Intervju koji slijedi, 04. svibnja 2004. je sa Dubravkom Ugrešić na Radiju 101 vodio Igor Ružić:

Ovih dana u Hrvatskoj traje medijska kampanja, i turneja po knjižarama, povodom izlaska vašeg novog romana "Ministarstvo boli". S obzirom da posljednjih godina baš i niste bili prisutni u hrvatskim medijima, to dolazi kao malo iznenađenje. Mijenjate li paradigmu ili mislite da se ipak možete izvući iz medijskog cirkusa jednom kad krene?

Vi to zovete medijskim cirkusom, ja ne znam hoće li to zaista biti cirkus. Pristala sam na to zato što mi se, ovako izvana gledano, čini da je hrvatska književna scena postala vrlo zanimljiva i dinamična, u svakom slučaju nimalo dosadna. Tu se pojavljuju za mene neka potpuno nova imena. Osim toga, hrvatske knjižare danas nalikuju knjižarama u Parizu, Amsterdamu i Londonu, odnosno pojavljuje se onaj obavezni prijevodni repertoar pisaca koji se prevode svugdje, i sve to to mi se čini jako zanimljivim, pa sam odlučila i ja pokušati. Bit će to neko novo osvajanje hrvatskog čitatelja. Ili neće.

Još prije godinu dana izjavili ste da više ne želite davati intervjue hrvatskim medijima jer imate osjećaj da ne znate kome se obraćate i koga uopće zanima što želite reći. Je li vas primjer zainteresiranih medija ovih dana iznenadio u tom smislu?

Ja sam također u međuvremenu upoznala neke nove mlade ljude, kao što su ovi okupljeni oko izdavačke kuće Faust Vrančić, koja je sad moj novi izdavač. Kada sam vidjela koliko zapravo mladi ljudi vole književnost, koliko znaju o knjigama i koliko je sve to za njih uzbudljivo, a i za mene još uvijek jest, pa sam promijenila mišljenje. Postoji također i beogradski link, mladi izdavač Dejan Ilić i njegova kuća Fabrika knjiga, koja objavljuje srpsko izdanje istog romana, to je također potpuno novi krug mladih ljudi koji vole knjigu na onaj način kako sam je i ja nekad zavoljela i nisam je prestala tako voljeti sve do danas, pa je sve to utjecalo da promijenim mišljenje.

Vaš novi roman "Ministarstvo boli" još jedan s izvrsnim naslovom, ponovno tematizira izbjegličku traumu i ostatak kolektivnog i osobnog sjećanja. Međutim, on je i neka vrsta obračuna sa samima sobom. Svjesno i namjerno protkan je autobiografskim elementima. Koja je zapravo osnovna motivacija romana – sjećanje ili taj obračun?

Mislim da taj roman otvara jako puno tema. Prije svega mislim da je tu dosta važna tema kulturnog i povijesnog naslijeđa, onda tema svakidašnjice i koliko ta svakidašnjica oblikuje naše živote i naše sjećanje, zatim tema prenošenja sjećanja, komuniciranja toga što nam se dogodilo. Tema krivice također je prisutna u romanu, tema zaborava i sjećanja, emocionalnog pamćenja, književnosti...
Ja bih zapravo egzil, i priču o tome kako se oblikuju sudbine u egzilu, ostavila negdje na kraju. Naravno, nezaobilazna je i tema rekonvalescencije, jer je teza romana da je sve to što nam se dogodilo, dakle rat i sve ostalo, zapravo nešto poput bolesti. Pravo je pitanje kako se nakon takvog loma uspostavlja ponovno normalan život. Oko toga se uglavnom vrte priče ovog romana.

Nakon poznatih romana iz osamdesetih "Štefice Cvek" i "Forsiranja romana reke", gdje ste se igrali književnim postupcima u formi koja je bila uspješna i na širem planu, pa su obje knjige bile hitovi, vaše je kasnije pismo, iako i dalje jednako strukturno zahtjevno, na emocionalnoj razini za nekoliko oktava niže. Pesimističniji ton ipak jest dio autobiografskog u vašoj prozi, ili nije?

