Bila je nedjelja, osam sati navečer. Preko mobitela primam poruku mog dobrog druga. Obraća mi se sa “ej propalice”, na što se spremno odazivam: “evo me”. On ovo ljeto izbiva iz Rijeke. Bavi se turizmom i ugostiteljstvom na obližnjem otoku. Obavještava me kako je večeras svratio do grada i poziva me da popijemo pivo. Prepoznajem varljivost njegovog prijedloga. Najsretniji je kad ga pri zatvaranju lokala osoblje uklanja sa šanka uz pune pepeljare i ispražnjene krigle. Drug je pogodio da sam propalica, ali pogriješio kada je pretpostavio da sam vrsta propalice koja bi mu nedjeljom navečer pravila društvo. Sutra počinje radni tjedan, ustajem se u pet i pol i ne pada mi na pamet odlaziti do grada.

Nezadovoljan je i ne razmišlja o tome zašto sam se spremno odazvao na ono “propalice”. Ne zna da me prekinuo u gledanju zanimljivog švedskog filma „Pjesme s drugog kata“. Upravo sam svjedočio prizoru s čovjekom koji odbija govoriti, a nalazi se hospitaliziran na psihijatrijskoj klinici. Okolnosti nam objašnjava njegov otac. Sin se suviše zanosio poezijom, od toga je izgubio razum. Otac ga nastoji trgnuti iz letargije, povišenim glasom tumači mu temeljnu egzistencijalnu odrednicu koju je sin izgubio iz vida: život je poput tržnice - nabaviš nešto za stanovitu cijenu i pokušavaš to uvaliti nekom drugom za iznos koji sadrži jednu ništicu više od nabavne cijene. Riječi imaju smisla ako su u službi te maksime. Njegov sin komplicira s riječima i to ga je dovelo tu gdje jest. Otac ne spominje riječ “propalica”, tek je slutimo u zraku.

Radije bih posvetio svoj život poeziji nego dodavanju ništica. Volio bih se okušati u tome. Onaj drug s početka priče nerijetko mi piše. Jedna naša nedavna prepiska ticala se radne etike. Vrlo je važno da svaki djelatnik u okviru radnog mjesta stvara novu vrijednost, ustvrdio je. Pritom je bio fleksibilniji od oca iz spomenutog filma. Mislio je na svaku vrijednost od koje netko ima koristi - nije nužno riječ o dodavanju ništica. Obradovao sam se takvom shvaćanju. 

Imam posao, ali on nema nikakve veze s poezijom. To me katkad čini nezadovoljnim. Možda bi bilo u redu - predložio sam - svakodnevno odlaziti na radno mjesto, ali umjesto izvješća koja su mi zadana pisati sonete? U sonetima bi pokoji čitatelj mogao uživati, što je također neka vrijednost. Nije podržao moj prijedlog. 

U jednoj drugoj sceni filma „Pjesme s drugog kata“ brat hospitaliziranog pjesnika recitira mu stihove. Pretpostavljam kako se nada da bi ga tako mogao motivirati za konverzaciju. Od pjesnika je iscijedio tek suze. Tješeći ga, govori mu otprilike ovako: “Svatko dočeka svoje vrijeme ... doći će i tvoje - znam to. Netočno je da nitko ne mari za poeziju. Ljudi se samo pretvaraju da je tako”. Potrebno je pričekati.

Dočekao sam, za sad, tek ponedjeljak. Rano je jutro, počinje novi radni tjedan. Prije posla, čekaju nas prve vijesti. Noćas je zemlju zahvatilo olujno nevrijeme. Vjetar je nosio stabla i kontejnere, stradali su brojni automobili. “Katastrofa”, govore ljudi dok odlaze na posao kako bi dodali poneku ništicu na ukupni saldo.

Prošlog sam tjedna nabasao na članak koji čitatelja suočava sa sljedećim pitanjem: “ostavljate li u uredu šalicu iz koje pijete kavu ili čaj?”. Autor nas uvjerava da to nipošto ne bismo trebali činiti. Tvrdi kako postoji velika šansa da su navedeni predmeti prekriveni opasnim bakterijama, ali i fekalijama. “Koješta”, reći ćete - “posuđe redovito perem u zajedničkoj kuhinji na poslu”. Članak se, međutim, poziva na istraživanje koje sugerira kako ovo može dodatno pogoršati stvari. Nerijetko su spužve i krpe u uredskoj kuhinji jednako kontaminirane česticama od kojih nam se diže želudac. Autor je ponudio, rekao bih, pomalo začudno rješenje. Predlaže da svoju šalicu odnesemo kući gdje ćemo ju oprati u pretpostavljenoj sterilnosti vlastitog doma. Potom nam se - čistog posuđa - valja svakodnevno vraćati u ured gdje čestice fekalija lete svuda oko nas. One su sitne, nevidljive golom oku. Govna, stoga, ne spominjemo. Tek ih slutimo u zraku.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay