toga se i u svim islamskim zemljama pred sudcem mora ustati. Čak i onima u kojima vlada šerijatsko pravo. Do sada se događalo da iz određene grupacije iz muslimanske zajednice u Nizozemskoj nisu htjeli ustati pred sudcima u sudnici. Imali su uvijek upravo tipične fundamentalističko-nacističke argumente: Oni ne priznaju pravni sustav nevjernika. Koji su razlozi imigriranja u zemlje nevjernika?

Ne rukujem se sa ženama

Rita Verdonk, bivša je ministrica za integracije. 17. listopada 2007. gđa Verdonk je osnovala novu stranku/pokret “Ponosna na Nizozemsku”. To se dogodilo dva dana nakon što je istupila iz desničarske stranke VVD. Prva ispitivanja javnog mnijenja su pokazala da bi njena nova stranka mogla zauzeti dosta fotelja u parlamentu. Program još nije jasan, u svakom slučaju, opći stavovi – vrlo desno usmjereni.

Rita Verdonk

Mohammed Enait, radikalni je islamski fundamentalist. Većina nizozemskih medija prenosi da gospodin Enait nema diplomu pravnog fakulteta i da je možda tek pripravnik ili vježbenik u odvjetništvu. Odbijen je za funkciju djelatnika u Socijalnoj Službi u Rotterdamu jer se odbija rukovati sa ženama. Na raspravi, na kojoj pred sudcima također nije htio ustati pri njihovu zasjedanju, pri Sudu u Rotterdamu, izgubio je spor protiv Socijalne Službe u Rotterdamu. Sudsko vijeće je postupak Općine Rotterdam ocijenilo ispravnim. Enait je javno prozvao bivšu ministricu Verdonk, optužujući ju da je ona, prvo u stranci VVD, a onda samostalno u novoosnovanoj stranci “Ponosna na Nizozemsku”, poput Wildersa (o kojem smo na ovim stranicama već pisali) zagovornica protjerivanja muslimana iz Nizozemske i EU. Da Verdonk nije na strani imigranata u Europi općenito, jasno je svima. Isto tako, svima je jasno da je dotični Enait, sa sve većim brojem militantnih ekstremista oko sebe, uz slične (re)prilike po cijeloj Europi, istinska prijetnja europskoj slobodarskoj tradiciji, demokraciji ali i još jedan od ispita jakosti zakona na kojima je ovaj dio svijeta utemeljen.

Do debate između fundamentaliste i bivše ministrice, došlo je na prvom programu nizozemske nacionalne televizije. Gospodin Enait je vrlo razočaran netolerancijom nevjerničkog društva, zapadnog, a napose nizozemskog, jer je odbijen za funkciju socijalnog radnika, u poslu koji zahtijeva iznimnu dozu asertiviteta. Gospodin Enait je odbijen zbog činjenice da se odbija rukovati sa ženama, što je izjavio kako u pismenoj, tako i u usmenoj solicitaciji. To mu je i omogućilo debate poput ove sa političarkom Verdonk. Rukovanje, uobičajenu radnju prilikom susreta dvoje ljudi, uobičajenu humanu gestu u velikom dijelu svijeta, pa tako i u Nizozemskoj, Enait naziva seljačkom i prljavom navikom, te prilično nejasnom kovanicom “mentalitet dlanovskog koitusa”, koji je smislio “bijeli pravnik” (oa. Pravni sustav po mjeri bijelca). U spomenutoj debati, dotiču se vrlo ozbiljne teme: fašizam, nacizam, seksizam, iredentizam, holokaust, asimilacija, prilagodba, iseljenje, mijenjanje europskih zakona.