Vrlo mi je teško govoriti o tome, ja to sasvim drukčije čitam i vidim. Vi ste to doživjeli kao pesimističniji ton. Možda je to istina, ali ja ne vidim da je tako. Na primjer, čini mi se da je moja prethodna knjiga “Zabranjeno čitanje” dovoljno vesela i duhovita, tako da sam time recimo zaradila pravo na sljedeću koja baš i ne mora izazvati salve smijeha. Osim toga, rekla bih da je i tema dovoljno ozbiljna.

Novi roman ujedno je i neka vrsta alternativne povijesti hrvatske ali i okolnih književnosti, ili možda leksikon najdraže proze s prostora bivše Jugoslavije? Profesorica književnosti kao lik profesorice književnosti ujedno predaje i svojim čitateljima.

Pa tako nekako, da. Ali meni je drago da sam se poigrala raznoraznim književnim tekstovima, uglavnom dosta tradicionalnim, među kojima je recimo i Šenoina “Branka”, jer je i to roman o učiteljici. Tako sam uspostavila link s tim povijesnim tekstom koji meni nije osobno blizak, možda mi je čak i dosadan, ali mi je bilo zabavno da vidim što će se iz te igre dogoditi. To jest jedna od razina čitanja ovog romana, ali ne i previše važna.

Unatoč žestokom stavu protiv estradizacije književnosti i njenom svođenju na tržišne principe, osjećate li se ipak kao književna zvijezda, barem za pomalo ograničen krug publike, i, možemo i to reći, još manji krug čitatelja?

Ne, ne osjećam se kao zvijezda, apsolutno to ne mogu reći, i nemam ništa od toga. Osim toga, ne ponašam se kao da kamere vire iz svakog ugla. Mislim, dapače, suprotno, da je književnošću zapravo teško zaraditi taj status prave zvijezde. Danas zaista ima strašno puno knjiga, proizvode se milijuni, ali na kraju krajeva vrlo je teško naći godišnje, recimo, deset dobrih knjiga. Možda se nešto dogodilo s mojim ukusom, ali sve je manje knjiga koje me mogu duboko impresionirati. Ako smo već kod toga, zadnja takva koju pamtim je, iako je to bilo prije trideset godina, Marquezova "Sto godina samoće". To je bio potres. Kasnije ih je naravno bilo još dosta, ali se ne sjećam potresa takve jačine.

Doduše i prije godinu i pol, kad se u zajedničkom projektu beogradskog i zagrebačkog izdavača pojavilo vaših osam knjiga, bio je to svojevrsni događaj. Imate li podatke o prodaji? Jeste li po njima, kako se hvali izdavač novog romana, najuspješnija hrvatska spisateljica?

Ja to ne znam, zaista nemam podatke o prodaji. Mislim da se nisu sve knjige jednako prodale, svaki naslov je išao drukčije. Znam, recimo, da je u Srbiji "Zabranjeno čitanje" skočilo na neku listu najprodavanijih knjiga, ali ne znam pojedinosti.

Prije samo nekoliko mjeseci i hrvatska je književnost, ili barem onaj njen medijski najzanimljiviji dio potresla rasprava o estradizaciji, točnije o načelima kvalitetne književnosti i one druge. Koliko ste pratili te slučajeve i imate li komentar?

Jednostavno, radi se o tome da je hrvatsko tržište, ma koliko malo bilo, počelo ličiti na tržišta koje poznajem, primjerice zapadnoeuropsko ili američko, gdje se zaista radi o estradizaciji. Naravno, rafiniraniji čitatelji znaju da to ništa ne znači, i da najpopularnije knjige nisu i najbolje, no, oni prosječni kupuju ono što im se nudi, što vide na televiziji, u novinama ili u knjižarama. Međutim postoji i cijeli network čitatelja koji razmjenjuju knjige ispod pulta, i čitaju one koje takozvani prosječni čitatelj ne čita. Rekla bih generalno da su svi tipovi publike zadovoljeni, ali najteže je ovima najrafiniranijima, jer se oni moraju pomučiti da dođu do svoga teksta ili pisca.

