Kao prvo, za sve one koji namjeravaju pohoditi Festival Željezara, a nadamo se da je takvih veliki broj, vrijedno upozorenje – dobar dio glazbenog programa odvija se na otvorenom. U naravi se radi o livadi okruženoj šumom kojom suvereno vladaju komarci, a u neposrednoj blizini je i rijeka Kupa. Stoga, svakako se opskrbite nekim sredstvom za zaštitu od komaraca.

Oprez komarci (FOTO: Lupiga.Com)

„Autan će ovdje vrijediti zlata“, komentira ekipa volontera koja je u četvrtak dan prije otvaranja festivala obavljala završne pripreme u „slaganju“ pozornice, iza zgrade Instituta unutar tvorničkog kompleksa sisačke Željezare. Tamo smo zatekli i Nenada Borovića, urednika glazbenog dijela festivala.

„Užasno teško je bilo sve izorganizirati, jer ovo je prvi festival, što je uvijek posebni izazov,  ali evo uspjeli smo i složili vrlo dobar line up“, govori nam Nenad, inače urednik i festivala Žedno uho. Na ovom ćemo mjestu, ako niste upoznati, vidjeti Bambie Molesterse, Repetitor, Damira Avdića, Punčke, Antenat, Žen, My Buddy Moose, Peach Pit … Pohvalit će nam se Nenad kako je ostvareno sve što je i zamišljeno, a razglas je, kaže, identičan onom s Teranea.

"Teško je bilo, ali uspjeli smo" - Nenad Borović (FOTO: Lupiga.Com)

Užurbano se uokolo postavljaju wc-i, a na rubu šumice niknuo je i svojevrsni lounge bar. Nedaleko od nas sa zgrade Instituta vise radovi Igora Grubića. Radi se o impresivnoj seriji fotografija velikog formata, na kojima se nalaze portreti rudara s iscrtanim krilima anđela.

U radničkom naselju Caprag, koje je i osnovano uz rub industrijske zone, gdje se osim Željezare koja je nekoć zapošljavala 14.000 radnika, a danas ih tamo za život zarađuje tek otprilike 120, nalazi i rafinerija nafte, gotovo da se može opipati da se događa nešto nesvakidašnje. Malo koga starijeg od 50 godina ovdje ćete susresti, a da nije radio ili u željezari ili u rafineriji, pa su jasne simpatije lokalnog stanovništva za makar i ovakvom revitalizacijom nekadašnjeg ponosa grada, a današnjem dokazu propasti.

I sam festival u velikoj će mjeri tematizirati rad i radništvo. Na četvrtom katu instituta već je pripremljena prostorija u kojoj će suvremena umjetnica Božena Končić Badurina prirediti zanimljiv performans. U prostoriji će sjediti već odavno umirovljeni istaknuti radnik sisačke željezare, a posjetitelji će stavljanjem slušalica na uši moći čuti njegovu priču, ali i razgovarati s njim. Na istom katu svoje će performanse publici predstaviti i Siniša Labrović. Osim „Kutije šibica“ gdje će 50 bivših radnika Željezare, danas nezaposlenih ili umirovljenih stajati u mraku i jedan za drugim paliti šibicu osvjetljavajući svoja lica, Labrović će prikazati i nekoliko sati materijala snimljenog s nezaposlenim osobama, koje govore o svojim iskustvima u traženju posla. Susjedni prostor „rezerviran“ je i za Andreju Kulunčić, međunarodno priznatu umjetnicu.

Marijan Crtalić u dvorani koja je još uvijek u funkciji (FOTO: Lupiga.Com)

„Pogledajte, kakva je to nekada bila dvorana“, pokazuje nam nekoliko metara dalje naš domaćin, direktor festivala Marijan Crtalić, nekada velebnu, a danas poprilično zapuštenu dvoranu sa 130 mjesta u kojoj će se održavati aktivistički dio festivala, konferencije o samoorganiziranju, s naglaskom na teme rada, solidarnosti, jednakosti, održivog razvoja, kulture i ljudskih prava. No, većina tog dijela programa bit će priređena na Trgu hrvatske državnosti, kojem je za ovu priliku vraćeno njegovo prvobitno ime – Lenjinov trg.

Na istom katu i sam je Crtalić u jednoj prostoriji izložio svoje radove, a riječ je o starim fotografijama u koje su umontirani neki suvremeni detalji, što u cijelosti prikazanoj sceni daje neke sasvim drugačije konotacije i na neobičan način povezuje prošlost i sadašnjost.