Verdonk, koja je već imala neugodna iskustva zbog rukovanja, prilikom službenog posjeta jednom imamu, koji joj je, kao ženi, odbio pružiti ruku, imala je jasne stavove: “To nema veze sa religijom. To je degradiranje osobe, znak nepoštovanja. Ako dođem u džamiju, izujem cipele, odjenem se prikladno. Ako uđem u kuću vjernicima muslimanima, ponašam se prema pravilima njihove kuće. Ako sam u posjetu muslimanskoj zemlji, neću se ponašati kako to činim u Europi. Vi ste, gospodine Enait, došli u Nizozemsku. Zatražili ste azil, dobili ste državljanstvo. Potpisujući dokument poziva za primitak u državljanstvo ove zemlje, tim državljanstvom ste  primili prava i obveze, koji proizlaze iz ustava ove zemlje. To je jasno.”. Enait odgovara kako se on s njom kao sa ženom ne može rukovati. To što sjedi za istim stolom sa njom kao ženom, treba joj služiti na čast. Jer, tvrdi on, on je muškarac, a ona je žena. "Nizozemska više nije suverena zemlja, mi smo (oa. Enait tu ipak uvrštava i sebe) dio suvereniteta dali supernacionalnim tvorevinama, kao što je Europa. Vi u Nizozemskoj, poput Wildersa, odbijate činjenicu da je Nizozemska multikulturalna sredina". Verdonk ga ispravlja, iznoseći činjenicu da Nizozemska jeste suverena zemlja i da svaka članica EU to jeste. EU nema jedinstven ustav, pa onda ne može imati ni jedinstven odgovor na određena pitanja. Posebno na ona pitanja, koja su specifična za određenu sredinu. Njegova tvrdnja da se u Nizozemskoj ne prihvaća multikulturalnost je potpuna besmislica jer činjenica da u nizozemskom parlamentu zasjedaju zastupnici iz različitih etničkih sredina govori sama za sebe.

Verdonk je već imala neugodna iskustva s rukovanjem, kao i ovom prilikom kada joj je taj način pozdrava odbijen

Upitan od strane voditelja emisije, zašto tvrdi da se u nizozemskim školama uči laž o holokaustu, Enait odgovara: “Zato što je to laž! Holokaust je izmišljotina nevjernika i onih koji su protiv islama. Sve to o holokaustu je izmišljotina.”. Verdonk je postavila pitanje, zašto misli da se Nizozemci trebaju prilagoditi manjini od nekih dva posto radikalnih islamista u njihovoj zemlji i mijenjati svoje običaje i svoj zakon u vlastitoj zemlji, a radi suludih ideja, koje ne prihvaća ni velika većina muslimana. Enait odgovara izjavom da je ona glupa žena. Enait tvrdi kako je to diktatura većine nad manjinom i kako se ona vara ako misli da je njih tek dva posto od ukupnog muslimanskog stanovništva jer bi se iznenadila koliko on podrške ima samo u Rotterdamu.

Verdonk mu zahvaljuje na komplimentu, komentirajući da se ona prema njemu odnosi s poštovanjem i da  joj zapravo nije jasno zašto se ne vrati u svoju zemlju jer misli da bi se tamo puno bolje osjećao. On pak odgovara da ostaje ovdje jer ima misiju, a to je da se uvedu ista pravila i jednakost za sve: “Alahova riječ”.
U dijelu njene opaske o znanosti, gdje postoji stav i riječ znanosti, a posebno u zemlji poput Nizozemske gdje je crkva jasno odijeljena od države, s naglaskom na svaka crkva, te da on, poput nje i svih ostalih moraju poštovati zakone zemlje u kojoj žive, a zakone crkve ne mogu miješati s poslom (poput odbijanja rukovanja sa ženama), Enait jednostavno odgovara da je znanost glupa. Što se tiče rukovanja, on pouzdano zna da je dlan ženska erogena zona i da se zapadnjakinje tako laku uzbuđuju na dodir dlanom, te da su prljave za vrijeme menstruacije. Na ovo nije bio potreban poseban komentar gospođe Verdonk. “Takvi stavovi nikada neće proći niti u ovoj, niti u bilo kojoj drugoj europskoj zemlji”, ustvrdila je, potvrđujući odlučnost svoga stava stisnutom šakom. Aludirajući na stisnutu šaku, Enait ju je upitao: “Vi biste se boksali sa mnom?” Verdonk se nasmijala i rekla: “Ne, time se samo pokazuje odlučnost, toliko znate. A i izjavili ste da niste nimalo militantni.” .