Neizbježno je i ono pitanje o medijskoj prezentaciji pisca, jer je argument u tim polemikama i povodom njih bilo i zaposjedanje pozicija od strane autora. Te pozicije mogu biti medijske, uredničke, udrugaške ili društvene. Koliko je pisac, u sklopu vlastite afirmacije ili, ako hoćemo, i izgradnje karijere i statusa, osuđen na primanje tih pozicija?

Ne znam koliko je, i zašto bi bio, osuđen na to. Mislim da pisci zapravo voljno prihvaćaju i svoje kolumne, i svoje sudjelovanje u medijima i sve ostalo. I vani se te stvari kombiniraju, pa se naravno najbolje prodaju knjige autora kolumni ili onih koji se svakodnevno ili barem jednom tjedno pojavljuju na televiziji. To je potpuno jasno.

Koliko je za pisca danas Internet izlaz, koliko je po vama mreža u mogućnosti promijeniti ustaljene sustave proizvodnje i distribucije književnosti kojima se rugate u knjizi eseja "Zabranjeno čitanje", a koliko je opet i tu, zbog nepostojanja filtera, prisutna opasnost od zagušenja?

Ja sam to također otkrila tek nedavno, i zato mijenjam svoje mišljenje. Zaista postoji ogroman broj čitatelja koji komunicira preko Interneta i postoji također hijerarhijska lista, zna se tko je koliko kvalitetan. Recimo, postoje i neki književni forumi koji su vrlo dobri. Nedavno sam baš sudjelovala na jednom takvom koji je za samo dvije godine postao nevjerojatno značajan i utjecajan, i ljudi koji ga rade su postali neka vrsta oblikovatelja književnog ukusa. Ljudi komuniciraju, razmjenjuju čitateljska iskustva, pa čak i vrednuju na tim književnim forumima, i sve je to vrlo važno. To je vjerojatno neka vrsta zamjene za ono što danas iščezava jer književnih rubrika u dnevnim novinama ima sve manje, a časopisi se prodaju u mizerno malim nakladama. Cijeli prostor vrednovanja i oblikovanja književnog ukusa je sramno smanjen, i on se nužno preselio u to alternativno polje Interneta i internetske komunikacije.

U biblioteci Večernjeg lista uskoro izlazi i "Štefica Cvek u raljama života". S obzirom da je riječ o izboru najboljeg u hrvatskoj književnosti, shvaćate li to kao svojevrsni povratak u maticu književnosti iz koje ste svojedobno izbačeni?

Bilo bi previše da jednu tako komercijalnu akciju shvatim kao povratak u maticu književnosti. Ne, mislim da je to jednostavno komercijalna akcija i nadajmo se da će ljudi kupovati knjige. To je samo po sebi zgodno i lijepo i OK, knjiga je dostupna, jeftina i to je dobro.

Upravo ovih dana jedan hrvatski gradić trese groznica ksenofobije zbog najavljene gradnje centra za azilante. Naravno, nije Hrvatska u tome usamljena, ali je odgovor vlasti bio da bez takvih centara ne možemo u Europu. S druge strane te svojevrsne ucjene stoji i činjenica da je upravo ta Europa dosta pomogla i izbjeglicama s ovih naših prostora kad je trebalo. Kako bismo se trebali nositi s ponudom Europe da, recimo to tako, vratimo dug?

Ukratko, ja sam naravno za, mislim da je velika svinjarija da netko ne želi primiti te jadne ljude. Ljudi trebaju status, krevet, treba im to dati i ne vidim oko čega je tu napravljen veliki problem.

Povodom tog slučaja Žarko Puhovski izjavio je da je Hrvatska, citiramo, na nečiju žalost a nečiji sreću, jedna od najčišćih država u rasno-etničkom smislu, te da upravo zbog toga građani nemaju naviku, recimo to jednostavno, suživota s nekim tko izgleda nešto drukčije. S druge strane, Europa je već premrežena svim ljudskim pojavnim oblicima. Koliko smo onda mi daleko od te Europe, možda i unatoč čestitkama na avisu?

Pa Hrvatska jest jedna od najčišćih zemalja u tom smislu, to je jednako tako i Poljska, to su te monoreligiozne i mononacionalne zemlje. Ali kod Hrvatske se ne može govoriti o tome da s tim nemamo nikakvog iskustva, jer izašli smo iz Jugoslavije tek prije desetak godina. Prema tome, nisu ljudi baš sve zaboravili.