Jedan od izloženih Crtalićevih radova koji nismo uspjeli kupiti (FOTO: Lupiga.Com)

„Aj prodaj jednu“, podbadamo Crtalića, koji se nećka na našu ponudu. Spašava ga mobitel, koji praktički ne prestaje zvoniti.

„Tako to traje već nekoliko tjedana“, požalit će nam se. Ipak, čini se, da to s lakoćom podnosi.

S petog kata, gdje razgovaramo, pruža se pogled na goleme industrijske hale. Ukoliko pokažete interes za njih, mještani će vam objasniti kako tu više nema ničega. Zadnji koji su tamo bili, smatrajući da ih grad ne podržava u njihovim nastojanjima, napustili su Sisak i odnijeli strojeve u američki Kentucky. Ipak ovaj festival će na neki način zaživjeti i te zapuštene hale. Svakog festivalskog dana između 15 i 18 sati bit će organizirano razgledavanje ove industrijske ostavštine. Vjerujte, tamo vas čekaju impresivne slike.

Nema vrijednosti (FOTO: Lupiga.Com)

Većina Siščana nije ni svjesna kako svaki dan prolazi pored vrijednih umjetničkih dijela, koja danas zahrđala, a poneka i zarasla u travu i korov, podsjećaju na neka bolja vremena. U Capragu je uz neke ulice po jedno takvo svakih pedesetak metara, a dobar dio tijekom rata završio je u starom željezu.

„Preko tisuću umjetničkih radova izrađeno je željezari. Bilo je tu velikih autora poput Dušana Džamonje, Ivana Kožarića …“, govori nam Crtalić dok prolazimo pored jednog Džamonjinog rada na samom ulazu u zgradu Instituta u kojoj su danas smještene tvrtke Applied Ceramics, ABS i Kul in, a koje su podržale festival i ustupile prostor za njegovo održavanje.

Kako doći do proizvodnog pogona kulture (ILUSTRACIJA: Festival željezara)

Do zgrade će posjetitelji festivala, inače, dolaziti pješice kroz šumu, jer na parkingu instituta neće biti moguće ostaviti vozilo. Za to je namijenjeno nedaleko parkiralište blizu glavnog ulaza u željezaru. Od autobusne stanice u Capragu i željezničkog kolodvora u Capragu pješice se do „Male porte željezare“ dođe za otprilike deset minuta.

Za one koji imaju kupljenu festivalsku ulaznicu Autopromet Sisak iz Zagreba će u određenim terminima voziti sasvim besplatno, dok s vlakom možete ostvariti 40 posto popusta. Kako, saznajte na ovom linku.

Grubićevi anđeli (FOTO: Lupiga.Com)

Na gornjem katu za festivala se smjestila se i zanimljiva izložba elektronske glazbene opreme, pod nazivom Synth Lab. Radi se uglavnom o sintisajzerima iz sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća, koji neće biti tek izloženi pogledima, nego će se na njima i proizvoditi glazba, u čemu mogu sudjelovati i sami posjetitelji.

„Neki od sudionika su izrazili želju da proizvode muziku samo uz pomoć posjetitelja“, objašnjava nam elektro zanesenjak Saša Rajković, poznatiji kao Zarkoff, koji je priskrbio dobar dio opreme, što iz svog depoa, što posudbom od prijatelja. Jedan od zanimljivijih primjeraka je ruski sintisajzer, za koji će nam Zarkoff objasniti kako se radi o instrumentu u koji su ugrađene vojne komponente, budući je proizvođač ranije radio na radarskim sustavima, a kada se tržište zadovoljilo, krenuo je na novi proizvod - sintisajzer. Takvi komadi na tržištu imaju sve veće cijene, pa je tako danas za ovakav primjerak potrebno izdvojiti oko 600 eura.

Zarkoff: "Nema tuđe muzike" (FOTO: Lupiga.Com)

„Nema tuđe muzike, ovdje ćete čuti samo ono što se ovdje i proizvodi“, poručuje nam Zarkoff uz pozdrav do skorog viđenja. Komarce nije spominjao, ali za kraj ćemo ih još jednom spomenuti mi. Dakle, imajte na umu da se zaštitite od ovih malih beštija. Valja se sjetiti da su se industriji zadnjih dvadeset i kusur godina ovdje neke mnogo veće beštije napile krvi.

Lupiga.Com