Odbijanje rukovanja – prvi korak prema burki

Prije nekih deset godina u nizozemskom gradu Almere, uprava jedne islamske škole je od predstavnice za odgoj i kulturu zatražila novčanu pomoć za novi projekt. Pri sastanku u njenom uredu, odbili su se rukovati, smatrajući je nečistom. Nema rukovanja – nema novca, rekli bi, ali do incidenata danas, malo tko je na to obraćao pozornost. Sada je Ruka odjednom Pitanje, dok je to još nedavno bilo smatrano samo stvari bontona. Takvi seksistički ispadi bi se navodno trebali svesti na “njihova kultura-naša kultura”, a u stvarnosti je kukavičluk i podlost. Jer potiho to nazivati “njihova kultura”, implicira da muslimankama odgovara da im se ne pruži ruka. Što jednostavno nije istina. To je za osudu i raspravu. Većina nizozemskih, pa tako i zapadnoeuropskih muslimanki stremi k ekvivalentnoj kombinaciji njihovog identiteta vjernica, s identitetom modernih, emancipiranih zapadnoeuropskih žena. One zaslužuju podršku, potporu, ali su gotovo uvijek ostavljene na cjedilu. Takvu podršku ne mogu tražiti od muževa, a razgovor s nekom članicom familije, koja možda želi i misli slično, ne događa se iz straha. Te žene se plaše intimnog razgovora sa drugim ženama jer je u jednoj takvoj kulturi, dužnost žene sve reći mužu. Uvijek je jednu strah da upravo ona druga neće biti – izdajnik.

Bivša ministrica Verdonk je  2004. godine bila u službenom posjetu tilburškom imamu Ahmadu Salamu. Nakon što je odbio njenu pruženu ruku, rekao je: “Prije ću dopustiti da mi željeznu olovku zabiju u glavu, nego što ću pružiti ruku jednoj ženi.”. Bi li nekom crncu u Južnoj Africi za vrijeme aparthejda, kojemu je bilo zabranjeno miješanje s bijelcima, rekao: “Možeš tu i tamo pokazati više razumijevanja za kulturu bijelca. Oni se jednostavno osjećaju neugodno i prljavo, ako moraju dotaknuti jednog crnca. To trebaš poštovati, zar ne?”. Ili bi se složio da je to najbrutalniji rasizam. Što je razlika između tog bijelca u Južnoj Africi i ovog tilburškog imama? Jedina razlika je to da je rasizam konačno zabranjen, aparthejd je prošlost, a iza ovakvih imama se krije religija kao odgovor na sve. Dakle, almerski fundamentalisti su znali, nota bene uz pomoć Komisije za ravnopravnost, da oni doista nisu dužni pružiti ruku općinskoj predstavnici za odgoj i kulturu. Tolerancija ne može biti beskrajna jer prelazi u svoju suprotnost. Da svi ljudi, vjernici muslimani nisu isti, vidljivo je i iz jedne nedavne takozvane Forumske debate na TV-u, gdje se raspravljalo o filmu kojeg su snimile nizozemske muslimanke, na temu o ravnopravnosti spolova i seksualnom nasilju u islamu. Kada se voditeljica htjela rukovati s jednim sudionikom, koji se javio za debatu, isti se osjetio uvrijeđenim i poniženim. Odgovorio je da njena gesta samo dokazuje koliko se Nizozemci odbijaju dubinski zainteresirati za islam. Drugi mladić, vjernik musliman i sudionik u debati, bez problema je voditeljici pružio ruku. Rekao je: “Ja živim u ovoj zemlji i prihvaćam europske običaje, ali i dalje ostajem vjernik.”.

U jednoj od predizbornih anketa 2006. godine, Freek de Jonge je slučajno intervjuirala jednu zgodnu Arapkinju. Izgledom vrlo integrirana, perfektan nizozemski izgovor, bez marame na glavi. Na pitanje što misli o značenju riječi “morati”, kada je u pitanju nošenje marame, djevojka je odgovorila: “Ne, na sreću ja još ne moram. Ali to mora biti normalno i ja razumijem djevojke koje nose pokrivala jer i sama razmišljam o tome da i ja to uskoro počnem činiti.”. “Ali zbog čega”, pitala je Freek. “Hm, zato, zato ...”, a onda je nakon dubokog razmišljanja, rekla: “Muškarci … hijene su to! Posebno ovi ovdje.”.