Koliko egzilant nosi prtljage, u smislu da mu se i identitet i sjećanja u trenutku odlaska moraju barem donekle zamrznuti. U tom smislu povežimo i ove azilante koji bi trebali početi dolaziti u Hrvatsku, i one koji su iz Hrvatske prije desetak godina odlazili.

Pa o tome nešto govori i ovaj roman, baš o toj prtljazi koju nosimo sa sobom. Teško je odgovoriti na to pitanje, jer to takozvano stanje egzila, kako ga zove Brodski, nije petrificirano nego je vrlo dinamično, ono se mijenja kao što se i ta prtljaga mijenja. Egzilant se cijelo vrijeme ljulja između ta dva pola, vratiti se ili ne, ostati ili otići nekamo drugdje, pa je njegovo stanje posljedično doista nemirno i dinamično. Pokušala sam o tome pisati, u "Zabranjenom čitanju" je jedan esej na tu temu, moj prethodni roman "Muzej bezuvjetne predaje" cijeli je o tome, a i novi također.
Ipak, ne vjerujem da sam još došla do pametnog odgovora na pitanje što to stanje egzila zapravo jest.

Na webu ste pokrenuli projekt interaktivnog “Pojmovnika Yu mitologije”. Kakvi su rezultati, planirate li to ukoričiti i li na neki sličan način jednostavno završiti?

Zapravo, ja sam se izvukla iz tog projekta, i malo znam o tome što se sad s time događa. Ali znam da su to nastavili neki mladi ljudi i to mi je drago, jer je moj udio i bio potaknuti mlade ljude da se time bave. Dokle je to došlo ne znam, ali čini se da će beogradska izdavačka kuća Rende i objaviti "Leksikon jugoslavenske mitologije" kao knjigu. Pričekajmo pa ćemo vidjeti.

Bili ste jedna od nositeljica feminističkog vala osamdesetih. Umjesto o razvoju ženskog psima, možda je i bolje pitanje u kakvom je stanju feminizam danas, kako stojimo s ravnopravnošću spolova, posebno u svjetlu mizoginih ispada koji se pojavljuju u reprezentativnim institucijama kao što su Sabor ili HNK?

Da, to sam nešto malo pratila. Generalno mislim ovako: dok god se ne uvede zakon da mora biti određeni broj muškaraca i žena u parlamentu, dotle će postojati ta vrsta dominacije i to će tako biti. Ne zaboravite da Norveška i Island imaju zakon da u parlamentu odnos bude pola-pola. Dok god nema takve zakonske uvjetovanosti, bit će tako kako sada jest.

Nakon ovoliko godina egzila, čini li vam se povratak u Hrvatsku mogućim, potrebnim, željenim ili ništa od toga? Imate li osjećaj da bi se jednom, pa makar i kad jednom uđe u EU, ova sredina mogla postati prikladnijom za eventualni povratak?

Nikada to nisam tako oštro dijelila. Osim toga, svih sam ovih godina dolazila, tu u krajnjoj liniji imam prijatelje i obitelj i nije to bio baš takav rez da se ode i nikad više ne dođe. Što se tiče stalnog mjesta boravka, to je također otvoreno pitanje jer nisam prihvatila Amsterdam kao mjesto u kojem bih trebalo ostati zauvijek niti mislim da je Zagreb mjesto u koje mislim da se treba vratiti zauvijek, tako da je sve zaista otvoreno. Ali, čini mi se, koliko ja mogu suditi izvana, da se atmosfera u Zagrebu promijenila, vedrija je, veselija i opuštenija, čak se vratio i onaj specifični zagrebački humor. 



U organizaciji izdavačke kuće Faust Vrančić i njihove biblioteke 90 stupnjeva Dubravka Ugrešić će u okviru promotivne turneje koja počinje 4. a završava 14. svibnja obići deset hrvatskih gradova, a raspored vam donosimo, evo upravo ovdje:


Split: Miroslav Krleža, Kraj Sv. Marije 1, 04. 05. (utorak) u 19.00