Takozvana Komisija za jednakopravnost, zamišljena je kao institucija koja će brinuti za jednakopravnost svih u Nizozemskoj, bez obzira na spol, dob, seksualni identitet, rasu, naciju, vjeru, uvjerenje i slično. Čovjek bi očekivao da će takva komisija i učiniti nešto po tome pitanju danas. Izgleda da je bolje da takva komisija uopće ne postoji jer je izgubila svoj prvotni smisao. Nekada je imala za cilj spriječiti diskriminaciju žena, prilikom otkaza na poslu, zbog trudnoće. Ali to se i danas događa. Odjednom, ista komisija podržava praksu koja je suprotnost njenom postojanju. Jedan recentan promašaj (prosinac 2006.) tiče se jedne docentice, koja je zahtijevala da u školi u kojoj radi može odbiti rukovanje sa muškarcima. Komisija je rukovanje srezala na puku naviku i način ponašanja pojedinca, te podržala docenticu. Zašto bi nešto tako benigno vrijeđalo vjernike i smetalo prakticiranju njihove religije? Zar ne izujemo cipele pred ulazak u džamiju? Zar hodamo u kupaćim gaćama po ulicama Irana, Egipta, Maroka i drugih islamskih zemalja? Čovjek čovjeku ipak može uputiti jedno ljubazno kimanje glavom? Ovdje se odjednom radi o tome da zapadnjaci odbijaju pokazati respekt. Uz ovakvu praksu, bit ćemo nepoželjni u vlastitim zemljama. Radi li se tu doista o respektu? Naravno da ne. Jer da je o respektu riječ, onda bi i muškarci muškarcima i žene ženama mogli prijateljski kimnuti i pružiti ruku jedni drugima. U ustavu, pojam diskriminacije povezuje cijeli niz temelja, poput vjeroispovijesti, spola i seksualnog identiteta. U posljednje vrijeme, zahvaljujući kontinuiranom pritisku vjerskih fanatika, državne institucije u sukobu s proizvoljnim tumačenjima zakona, bez obzira na posljedice, donose odluke u korist “religije”, a zapravo u korist onih kojima je cilj raskomadati i uništiti zapadnoeuropsko uređenje kao takvo. Takvi upotrebljavaju sve moguće pravne argumente, a zakonik kao oružje, kako bi zaštitili i legitimirali fundamentalističke interese, na štetu jednakopravnosti, a posebno jednakopravnosti spolova u njihovim vlastitim krugovima. Ali zašto bi bilo koja religija imala veću težinu od bilo kojeg drugog identiteta i zašto je puno teža stvar uvrijediti nekoga kao vjernika, nego kao ženu. Zato što je religijski fundamentalizam opasan i militantan, a žene pojedinačno to nisu.

Da rukovanje već nije odbijeno zato što je crnac prljav, pardon, zato što je žena nečista, onda bi to bilo zbog toga što je rukovanje opisano kao znak požudnog i zabranjenog seksa u mislima. Zabrana dodirivanja suprotnog spola proizlazi iz vizije o muškarcima i ženama kao o tempiranim hormonskim bombama. Žene zavode, muškarci siluju – na to bi se ukratko sveo opis humanosti. Svedeno na takvu optiku, ljudi ne posjeduju racio i empatiju. Prijateljstvo između muškarca i žene je nemoguće. Zato je opasno da se suprotni spolovi međusobno vide, dodiruju, rade u istom prostoru ili zajedno. Odbijanje pružene ruke suprotnog spola (upravo poput burke ili zara), svjedoči o najvećem mogućem obezvrjeđenju osobe. Muškarci su hijene. Kategorički. Čisti seksizam. Logičan zaključak i posljedica ovakve opscene slike čovječanstva je da žene i muškarci ne mogu živjeti zajedno u miru. Zato postoji jednostavno rješenje: Ako  muslimanski muškarci (po viđenju muslimanskih ekstremista) zaista predstavljaju jednu takvu opasnost i gledaju na žene animalno i čisto kao seksualni objekt, te im to muti razum, dakle, bazu cijele civilizacije, onda bi oni za dobro njihove sigurnosti i sigurnosti žena, trebali biti izolirani iz vanjskog svijeta.

Tabu rukovanja nije nevin, bezopasan i besmislen (zlo)čin. Odbijanje ispružene ruke je usko vezano sa zabranom plivanja, rada, hodanja ulicom i samostalnog života. To je zabrana razumijevanja svijeta. Tabu rukovanja je siguran put prema burki i odsijecanju klitorisa. Za početak. Ili je početak bio Božićna čestitka kraljice Beatrix, čestitka za kršćanski blagdan, sa riječima dobrih namjera: “Alah je velik, dragi sugrađani.”